Gotovo osam mjeseci nakon svrgavanja diktature Hosnija Mubaraka, egipatski radnici i omladina i dalje se suočavaju sa siromaštvom, nezaposlenošću, korupcijom i represijom. Sve veći broj radnika okreće se štrajku kako bi to osporio.

Suđenje Mubaraku se nastavlja, zajedno sa njegovim sinovima, Gamalom i Alaom, i nekim od njihovih prijatelja. Ahmed Ezz posjeduje 70% egipatske proizvodnje željeza i čelika (jeftino kupljeno kada su državne industrije privatizovane) i 50% keramike. Bio je vodeći član Mubarakove Nacionalne demokratske partije, viši poslanik u Nacionalnoj skupštini i prijatelj Gamala Mubaraka. On je 14. septembra osuđen na 10 godina zatvora i novčanu kaznu od 660 miliona LE (111 miliona dolara = 70 miliona funti) zbog korupcije. Za čovjeka za kojeg je prijavljeno da posjeduje 1.5 milijardi dolara 2008., kazna je mala promjena. Sve privatizovane industrije treba renacionalizovati, bez naknade vlasnicima, koji su se obogatili uz niske plate.

Procjenjuje se da je korupcija – uključujući podmićivanje, utaju poreza, krađu, nepotizam i iznudu – mogla koštati privredu čak 57 milijardi dolara u periodu 2000-2008, ili godišnji prosjek od 6.4 milijarde dolara. To je oko 800 dolara godišnje za svakog muškarca, ženu i dijete, dok 40% živi s manje od jednog dolara dnevno.

Nezaposlenost raste

Ekonomija je teško pogođena padom turizma, jednog od najvećih poslodavaca u Egiptu. Prihodi su pali za milijardu dolara mjesečno. Egypt Air gubi 1% svog putničkog prometa. To je dijelom zbog straha od nesigurnosti nakon nasilnog pokušaja starog režima da se zadrži na vlasti, ali i zbog globalne finansijske krize, sa padom životnog standarda u mnogim zemljama.

Povlačenje stranog kapitala u šest mjeseci nakon revolucije iznosilo je oko 16 milijardi dolara. Pad BDP-a od 7% u prvom tromjesečju godine bio je ekvivalentan gubitku privrede od 30 milijardi dolara. Ovi faktori su doveli do nezaposlenosti, koja je već visoka, narasla na bilo šta između 10-20%. Rastuće cijene također čine život sve većom borbom.

Istraživanje javnog mnijenja, prošlog aprila, pokazalo je da 63% smatra da je nezaposlenost najveći problem s kojim se društvo suočava. Osamdeset posto je očekivalo da će se finansijska situacija njihovog domaćinstva poboljšati u narednoj godini. Sedamdeset pet posto je uvjereno da je nova vlada u stanju da se pozabavi glavnim problemima sa kojima se zemlja suočava. Od onih koji su učestvovali u protestima tokom osamnaest dana kada je svrgnut Mubarak (jedna četvrtina ispitanika), 64% je reklo da su nezaposlenost i nizak životni standard bili njihovi glavni razlozi za to, u poređenju sa 19% koji je reklo nedostatak demokratije i političkih reformi.

Sada kada je radnicima i ljudima srednje klase sve jasnije da se ekonomska situacija pogoršava, a da vlada nije u mogućnosti da poboljša uslove života, sve veći broj radnika stupa u štrajk. Shvaćaju da će se samo vlastitim djelovanjem poboljšati uslovi i da se ne mogu osloniti na vlast da im promijeni život na bolje.

Sada postoji oko 150 nezavisnih sindikata, u poređenju sa tri prije revolucije. U posljednje tri sedmice bilježi se sve veći broj štrajkova, nakon mirnijeg perioda tokom ramazana, u avgustu. U prvoj sedmici septembra, 22,000 tekstilnih radnika u kompaniji Misr Spinning and Weaving Company u Mahali najavilo je štrajk (Njihov ogroman štrajk 2007. godine inspirisao je radnike i omladinu, što je na kraju dovelo do pada Mubaraka.) Ministar radne snage bio je primoran da pregovara s njim. radnici, praveći ustupke, uključujući i 200% bonusa, nakon čega je štrajk prekinut. Mogao bi se uskoro vratiti ako se obećani ustupci ne isporuče brzo.

Nacionalni štrajk nastavnika

Nastavnici su započeli nacionalni štrajk 18. septembra – njihov prvi nacionalni štrajk od 1951. godine. Procjenjuje se da će na poziv novog Nezavisnog sindikata nastavnika učestvovati oko 70% nastavnika, koji zahtijevaju 1200 LE mjesečno kao minimalnu platu. “Radim 16 godina, imam porodicu i svoju djecu i pravim LE900. Svi znaju da niko u Egiptu ne može živjeti s manje od 1200-1500 funti mjesečno,” rekao je jedan učitelj (Ahram 19/9/11). 'testove zasluga' i smjenu ministra unutrašnjih poslova. "Kažu da država i ministarstvo nemaju novca, ali svi znamo koliko novca imaju i šta rade s njim", rekao je jedan nastavnik matematike. (Ahram 60/100/20)

Većina od 62,000 radnika javnog prevoza u širem području Kaira je u štrajku. Oni također traže povećanje plata na 1,200 LE. U julu je ministar finansija odobrio povećanje plata za 200% za sve radnike u javnom prevozu (čija je osnovna plata 250 LE mjesečno), ali povećanje nikada nije ostvareno.

Ljekari štrajkuju i zahtijevaju poboljšanje zdravstvenih usluga, podizanje državne potrošnje na zdravstvo sa 3.5% na 15% i restrukturiranje sistema plata i plata.

