Nemam riječi. Bole me u grudima od fizičkog bola. Boli me kao majka, ćerka i kao Jevrejka. Nisam sam u ovom bolu, ljudi širom svijeta su užasnuti terorom koji Izrael nanosi ljudima u Gazi.
Užase se dešavaju u svijetu, a mi se borimo da ih objasnimo i borimo se da ih zaustavimo. To sam naučio od svojih jevrejskih roditelja – da tražim pravdu. Ali užasi koji se dešavaju u ime onih koji su bili istorijski potlačeni, ubijanja ljudi koji nemaju ništa – ali apsolutno ništa – sa tim istorijskim ugnjetavanjem, ali ga koriste kao izgovor za ubistvo – ovo je groteskno. Mi – svijet – više nećemo dozvoliti ovu laž. Mora prestati. Ovo nema nikakve veze sa traženjem pravde, ili judaizmom što se toga tiče. Svijet te moli Izraele. Svijet traži od tebe Izrael. Stani. Zaustavi užas. Prestanite koristiti naše povijesno ugnjetavanje da objasnite užase. Mi, kao Jevreji, koji se organizujemo širom sveta, više vam ne dozvoljavamo da koristite naše ime, naš identitet Jevreja, naše istorijsko ugnjetavanje, kao razlog za svoje ratovanje i mučenje.
Ovim vraćamo jevrejski identitet – ne možete govoriti niti djelovati u naše ime.
Bolesna sam svaki dan. Bojim se vijesti i slika... Toliko sam bolan da imam problema da to pretvorim u ljutnju. Je li to namjera iza užasa? Da je čovječanstvo imobilizirano od šoka? Slavimo ubistvo beba, branimo ubistvo trudnica – ostavljajući ih bez kuda da pobjegnu kada bombe padaju. Isključujući ljudima vodu i struju, nadajući se čemu, svi oni gladuju ili dehidriraju? Ko to radi? Toliko je šokantno da napravi jednu pauzu. Da li je pauza ta koja se želi? Da mi, širom svijeta, samo gledamo otvorenih usta i grudi u stalnim kontrakcijama? Ako je to bila namjera da je uspjelo, naša kolektivna usta razjapljena od užasa. Do nepokretnosti, međutim, nije došlo – upravo suprotno. Milioni ljudi širom svijeta su na ulicama i širom interneta i plaču, traže i vrište da Izrael prestane. Jedna od najglasnijih grupa su Jevreji, organizovani kao Jevreji. Tražeći prekid masakra, vraćanje judaizma iz Izraela.
Ja svoje političko organizovanje ne zasnivam na svom identitetu, ne kao žena, majka, ćerka ili Jevrejka, ili, barem ja to nisam radila. Sada osećam da moram. Nisam sam. Stotine grupa, identifikovanih kao Jevreji protiv okupacije i rata, pojavile su se u proteklih nekoliko nedelja, širom sveta, zahtevajući da Izrael ne koristi naš identitet za ubijanje. Zahteva da Izrael prestane. Mnogi Jevreji smatraju da Izrael preuzima njihov judaizam i odbijaju to da dozvole. Mnogi drugi, poput mene, osjećaju se primorani da se identifikuju kao Jevreji, uzimajući nazad identitet, umjesto da dozvoljavaju da se on koristi u ime rata, mučenja i ubistva.
Ova javna identifikacija kao Jevreja, u tako velikom broju u političkim akcijama protiv izraelske okupacije Palestine, je nova. Oduvijek su postojale jevrejske grupe socijalne pravde, a mnoge od njih su se protivile okupaciji i represiji nad Palestincima. Međutim, nikada ih nije bilo toliko kao sada. Mnogi poznati jevrejski pisci i naučnici su prilično javno i agresivno istupili protiv okupacije, kao što su Norman Finkelstein, Judith Butler, Naomi Wolf i Naomi Klein. I mnogi drugi, čak i politički prijatelji i kolege za koje nisam znao da su Jevreji, „izalaze“ kao takvi, pišu stvari na Fejsbuku kao što su: „Toliko o nikada više. Toliko o tome da nikad više. Rekli smo nikad više i onda neka naši ljudi postanu ubice, pustili smo da naši ljudi postanu čudovišta, postali smo posmatrači koji krše ruke, ali ne govore u ime Palestinaca jer mi nismo Palestinci. Ovo smo već čuli. I rekli smo nikad više. Toliko o tome da nikad više.” Kada sam joj pisao da li bih mogao da koristim ovaj odlomak i ono što pišem, ona je odgovorila: „Nikad ranije nisam bila mnogo za identifikaciju kao Jevrejka, a sada mi se to odjednom čini važnim.” A još jedan prijatelj sa Fejsbuka piše: „U ovom teškom trenutku, tako sam oduševljen što sam u akciji sa zajednicom Jevreja koji se zalaže za oslobođenje, umesto za okupaciju. Vrijeme je da svi Palestinci i Izraelci budu slobodni.”
Mnogi ne samo da govore i idu na proteste i skupove, već bivaju uhapšeni blokirajući saobraćaj i sjedeći ispred izraelske ambasade u New Yorku i drugim lokacijama širom SAD-a. Stavljaju njihova tijela na kocku da bi Izrael stao. Oni to rade kao dio novoformiranih jevrejskih organizacija, mreža i grupa afiniteta. Druge akademske kolege, od kojih su mnogi identifikovani kao Jevreji, ali nikada ranije nisu bili politički aktivni, postali su otvoreni protiv okupacije, podržavajući bojkot izraelske robe, a neki su takođe bili uhapšeni, ponovo, identifikujući se kao politički aktivni Jevreji. Njihov osjećaj moralnog bijesa ratom koji Izrael vodi natjerao ih je na aktivnost i aktivnost kao Jevreji.
