„Brinem se za njega“, kaže Talhin otac. “Samo smo ga poslali da uči, nismo previše razmišljali o tome.”
Talha, 12-godišnji dječak, učenik je sjemeništa prikazan u novom dokumentarcu Među vjernicima, koji ispituje jednu od najozloglašenijih pakistanskih džamija i vjerskih škola, Lal Masjid u Islamabadu. Kao i mnogi drugi učenici u školi, Talha je dijete siromašne porodice iz Kašmira. Otac ga je poslao u Islamabad u nadi da će mu obezbijediti sobu, hranu i obrazovanje, da bi ga kasnije našao pod uticajem vjerskih ekstremista. „Nismo znali šta tamo rade i uče decu“, kaže njegov otac.
Tokom filma, koji je premijerno prikazan na Tribeca Film Festivalu, a režirali su ga Hemal Trivedi i Mohammed Ali Naqvi, Talha se polako pretvara iz ozbiljnog mladića, koji se nekontrolirano nasmiješi na spomen svog omiljenog pakistanskog igrača kriketa, u strogog i mračnog fundamentalistu.
Kada njegov izbezumljeni otac posjeti školu kako bi ga uvjerio da se vrati kući, Talha odbija.
Talhina priča je simptomatična za širi fenomen u Pakistanu: centralnu vladu bez sredstava ili motivacije da obezbijedi infrastrukturu i ekonomske prilike za veliku masu svog siromašnog građanstva. U nedostatku javnih institucija, vjerske škole, neke s ekstremističkim sklonostima, uskočile su da preuzmu nastavu mnoge djece poput Talhe. Porodice su često prisiljene na Hobsonov izbor između nedovoljno finansiranih, često jedva funkcionalnih državnih škola, i vjerskih škola koje nude besplatnu sobu i hranu. Privatne škole, pod pokroviteljstvom onih boljeg imovinskog stanja, nedostižne su porodicama poput Talhe.
A 2014 studija Međunarodna krizna grupa je dokumentirala strašne okolnosti s kojima se suočavaju mladi i siromašni u Pakistanu, gdje se procjenjuje da devet miliona djece ne dobija osnovno ili srednje obrazovanje. Mnoga od ove djece su izbjeglice iz sukoba u Afganistanu i Kašmiru, koji su prepušteni sami sebi u velikim urbanim centrima kao što su Karači i Pešavar. Kako je u izvještaju dokumentirano, prazninu koju je ostavila država popunile su "loše uređene medrese i vjerske škole".
Maulana Abdul Aziz Ghazi, vođa Lal Masjida i ekstremistički propovjednik profiliran u Među vjernicima, govori isto tako, ponavljajući realnost koja je postala aksiomatična među Pakistancima. “Vojni vladari nisu uspjeli riješiti glavne probleme zemlje. Republikanski lideri su podbacili. Kada su svi podbacili, stvara se vakuum. Neko to mora ispuniti.”
Uz vjerske institucije kao što je Lal Masjid, lokalne organizacije socijalne zaštite i neformalne mreže pokroviteljstva također funkcionišu kao surogat države blagostanja najpotrebitijima u zemlji. Najpoznatija pakistanska nevladina dobrotvorna organizacija, Edhi fondacija, upravlja ne samo internatima, već i ogromnom flotom ambulantnih vozila i bolnica koje se u potpunosti finansiraju iz privatnih donacija.
Ali za zemlju od 180 miliona ljudi, takve usluge su još uvijek neadekvatne, i mnoga djeca završavaju na ulicama ili rade u groznim uslovima u improviziranim ciglanama i fabrikama u zemlji. Za djevojčice, porodice pribjegavaju braku u nedostatku drugih mogućnosti. U filmu, 12-godišnju Zarinu udaju za lokalnog dječaka njeni nevoljni roditelji nakon što je njena seoska škola zatvorena. Za porodice koje se suočavaju s takvim izborima, slanje djeteta u udaljenu medresu može izgledati kao najbenignija opcija, iako rijetko razumiju pune implikacije.
Među vjernicima portreti Pakistan kao zemlja u jeku sukoba između atavističkih vjerskih snaga s jedne strane i progresivnih, sekularnih reformista s druge strane. Ekstremistička figura Abdula Aziza Ghazija je u suprotnosti s figurom Perveza Hoodbhoya, nuklearnog fizičara i glasnogovornika liberalne inteligencije u zemlji. Ali iako je ova ideološka podjela relevantna, možda je previše pojednostavljena da bi se razumjela nevolja u kojoj se nalazi zemlja.
Iako je Lal Masjid neslavno zlonamjerno prisustvo u političkom tijelu zemlje, nisu sve pakistanske medrese stvorene jednake. U naselju Karači gdje živi moja šira porodica, lokalna škola pri džamiji nudi vjeronauku, kao i podučavanje prirodnih, matematičkih i drugih predmeta. Takve škole, tehnički religiozne prirode, nisu jedinstvene i nude jedan od rijetkih puteva ka boljoj budućnosti koji su dostupni ogromnoj većini pakistanskih urbanih siromašnih. Iako loše uređene institucije nisu idealne, one ipak nude neki privid uzlazne mobilnosti kroz obrazovanje u odsustvu države.
Endemska korupcija i nadmoćni, uglavnom neodgovorni vojni establišment su, s druge strane, odvojili sredstva koja bi se inače mogla koristiti za izgradnju održivih škola sa standardiziranim nastavnim planovima i programima širom Pakistana. Dok se ovaj problem ne riješi, ogroman broj djece će i dalje biti prisiljen u ranu odraslu dob zbog posla i braka, a institucije poput Lal Mesdžida i dalje će moći pronaći stalnu količinu djece koja će ih indoktrinirati u njihov radikalni pogled na svijet.
U završnim scenama Među vjernicima, Tarik, načelnik sela Bunni Behk, ponovo otvara školu koju je Zarina pohađala, koju je Tarik osnovao za lokalnu djecu, a koju su prijetili lokalni militanti povezani sa Lal Masjidom. U učionici punoj mladih dječaka i djevojčica koji uče da koriste svoje kompjutere, on kaže, blistajući: "Ako sljedeća generacija bude mogla učiti, to znači da ćemo svi učiti."
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati