Diskusije o predsjedničkoj utrci 2004. često izostavljaju vrlo važno pitanje da li je u najboljem interesu progresivnih pokreta da Demokratska stranka kandiduje nekoga za predsjednika. Smatram da bi Demokratska stranka trebalo da odstupi 2004. Evo 10 razloga zašto.
Razlog br. 1. Demokratska partija je bila odgovorna za izbor Georgea W. Busha na izborima 2000. godine.
Na izborima 2000. Zelena stranka je na birališta dovela najmanje milion birača koji bi, da su bili u mogućnosti, izabrali kandidata Demokratske stranke kao drugog izbora. Zeleni godinama zagovaraju „Instant Runoff Voting“ (IRV) koji omogućava glasačima da rangiraju kandidate po redosljedu i, ako njihov prvi izbor nije među najboljim kandidatima, prenosi njihov glas na drugi izbor. Budući da je Demokratska stranka znala da se IRV koristi širom svijeta i da bi glasovi Zelenih mogli biti razlika u bliskoj utrci, znali su da bi IRV mogao biti razlika između pobjede i poraza na izborima 2000. godine. [1]
Ali moćni posrednici Demokratske stranke su također znali da bi, ako bi glasači imali pristup IRV-u, desetine miliona pokazali svoje gađenje prema Goreu rangirajući ga ispod Nadera. Stoga su odlučili da će radije rizikovati da izgube izbore nego da vide da se to dešava.
Šefovi Demokratske stranke zaključili su da imaju mnogo više zajedničkog s Georgeom W. Bushom nego s Ralphom Naderom. Namjerno su držali Nadera podalje od predsjedničkih debata, uprkos većoj apatiji birača i nižoj izlaznosti. Odbili su agresivno osporiti nezakonito oduzimanje prava glasa afroameričkim glasačima na Floridi ili čak zahtijevati da se svaki glas prebroji. Oni su svjesno stavili Georgea W. Busha u Bijelu kuću kao svoje “manje zlo”.
Razlog br. 2. Demokratska stranka se protivi Bushu, ali se ne protivi Bushovom političkom programu.
Tokom američkog pokolja u Vijetnamu, mnogi su komentarisali da je Drugi svetski rat pobedio Hitlera, ali je fašizam pobedio. Demokratska strategija iz 2004. je ista. Demokrate žele zamijeniti Busha, ličnost. Ali njih nije briga hoće li neko drugi nastaviti Bushovu politiku.
Njihova mantra “Bilo ko osim Buša” zamagljuje i brka ova dva koncepta. Prosečna osoba misli: „Prestanite sa užasnim stvarima koje Buš radi; svako ko ga zameni postupiće drugačije.” Ali zadimljene sednice zavere Demokratske stranke će izabrati kandidata koji može da iskoristi anti-Bušov sentiment i ono što bi on radio na funkciji bilo bi irelevantno. U stvari, “Bilo ko osim Buša” zanemaruje da je Demokratska stranka odgovorna za svako zlodjelo povezano s onim koga demoniziraju.
Ako su demokrate protiv Bushovog programa, zašto čekaju do izbora da bi se borili protiv njega? Zašto se ne mobilišu, kao stranka, [ne kao pojedinci, već kao politička partija] da demonstriraju, štrajkuju, itd. da sada zaustave Bušov program? Zašto bi nam rekli „čekaj do izbora 2004.“ da zaustavimo Bušov program?
Demokratski kandidati se pretvaraju da su manje za rat, više za radništvo i više za ljudska prava; zatim se kreću udesno da bi dobili nominaciju, a dalje udesno da bi dobili izbore. Demokrate samo imenuju predsjedničkog kandidata iz 2004. kako bi uljuljkali glasače da vjeruju da su oni alternativa. Biračima je potreban pošten izbor u 2004. godini, stoga bi Demokratska stranka trebala ostati van predsjedničke utrke.
Razlog br. 3. Demokratska stranka učinila je Richarda Nixona najprogresivnijim predsjednikom u posljednjih 30 godina.
Za vrijeme Nixonove vladavine dogodilo se sljedeće:
a. kraj Vijetnamskog rata;
b. početak programa bonova za hranu;
c. osnivanje Agencije za zaštitu životne sredine;
d. priznanje Kine;
e. donošenje Zakona o slobodi pristupa informacijama;
f. formalno ukidanje FBI-jevog COINTEL programa;
g. dekriminalizacija pobačaja;
h. kreiranje kredita za porez na zarađeni dohodak;
i. formalna zabrana biološkog oružja; i,
j. donošenje Zakona o čistoj vodi.
To se nije dogodilo jer su Nixon i Kissinger na prstima prolazili kroz tulipane i zaključili da topla nejasna osjećanja pobjeđuju genocid u jugoistočnoj Aziji. Dogodili su se zato što su šefovi korporacija i agenti u vladi bili užasnuti konvergencijom antiratnih, crnačkih, ženskih i ekoloških pokreta i njihovog potencijalnog utjecaja na radnički pokret. Godine Niksona dokazuju bez sumnje da masovni pokreti mogu iznuditi dobre stvari užasnim ljudima na vlasti.
Predsjedništva Demokratske stranke nakon Nixona dokazuju da ljudi na vlasti bez masovnih pokreta nemaju vrijednost bez obzira koja ih stranka izabere.
Nema predsjedništva otkako je Nixon požnjeo toliko progresivnih rezultata. To je zato što Demokratska stranka ublažava masovne pokrete i kanališe ih u ćorsokak politike.
Razlog br. 4. Za neprekidni napad na radništvo odgovorna je Demokratska stranka.
Lyndon Johnson je bio demokratski predsjednik sa demokratskom većinom u oba doma Kongresa. Godinama je Demokratska stranka kukala da im je to potrebno da ukinu odvratne antiradničke odredbe Taft-Hartley zakona. Ipak, nisu ništa uradili kada su imali priliku.
Kroz istoriju rada, borbe su vodili obični aktivisti koji podržavaju „socijalni unionizam“, što znači da sindikati preuzimaju glavnu ulogu u borbi protiv rasizma, seksizma, rata i uništavanja životne sredine. Pobjede na radnom mjestu često su kooptirali nasilnici koji zagovaraju „poslovni sindikalizam“, stav da sindikati moraju biti slijepi za društvo i ograničiti pitanja rada na plate, uslove rada, penzije i zdravstvene planove.
Više od jednog stoljeća, Demokratska stranka je njegovala poslovne sindikaliste, pomagala im da unište obične pokrete i radila na gašenju svake vizije socijalnog sindikalizma u glavama organizatora rada. Zaostale sindikalne birokrate sarađuju s Demokratskom strankom kako bi stvorili lažne korporativne „sindikate“ u trećem svijetu koji zatvaraju, muče i ubijaju rivale socijalnog sindikata.
Između Demokratske i Republikanske stranke postoji simbiotski odnos. Kada su izabrani, demokrate jačaju radničku birokratiju, potkopavajući volju običnih da se organizuju i odupru. Kada su republikanci na vlasti, oni ubiru prednosti rada demokrata napadajući i slamajući oslabljene sindikate. Tada poslovni sindikalisti kažu svojim članovima da su republikanci odgovorni, stoga moraju glasati za demokrate. Ciklus se ponavlja i sindikalni aktivizam i članstvo opadaju.
Razlog br. 5. Demokratska stranka je odgovorna za smanjenje socijalnih usluga na saveznom, državnom i lokalnom nivou.
Smanjenje je počelo tokom poslednjih godina Carterovog predsedništva, a ne tokom prve godine Regana, kako se često tvrdi. Demokratska stranka je decenijama osmišljavala, glasala za i sprovodila smanjenja koja su uništila radna mesta, penzije, zdravstveno osiguranje, javni prevoz i škole.
St. Louis ima školski odbor Demokratske stranke, demokratskog gradonačelnika i odbor odbornika sa 27 demokrata od 28 članova. Ova mašina Demokratske stranke zatvorila je 16 škola (14 u pretežno crnačkim delovima grada), otpustila staratelje, sekretare i polovinu svih pomoćnika nastavnika, eliminisala autobuske linije, spakovala do 50 učenika u učionici, pokušala da upadne u penziju nastavnika fonda, i platio preko 6 miliona dolara menadžerskim firmama izvan grada da izvedu napad.
Mnogi ljudi sa najboljim namjerama rade sa Demokratskom strankom, a neki bivaju izabrani na lokalne i državne funkcije. Demokratska stranka uvlači ove organizatore da prihvate da “nema toliko sredstava koliko je bilo” i da odluče koje će socijalne službe biti ukinute. Demokratska stranka ne navodi zajednice u povezivanju s drugima da zahtijevaju okončanje uništavanja osnovnih usluga. To uvjerava lokalne lidere da paze na svoje susjedstvo, a ignoriraju druge zajednice i nevolje ostatka svijeta podržavajući kandidate za rat i pljačku.
Razlog br. 6. Demokratska stranka je odgovorna za napade na građanske slobode kao što je PATRIOTSKI zakon.
Demokrate su to napisale. Oni su glasali za to. PATRIOT Act je bio dvostranački napad na građanske slobode koji je u potpunosti podržavala Demokratska stranka. Bio je to nastavak zakonodavstva iz Klintonovih godina, a njegova istorija seže mnogo dalje.
Demokratska stranka je potkopala građanske slobode od napada Woodrowa Wilsona na Wobbliese kroz LBJ-ovu COINTELPRO kampanju protiv Martina Luthera Kinga.
Početkom 20. veka, Demokratska stranka je bila stranka Džima Kroua. Početkom 21. vijeka, Demokratska stranka je stranka zatvora i smrtne kazne. Bušenje kartice za Demokratsku stranku potiče pogubljenje nekoga ko ne može priuštiti dobrog advokata.
Razlog br. 7. Demokratska stranka je Stranka uništavanja životne sredine.
Demokratska stranka kooptira ekološke pokrete tako što gaji birokrate iz Washingtona DC više zainteresirane za vlastite plate nego za zaustavljanje uništavanja okoliša. Bilo da podržavaju Clintonovu “sječu za spašavanje” ili se udvaraju genetskom inženjeringu ili podržavaju nuklearne elektrane, nuklearni transport i nuklearno oružje, demokrati uništavaju svaku značajnu razliku između sebe i republikanaca.
Godine 1992. Al Gore je obećao da će zaustaviti spalionicu u Istočnom Liverpulu, čiji su otrovni dimovi upuhali direktno u osnovnu školu radničke klase u Ohaju. Nakon izbora, obećanje je bilo istorija.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, poplava je isprala naftu s dioksinom na gradić Tajms Bič u državi Misuri. Bilo je to drugo trovanje dioksinom za one koji su bili izloženi agentu Orange tokom Vijetnamskog rata i treće trovanje dioksinom za mnoge koji su radili u industrijskim okruženjima. Demokrate Clinton, guverner Missourija Mel Carnahan i izvršni direktor okruga Buzz Westfall pomogli su da se osigura da će biti otrovani četvrti put u spalionici dioksina 1980-ih.
Slične epizode ispunjavaju sveske. Ako je ne obuzda, Demokratska stranka će pretvoriti globus u otrovnu pustoš.
Razlog br. 8. Demokratska stranka je veliki kuhar, veliki sir, slavno svinje u međunarodnim trgovinskim sporazumima.
Početkom 1990-ih, George Bush stariji nije bio u stanju progurati NAFTA kroz Kongres. Tako je veliki biznis odlučio da će demokrata koji zabija nož u leđa bolje služiti njegovim interesima od republikanca gvozdenih pesnica. Dovoljno novca slilo se u kase Demokratske stranke da Bill Clinton postane predsjednik.
Dick Gephardt iz St. Louisa je navodno predvodio napore da se zaustavi usvajanje NAFTA-e u Kongresu. Napisao sam članak koji je dokumentirao da je Gephardt, kada je govorio u Meksiku, rekao da će pomoći da se NAFTA odobri. Bilo je prijatno iznenađenje kada ga je korporativni list St. Louisa, Post-Dispatch, objavio. Čekao sam Gephardtovu prijavu. Nikada nije došlo. Gephardt do danas nije opovrgao moju dokumentaciju da je lažirao svoj otpor kako bi zaštitio svoju sindikalnu bazu u St. Louisu.
Može se samo zapitati koliko se još "progresivnih" demokrata pretvara da brane radništvo i životnu sredinu ili se protive smanjenju kako bi spasili svoju kožu u vrijeme izbora, dok im šefovi stranaka to dozvoljavaju jer je već poređano dovoljno glasova za pobjedu za veliki posao.
Demokratska stranka vrti mit da je, u poređenju sa zlim republikancima, „manje zlo“ po pitanju rada, životne sredine i građanskih sloboda i smanjenja. Ipak, niko ne sumnja da demokrate snose primarnu odgovornost za međunarodne trgovinske sporazume kao što su NAFTA, GATT i WTO. Smisao ovih trgovinskih sporazuma je potkopavanje zaštite rada i životne sredine i građanskih sloboda.
Klintonov režim je bio toliko nevjerovatno uspješan u guranju trgovinskih sporazuma kako bi potčinio globalni jug pohlepi SAD-a, EU i Japana da je požurio ispred mehanizama nasilja potrebnih za sprovođenje tih sporazuma. Bushovi napadi na Afganistan i Irak upozoravaju ostatak svijeta da će SAD nasiljem podržati demokratsku kontrolu trgovine i ekonomije.
Stoga su brutalni napadi Bushovih republikanaca prirodni rezultat lukavih dogovora Clintonovih demokrata. Pogrešna je tvrdnja da se George W. Bush kvalitativno odvaja od demokrate koji mu je prethodio ili da je njegovo predsjedništvo jedinstveno opasno. U tu neistinu se može vjerovati samo ignoriranjem onoga što se dešavalo tokom demokratskih administracija.
Razlog br. 9. Demokratska stranka je stranka rata.
Demokrate će također vjerovatnije od republikanaca uvesti SAD u rat.
Oni koji se ne slažu sa ovim treba da se sete da je demokrata Vudro Vilson ponovo izabran sa sloganom „On nas je držao van rata“, a zatim odmah krenuo u rat i zatvorio svakoga kome se to nije svidelo. Trebali bi zapamtiti da je jedini vođa bilo koje nacije koji je ikada naredio upotrebu nuklearne bombe bio demokrata Harry Truman. Demokrata Truman bombardovao je Hirošimu nakon što je ignorisao pokušaje Japana da se preda, i, samo da vidi da li plutonijum funkcioniše jednako dobro kao uranijum, naredio je bombardovanje Nagasakija tri dana kasnije.
Svako ko halucinira da su „progresivne“ demokrati miroljubive treba da se seti da je demokrata Džon Kenedi rizikovao globalni nuklearni rat zbog raketa SSSR-a na Kubi koje su bile dalje od SAD nego što su američke rakete u Turskoj bile iz SSSR-a. Trebali bi zapamtiti da je demokrata Lyndon Johnson pobijedio na reizboru ismijavajući obećanje Barryja Goldwatera da će bombardirati Vijetnam natrag u kameno doba, a zatim je pokušao implementirati Goldwaterov program.
Iluzija o miroljubivoj Demokratskoj partiji zahtijeva propust da se prisjeti da je režim Clinton-Gore odgovoran za ubistvo 5000 iračke djece mjesečno sankcijama. Koliko god da je sadašnja administracija užasna, tihi pokolj Clinton-Gorea premašio je broj smrtnih slučajeva koje je izazvao Bush.
Razlog br. 10. Demokratska stranka parira Republikanskoj partiji u izdaji, a nadmašuje je u kukavičluku.
Svako kome je teško optužiti demokrate i republikance za “izdaju” treba da razmisli o činjenici da trenutni međunarodni trgovinski sporazumi dozvoljavaju tajnim birokratskim tribunalima da nadmašuju američke zakone. Iako se "izdaja" obično odnosi na služenje stranom neprijatelju, ima smisla primijeniti taj izraz na one koji uništavaju njihovu zemlju čineći njen zrak previše gadan za disanje, trujući njenu zemlju kako usjevi neće rasti, čineći međunarodne vode previše kontaminirane da bi podržavaju ribe i proizvode dovoljno nuklearnog materijala za stvaranje genetskih bolesti za vječnost.
Kada se ovo kombinuje sa povećanim izumiranjem vrsta, ubrzanim globalnim zagrevanjem i eksplozijom genetskog zagađenja životinja i biljaka, jasno je da, u jednom trenutku, svet neće podržati ljudski život.
Republikanci bi mogli eliminirati čovječanstvo za 10 do 30 godina. Demokrate tvrde da su daleko razumnije, što znači da njihova politika može dovesti do toga da ljudski život šepa 50 do 100 godina. Ovo je ono zbog čega bismo trebali biti uzbuđeni.
Demokratska stranka upozorava da ne smijemo voditi kampanju protiv korporativne moći i za potpuni preokret koji je potreban da bi se zaustavilo napredovanje biodevastacije. Oni sugerišu da će program Zelenih "uplašiti ljude" i da će republikanci biti izabrani. Njihov osnovni plan je da prihvate uništenje planete, ali pokušaju da se to ne dogodi dok svi ne budemo mrtvi i nestanemo, ostavljajući pustoš svojoj djeci ili unucima. To je krajnji kukavičluk Demokratske stranke.
“Sjedanje za stolom”
Glavne stranke se razlikuju po načinu na koji se ne suprotstavljaju korporativnim ciljevima. Demokrate kooptiraju organizacione vođe da potpišu sve što manevriše. Vjeruju da će ovo dobiti šire prihvaćanje. Republikanci smatraju da je efikasnije ići direktno u javnost sa retorikom nacionalizma i rasizma.
U ogorčenju, lobista Washingtona jeca: "Klinton i Gor su nas saslušali, dok nam Bush neće ni dati mjesto za stolom." Iako možda nisu svjesni činjenice da obje stranke imaju iste krajnje ciljeve, nisu slijepe za naduvane plate koje dobijaju od demokrata za prodaju korporativnih programa svojim biračkim jedinicama.
Nema boljeg primjera vlastitih interesa vašingtonskih lobista od sedam „ekoloških“ organizacija koje su pomogle Clinton/Goreu da prođe NAFTA. Svojim članovima su propovijedali o neophodnosti prihvatanja „regulisanih“ jasnih rezova, „prihvatljivih“ nivoa toksičnih otrova, „najboljeg o čemu možemo pregovarati“ davanja rada, „nesretnih“ rezova u socijalnim službama i dvostranačkog PATRIOTA Djela.
Politička stranka je više od pojedinaca koje predlaže za javne funkcije. Stranka je i njen politički program: i njen formalno deklarisani program i njen neformalni program koji se sastoji od njenih odnosa sa ekonomskim klasama i društvenim grupama. Demokratska stranka je podružnica korporativne Amerike u potpunom vlasništvu.
Jedan ili dva nezavisna demokrata koji vode kampanju za predsjedničku nominaciju ne mijenjaju fundamentalnu prirodu svoje Partije. Jedan od njih može dobiti nominaciju - ako je zemlja očajna i ako je kandidat dovoljno pronicljiv u obećavanju ljevice, a daje desnicu. Ali ako maveriksi ne dobiju nominaciju, i dalje će privući lokalne organizatore posvećene dokazivanju svoje iskrenosti podržavanjem nominiranog demokratskog kandidata na općim izborima.
Ogromne društvene promjene koje su nam potrebne neće se dogoditi jer ljudi biraju manje od dva zla čije karijere zavise od prosjačenja finansijskih priloga upravo od korporacija koje profitiraju od planetarnog uništenja. Da bismo sačuvali život, moramo zamijeniti korporativnu kontrolu. To uključuje izgradnju izborne stranke izvan stranaka velikog biznisa. To znači povezivanje mnogih pokreta protiv ugnjetavanja sa vizijom novog društva. To znači korištenje izbora kao jednog od mnogih načina za mobilizaciju ljudi i osiguranje da kandidati pripadaju progresivnim pokretima i da im ostanu odgovorni.
Demokratska stranka nije sredstvo za okončanje korporativne kontrole nad našim životima. To je prepreka izgradnji novog društva.
Ovo je zasnovano na prezentacijama koje je Don Fic održao na sastanku Zelene stranke SAD na Pravnom fakultetu u Njujorku 8. novembra 2003. i u Genesis House u St. Louisu 3. decembra 2003. godine.
Bilješka
1. Implikacija apologeta Demokratske stranke da bi svih 2000 glasova za Ralpha Nadera otišlo Al Goreu je krajnje nepoštena. Izlazne ankete su pokazale da da Nader nije bio u trci, tada bi od skoro 3 miliona koji su glasali za njega, 25% glasalo za Busha, 38% za Gorea, a 37% ne bi glasalo. Dve stvari su jasne: [a] neto dobitak od Naderovih glasača za Gore bi bio 13% (=38% – 25%), a ne 100%; i [b] Nader je na birališta doveo najmanje milion birača koje Gore nije mogao iznijeti i čije je glasove Gore mašina odbacila ne podržavši IRV.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati