U članku Z Net-a od juče, 28. avgusta, liberalni ekonomista Dean Baker tvrdi da je „recesija dvostrukog pada malo verovatna“. U svom članku Baker tvrdi da su svi koji sada predviđaju dupli pad isti 'prognostičari' koji su još 2007. pogrešno predviđali da neće biti ekonomske krize ili recesije 2008. Baker zatim iznosi svoju glavnu poentu: “Postoji nema razloga vjerovati da su prognostičari išta više upućeni u ekonomiju danas nego prije četiri ili pet godina”.
Ali, suprotno Bakerovoj retorici, nisu svi koji su danas predviđali dvostruki pad predviđali da nema krize još 2007. godine.
Bejker zgodno zaboravlja da neki od najprevidnijih ekonomista koji su još 2007. predvideli recesiju i finansijski kolaps, takođe sada predviđaju da je 'dvostruki pad' u narednim mesecima sve verovatniji. Drugim riječima, nisu svi koji su danas predviđali dvostruki pad, bili poliani koji nisu predviđali recesiju još 2007. Šta kažete na Nouriel Roubini, Dean? Ekonomista koji je slavno predvidio finansijski kolaps i recesiju još 2006-07, i koji sada vjeruje da je dvostruki pad vjerovatno više od 50%? Dodao bih sebe, Jacka Rasmusa, na tu užu listu kao nekoga ko je također javno predvidio recesiju još 2008. godine, a predviđa dvostruki pad sve vjerovatnije od prošlog aprila 2011. U stvari, predviđam da je to više od 50 % šanse sa kvotama koje rastu sedmično.
Baker dalje definiše recesiju kao „ekonomija se zapravo smanjuje“. Vjerovatno misli da bruto domaći proizvod, BDP, ukupna mjera ekonomije, mora postati negativan da bi se dogodila recesija ili dvostruki pad. Ali ako misli da BDP mora pasti da bi se dogodio dvostruki pad, trebao bi ponovo razmisliti. BDP nije indikator kojim se definiše recesija, bilo na početku ili u slučaju dvostrukog pada. Zapravo, ne postoji zvanična 'definicija' recesije, uključujući popularan, ali netačan pogled na dva uzastopna negativna kvartala pada BDP-a.
Recesiju utvrđuje grupa ekonomista Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja (NBER). Oni slobodno razmatraju mnoštvo indikatora kako bi utvrdili da li je došlo do recesije. To uključuje industrijsku proizvodnju, prodaju, izvoz, promjene na berzi, zapošljavanje i potencijalno druge faktore. Dakle, privreda ne mora nužno da se „smanjuje“ ni po jednom pokazatelju, a to uključuje i BDP. U stvari, neki pokazatelji mogu zapravo i dalje rasti, a recesija i dalje može nastupiti, sve dok se neka (nedefinirana) kolektivna težina drugih faktora povlači.
Da bi pokazao da dvostruki pad nije na horizontu, Baker zatim razmatra stanje nekoliko ekonomskih pokazatelja kako postoje u sadašnjosti. Kako bi podržao svoje gledište da nema dvostrukog pada, on tvrdi da je prodaja stanova i automobila već toliko niska da je teško zamisliti da će dalje padati. To je istina. Stanovanje je, i jeste, u pravoj depresiji – a ne recesiji – već četiri godine. Svi pokazatelji – cijene kuća, početak stanovanja, zahtjevi za hipotekarni kredit, prodaja kuće, itd. – su 50%-75% niži od svog vrhunca. Stambeni sektor je doživeo veoma kratak i plitak porast tokom jednog kvartala početkom 2010. godine, ali je onda ponovo opao. Ali sve to znači da su stanovanje i građevinarstvo općenito – koji čine oko 9% ekonomije – već ušli u 'dvostruki pad' prije nekoliko mjeseci. Reći da ne mogu pasti dalje nije veliki argument protiv dvostrukog pada. Već su tamo.
Baker na sljedećem mjestu gleda potrošnju, 70% ekonomije, i primjećuje da je trenutno raste sporo i nema razloga da se vidi kako to neće nastaviti. On dodaje da je prošlog mjeseca otvoreno 117,000 radnih mjesta, što je slaba, ali ipak pozitivna statistika koja otkriva određeni rast.