1200 radnika u fabrikama Ideal započelo je štrajk 14. septembra. Saad Sallam, vlasnik, kupio je kompaniju kada je privatizovana za 315 miliona LE. Sada ga je prodao švedskoj kompaniji Electrolux za 2.7 milijardi LE. Prema uslovima privatizacije, radnicima bi trebalo da bude plaćen 1% od posla – 4000 LE – ali Sallam je odbio da plati.

Hiljade radnika u rafineriji šećera u Gornjem Egiptu već šest dana štrajkuju zbog plata, uslova rada i zbog smjene uprave imenovane pod Mubarakom. Univerzitetski predavači prijete štrajkovima. Radnici civilnog vazduhoplovstva i uposlenici pošte prekinuli su planirane štrajkove nakon što je vlada obećala da će njihovi zahtjevi biti implementirani. Uz veće plate, radnici pošte i drugog javnog sektora također su zahtijevali smjenu top menadžera koji su još uvijek na snazi ​​iz Mubarakovog režima.

Studenti na Američkom univerzitetu u Kairu udarili su protiv povećanja školarina za 9%. Pridružili su im se i univerzitetski radnici, uključujući vozače, čistačice i obezbjeđenje, koji traže veće plate i kraće radno vrijeme, koje može biti i do šesnaest dnevno. Univerzitet je priznao povećanje na 1500 LE za osoblje obezbeđenja i petodnevnu sedmicu za čistače.

Prijetnja represijom

Vlada je i činila ustupke štrajkovima i, u isto vrijeme, spremala se suzbiti ih. Zabrana štrajka, uvedena u martu, nije u potpunosti primijenjena, a do sada je procesuirano samo pet radnika. Ali 16. septembra, vlada je, nakon sastanka sa Vrhovnim vijećem oružanih snaga (SCAF), objavila da će se primijeniti Mubarakov zakon o vanrednim situacijama. SCAF je ranije odlučio da ga ukine do kraja septembra. Zakon je proširen tako da kriminalizuje „ometanje rada ljudi“ (tj. štrajkovi), blokiranje puteva kroz demonstracije, širenje lažnih vijesti i informacija (pri čemu vojni sudovi odlučuju o „istini“). Od pada Mubaraka, više od 10,000 ljudi našlo se pred vojnim sudovima zbog redovnih krivičnih prijava.

SCAF je iskoristio izgovor za upad na izraelsku ambasadu u Kairu, nedelju dana ranije, da ponovo uvede Zakon o vanrednim situacijama. Neki su sugerisali da je režim dozvolio da se izvrši juriš, stvarajući incident koji bi se mogao iskoristiti kao izgovor za ponovno uvođenje Zakona o vanrednim situacijama. Režim će također primijetiti da su brojevi izašli na sedmične proteste petkom pali. Protesti u petak 16. septembra, protiv ovog zakona, najmanji su od 25. januara, sa oko 1,000 na trgu Tahrir.

Za očekivati ​​je izvestan umor nakon osam mjeseci sedmičnih demonstracija, od kojih su mnoge bile ogromne. Ali takođe raste spoznaja da demonstracije same po sebi nisu dovoljne da promijene situaciju. Solidarnost radničke klase i borba štrajkom, au nekim slučajevima i zauzimanjem radnih mjesta, raste i ima moć da iznudi ustupke od vlade i poslodavaca. Potrebno je izgraditi zamah ka nacionalnom generalnom štrajku, kako bi se svi dijelovi radnika i omladine okupili kako bi osvojili stvarnu demokratsku, radnu i društvenu dobit. To podrazumijeva činove, demokratsku kontrolu masovnog djelovanja i stvaranje masovnih komiteta za djelovanje na radnim mjestima, zajednicama i fakultetima koji su povezani na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou.

Demokratski socijalistički program

Ali povećanje plata neće dugo trajati dok cijene i dalje rastu i ne idu direktno u korist nezaposlenima, siromašnim poljoprivrednicima i drugim slojevima siromašnih. Kapitalistički sistem će uvek pokušavati da povrati sve što je primoran da prizna, a da ostane na mestu. Zadatak aktivnih sindikalista, omladine i socijalista je da podignu ideju o vladi radnika i sirotinje kako bi se dovršila revolucija započeta 25. januara.

Talas štrajka izaziva potrebu da radnici u različitim industrijama, kako u javnom tako iu privatnom sektoru, organizuju vlastitu masovnu radničku stranku. Aktivisti iz različitih borbi moraju se udružiti. Mladi i studenti, oni koji se bore za demokratska prava i druge društvene i društvene kampanje također se moraju pridružiti organiziranim radnicima.

Demokratski socijalistički program uključivao bi pristojnu minimalnu platu od najmanje 1200 LE u vezi sa rastućim cijenama, pristojan sistem obrazovanja i zdravstvene zaštite, masivni program izgradnje kuća i kraću radnu sedmicu kako bi se osigurala radna mjesta za nezaposlene. Oni moraju biti povezani sa nacionalizacijom pod demokratskom radničkom kontrolom i upravljanjem svih velikih kompanija, velikih imanja i banaka. Ekonomija bi se tada mogla planirati tako da zadovolji potrebe većine umjesto profita male manjine.

Ovakvim programom kampanje može se izgraditi nezavisni glas radnika i mladih, uključujući i izborne izbore (režim SCAF-a tvrdi da će izbore održati od novembra do marta 2012.). Socijalistička alternativa bi izazvala dobro finansirane, pro-velike poslovne stranke i Muslimansko bratstvo. Poziv na vladu radnika i siromašnih razotkrio bi sve ostale stranke koje brane pravo velikog biznisa da nastavi da eksploatiše većinu stanovništva.

  

---