Grupa koja je organizovana proteklih nedelja, If Not Now When, zasnovana na frazi drevnog jevrejskog filozofa Hillela, organizovala je direktne akcije i proteste kao Jevreji, a kao jednu od svojih meta vidi jevrejske organizacije koje ne istupaju protiv rat. Njihovo prvo djelo, i ono koje je sada popularno na desetinama lokacija, bilo je da izgovore Mouners Kaddish za ubijene u Gazi. Na svojoj facebook stranici objavljuju: „Danas je prvi dan jevrejskog mjeseca Av, vrijeme kada Jevreji žale za uništenjem nanesenom našem narodu. Stoga je prikladno vrijeme da i mi danas oplakujemo uništenje koje smo nanijeli drugima, a zauzvrat i sebi. Podigli smo vlastitu tradiciju da povratimo nadu da će se iz ruševina okupacije jednog dana vratiti naše oslobođenje.” Ovo je nevjerovatno moćna izjava i poziv na organiziranje. Govori se da se djela Izraela moraju ne samo oplakivati, već i da Jevreji neće biti slobodni dok se okupacija ne završi. To je tvrdnja da Jevreji ne mogu biti slobodni sve dok tlače druge.
Izrael ne govori u ime Jevreja. Nećemo to dozvoliti. Yotam, mladi Izraelac rođen, sada aktivistica sa sjedištem u New Yorku, i jedan od inicijatora If Not Now When, komentirao je: „Moramo zaustaviti rat u Gazi, okončati okupaciju i osvojiti pravu slobodu i dostojanstvo za sve narode. Znam to u kostima, jer su naši ljudi oduvijek bili borci za pravdu. Ja nisam u pokretu uprkos svojim ljudima, ja sam u pokretu jer onoga čemu su me oduvek učili.”
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
3 Komentari
Ironije ironije: Muslimani (Egipat, predsjednik Obama) podržavaju ili barem odobravaju “Operaciju Zaštitna ivica”
Vrlo fini osjećaji s kojima se ja i naravno velika većina ne-Jevreja poput mene u potpunosti slažemo.
Ono što ne mogu da razumem je kako je na desničarske cionističke laži koje je objavila izraelska vlada očigledno kupila većina jevrejskih građana Izraela.
Je li ovo istina? Kako se ovo moglo dogoditi?
Veoma sam sretan što vidim ovaj blog. Slušajući njujorške medije, često se osjećam kao da sam u alternativnom univerzumu. Već nekoliko godina radim umjetnost protesta, kao američki Židov iz New Yorka (Jevrej ateista, ali Židov), protiv podrške moje vlade politici Izraela prema Palestincima. Premisa ovog unosa Marine Sitrin je dobra. Neki od nas, međutim, protestiraju kao pojedinci iz tradicije i nužde.
Lijepo je vidjeti neke od stvari koje sam govorila iznijela Marina Sitrin.
Dvije stvari: današnja DemocracyNow me opet rasplakala. Ne znam kako da objasnim da sam kao Jevrejka (74) tokom Drugog svetskog rata bila dete ortodoksnog Bubbie iz Borou Park Bruklina, Njujork, od koje sam dobio osećaj za pravdu, na osnovu njenog pogleda na 5000 godina Judaizam. Zato ostajem Jevrej
(može se biti i ateista i Jevrejin. Tu se formirao moj identitet.) Ne moram da objašnjavam zašto je toliko Jevreja podržavalo/podržavalo Izrael, pogrešno, tako dugo – zbog Holokausta i zato što su Jevreji manjina: Jevreji su ćutali ili jednostavno nisu obraćali pažnju (veći deo moje porodice i porodice dobrog prijatelja, koji su preživeli holokaust, poriču i ona je veoma izbezumljena).
Kao što sam rekao, moja umjetnost protesta protiv politike izraelske vlade i moje političke podrške Izraelu od strane američke vlade seže nekoliko godina unazad. Moja umjetnost protesta je na mreži i sada postoje četiri umjetnička djela na mojoj Flickr javnoj fotostram stranici u znak protesta protiv Gaze: najnovije je 3. avgusta 2014. od ukupno 41 djela: najstarije je umjetnost od 3. januara 2009. na listi četiri mjesta koja povezujem u historiji: Gernika, Varšava, Faludža i ja sam dodao Gazu na listu. Trenutno sve više liči na rekonstrukciju razaranja Varšavskog geta, kao i na reprizu varšavskog jevrejskog geta iz 1940-ih, u Gazi.
http://www.Flickr.com/photos/sanda-aronson-the-artist/
Taj komad je prva umjetnost, na dnu stranice Flickr javnog fotostreama.
Druga poenta je ona koju je iznio rabin Henry Siegman o Democracy Now u dva intervjua počevši od 28. jula 2014. http://www.democracynow.org za transkript i video dva dijela intervjua.
Rabin Siegman, bivši šef dvije velike establišmentne jevrejske organizacije u SAD-u sa istorijom rođenog 1930. godine, jedno od 6 djece, čiji je otac biznismen bio vođa cionizma u Evropi, koji je pobjegao iz Njemačke, uvijek korak ispred nacista u okupiranim zemljama u koje su pobegli, pre nego što su došli ovamo.
Da parafraziram ono što je rekao,
“Lekcija Holokausta nije da ljudi rade loše stvari; većina ljudi su dobri ljudi. Pouka Holokausta je kada dobri ljudi ne rade ništa..” On govori o svom razočaranju narodom Izraela koji “ne radi ništa” i ne protestuje protiv politike svoje vlade prema Gazi i Palestincima.
Dakle, hvala na ovom blogu.