Ali trebao bi još jednom pogledati statistiku poslova. Kao što je ovaj pisac istakao u blogu prošlog mjeseca, 117,000 navodnih dobitaka na poslu bilo je samo iz jedne od dvije ankete koje je sprovelo Ministarstvo rada. Drugo istraživanje, ono koje Baker ignoriše, a ono koje mnogo bolje pokazuje male biznise i samozaposlene, pokazalo je pad od 198,000 ukupnih radnih mjesta prošlog mjeseca. Štaviše, kao i stambeno tržište, tržište rada je već doživjelo dvostruki pad prošlog ljeta 2010. Ono sada ide ka 'trostrukom padu'.
A što se potrošnje tiče, Baker bi ponovo trebao gledati naprijed – ne u sadašnjost – ako želi predvidjeti ili poreći predviđanje dvostrukog pada. Treba da se raduje, kuda vode uslovi ako želi da pravi prognozu. Previše današnjih ekonomista obično predviđa sadašnjost, a ne budućnost. Tako je sigurnije. Međutim, čineći to, igrajući na sigurno, više puta su netačni. Nedostaju im prave 'pomake' i prekretnice u ekonomiji. I ponovo smo na takvoj prekretnici.
Baker također griješi da će se potrošačka potrošnja nastaviti sporom, ali pozitivnom stopom rasta. Potrošačko raspoloženje, mjereno indeksom Univerziteta u Mičigenu, bilo je u slobodnom padu posljednjih nekoliko mjeseci. Kao što je pokazao najnoviji indeks objavljen prošlog petka, sada je na najnižoj tački od novembra 2008. godine, mjeseca kada je potrošnja pala do temelja u svom najgorem padu od 1945. OK, Baker će bez sumnje odgovoriti da je raspoloženje potrošača nestabilno i ne odražava uvijek kako će potrošači zapravo trošiti. Kao odgovor, ovo je često – ali ne uvek – tačno. Kada su uslovi izuzetno negativni, raspoloženje potrošača predviđa potrošnju potrošača. A uslovi u SAD-u i globalno sada se približavaju preovlađujućim zajedničkim izgledima ekonomskog usporavanja. Vrijeme će pokazati u narednih nekoliko mjeseci da li je perspektiva ovog pisca o tome tačna, ili je Bakerova tačnija.
Ekonomisti su često toliko oduševljeni brojkama da ne mogu dobro procijeniti psihologiju i ponašanje potrošača i investitora, posebno na 'prekretnicama' u ekonomiji u koju smo sada ušli. Psihološka gledišta – bilo da su potrošači, poslovni ili investitori – nije lako kvantificirati. A većina mejnstrim ekonomista ignoriše ono što se ne može izraziti brojkama – još jedan razlog zašto tako loše predviđaju i predviđaju kada dođe do važnih ekonomskih pomaka.
U prilog svom mišljenju da nema dvostrukog pada, Baker takođe navodi potrošnju na poslovnu opremu i softver i napominje da ona raste po stopi od 5%-10% i da nije vjerovatno da će se naglo smanjiti u bliskoj budućnosti. Ali veliki dio poslovne potrošnje na opremu i softver brzo se usporava u protekloj godini. Sa 23% pao je na 14% na 8%, au drugom kvartalu ove godine na jedva 5%. Proizvodni sektor je bio veliki kupac opreme i softvera. Proizvodnja je zauzvrat uglavnom vođena izvozom iz SAD-a, koji su kupovale Azija i Evropa. Ali prošlog mjeseca proizvodni indeksi u SAD-u i širom svijeta pali su za najveći postotak u posljednjih nekoliko decenija. Drugim riječima, globalna ekonomija posvuda ubrzano usporava. Ne samo periferne ekonomije Evrope, koje su već u recesiji, već i glavne ekonomije Francuske, Njemačke i UK-a, sve sada pokazuju gotovo stagnirajući rast. Veliki ekonomski motori Evrope će i sami krenuti u recesiju u narednom kvartalu, predviđa ovaj pisac. Isto važi i za Kinu, Indiju, pa čak i Brazil—koje nisu u recesiji, ali se predviđa da će se njihove ekonomije prepoloviti. To znači nagli pad potražnje za američkim izvozom, što zauzvrat znači da se proizvodnja u SAD-u okreće sa trenutnog ravnog na budući negativan. A to znači da će se poslovna potrošnja na opremu i softver također smanjiti, nastavljajući ionako opadajući trend.
Opet, moramo gledati u budućnost da bismo predvidjeli budućnost, a ne samo gledati u sadašnjost i grubo ekstrapolirati naprijed da bismo napravili prognozu. Ali to je tehnika predviđanja mejnstrim ekonomista, a očigledno i Bejkera.
Baker dalje podcjenjuje koliko će kontrakcija koja je u toku u državnom sektoru, kako federalnom tako i državnom i lokalnom, usporiti američku ekonomiju u mjesecima koji dolaze. Državni sektor je odgovoran za oko 20-22% ukupnog američkog ekonomskog rasta. Baker ponovo gleda u sadašnjost i danas vidi kontrakciju od samo 1% do 2% i ekstrapolira to naprijed. On ne gleda dalje da vidi kako će se kontrakcija državnog sektora uskoro dalje produbiti. Pogledajte samo rezanje budžeta koje se dogodilo proteklih mjeseci i koje će eskalirati u narednim mjesecima. Postoji smanjenje od 38 milijardi dolara prošlog proljeća od strane Kongresa, smanjenje od 1 bilion dolara u avgustovskom sporazumu o dugu i zagarantovanih minimalnih dodatnih 1.2 biliona dolara u daljnjim rezovima do kraja godine. To će dodati 1%-2% koji se već dešava.
Zaista, ovaj pisac predviđa da će se smanjenja do 23. decembra približiti 3 biliona dolara, što je znatno više od 1.2 triliona dolara propisanih u avgustu, jer Obama i republikanci pokušavaju da nadmaše jedni druge u svojoj konkurenciji kako bi osvojili titulu 'najvećeg smanjivača deficita'.
To je ukupno 4 triliona dolara plus smanjenje državne potrošnje. Neće se sve dogoditi u narednoj godini, naravno, ali najmanje 200 milijardi dolara hoće. Dodajte tome još 50-75 milijardi dolara predviđenih rezova državnih i lokalnih vlasti i ukupno je oko 275 milijardi dolara. Zatim dodajte multiplikator državne potrošnje, koji je oko 1.5 puta veći od prvobitnih rezova, a ukupna smanjenja potrošnje koja utiču na ekonomiju iduće godine mogla bi dostići oko 400 milijardi dolara. To je otprilike dvostruko više od predviđanja Bejkera od 1.5% kontinuiranog smanjenja vladinog sektora.
Baker sebi daje jedan mali prozor za bijeg od svog predviđanja da neće biti dvostrukog pada. On zaključuje priznajući da bi do dvostrukog pada moglo doći “ako bi kolaps eura doveo do finansijskog zamrzavanja Lehmanovog tipa”.
Kao što je ovaj pisac predvideo pre dve godine u članku u časopisu 'Z', u Evropi će se desiti najmanje dva državna neispunjavanja obaveza i evro će se raspasti u vrstu valute sa dva nivoa. Ako su Italija, ili čak Španija među te dvije, gotovo je izvjesno da će jedna ili više francuskih ili švicarskih banaka postati 'sljedeći Lehman' (investiciona banka koja je izazvala bankarsku paniku u septembru 2008. godine, poslavši globalnu ekonomiju u recesiju u roku od dva mjeseca ). A ako francuske banke implodiraju, brzo će se proširiti na američki bankarski i finansijski sektor. Kredit će se ponovo zamrznuti na više tržišta i gurnuti ionako usporenu američku ekonomiju, koja je porasla za manje od 1% u prvoj polovini ove godine, u dvostruki pad. U američkoj vladi, Federalnim rezervama, Trezoru i među velikim američkim bankama danas se već užurbano sprovode vanredne mjere kako bi se planirao obuzdati upravo ovaj scenario.
Bejker navodi ovaj izuzetak krize evra, ali se onda kvalifikuje da tvrdi da je takav „stepen greške“ „teško zamisliti“. Pa, nije to baš tako teško zamisliti. Samo pratite evropsku poslovnu štampu i slika izgleda neizbežna.
A predviđanje je ono što se tiče predviđanja i predviđanja, zar ne? Osim, naravno, ako je neko zadovoljan, kao većina mejnstrim ekonomista – a možda i u ovom slučaju Bejker – da bezbedno predviđa sadašnjost umesto budućnosti.
Jack Rasmus je autor knjige Epic Recession: Prelude to Global Depression, Pluto Press i Palgrave Macmillan, maj 2010. (u kojoj je predviđen dvostruki pad na horizontu); i nadolazeći Obamina ekonomija: oporavak za malobrojne, januar 2012, isti izdavači.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati