Dok haos ponovo obavija Egipat, revolucija se razvija u novim pravcima, kontradiktornim i zbunjujućim kanalima. Primamljivo je odmah podržati "opoziciju" očiglednoj "grabi vlasti" od strane Muslimanske braće, ali situacija u Egiptu je složenija. Nedavni događaji u Egiptu nisu samo znakovi zdrave revolucije, oni također uključuju neposredne opasnosti.
Osmišljavanje konstantno promjenjive, bjesomučne revolucije koja uključuje milione ljudi uključuje neoljuštene slojeve vanjskog nemira dok se ne razotkriju unutrašnji motivi različitih interesnih grupa. U suštini, grupe koje se bore za moć imaju ekonomske interese u pitanju; pitati "kome ima koristi" je i dalje najbolji način za navigaciju kroz revoluciju.
Na primjer, u Egiptu je novoformirana "opozicija" - demokratski izabranoj vladi Muslimanskog bratstva - šarolika ekipa. Nakon što je predsjednik najavio "hitna ovlasti", formirana je opoziciona koalicija koja sebe naziva "Frontom nacionalnog spasa", koja se sastoji od različitih grupa ujedinjenih s krajnjim ciljem da uklone predsjednika Morsija s vlasti (neki članovi koalicije otkrili su svoje stvarne motive kada je Predsjednik je ukinuo dekret o vanrednim ovlastima, ali su oni zadržali svoj zahtjev da odmah podnese ostavku). U ovu koaliciju su uključeni iskrena revolucionarna omladina, bogati 1% i birokrate koje podržava Zapad, kao i "socijalisti", sindikati, pa čak i oni koji imaju duboke veze s bivšom Mubarak diktaturom poput Amra Moussa, bivšeg ministra vanjskih poslova pod Mubarakom .
Jedina stvar koja ujedinjuje ovu grupu je njihov antagonizam prema Muslimanskom bratstvu. Ali različite grupe unutar opozicije imaju različite razloge za mržnju prema Muslimanskoj braći. Revolucionarna omladina i socijalisti žele pravu demokratiju, društvenu i političku, i ispravno gledaju na vjersku grupu na vlasti kao na inherentnu antidemokratsku, budući da automatski minimizira prava vjerskih manjina, kao što to čine vjerske države Saudijska Arabija i Izrael .
Međutim, drugi u koaliciji su antimuslimanska braća iz manje dobrih razloga. Oni koji su imali koristi od bivše diktature jednostavno žele da se vrate na vlast tamo gde su kontrolisali vladu, koristeći je kao ogromno novčano korito parazitske korupcije.
Ostale liberalne i imućne grupe u opoziciji — one koje nisu povezane s bivšim režimom — teže ka istom vladinom novcu: Mubarak režim ih je isključio iz državne vlasti i sada Muslimanska braća dominiraju državnim aparatom i svim njegovim pogodnostima. Ovo isključenje s vlasti je prava osnova za mnoge od ovih grupa koje vape za demokratijom; oni žele demokratiju sa sobom na vlasti.
U Egiptu su ekonomski interesi različitih grupa svjesno skriveni iza religije i apstraktnih pojmova demokratije. Veoma bogati i korporacije nemaju problema da se ponašaju ekstra religiozno ili posebno demokratski ako to gura njihove interese napred.
Ali istinski posjedovati vlast tokom revolucije podrazumijeva da izražavate interese miliona koji su srušili Mubarakovu diktaturu. I iako je istina da je nova opozicija vodila masovne demonstracije na ulicama, istina je i da je Muslimansko bratstvo predvodilo mnogo veće demonstracije, činjenica o kojoj mediji nedovoljno govore.
Druga zanemarena činjenica je da većina ljudi vjeruje — uključujući egipatske opozicione grupe — da će Muslimanska braća pobijediti na predstojećem referendumu, zbog čega opozicija pokušava spriječiti održavanje referenduma izazivanjem pustošenja na ulicama, umjesto da čeka demokratskije glasanje.
Predsjednik Morsi optužio je organizatore ovih protesta da planiraju državni udar, i vjerovatno u tome ima više od malo istine (djelimično je to bio razlog koji je naveo da sebi daje vanredne ovlasti).
Sigurno je da bivši Mubarak funkcioneri u opoziciji razmišljaju u tom pravcu. Neki su optužili vojsku i policiju da su izazvali nasilje i namjerno nisu intervenirali u protestima u kojima je ubijeno nekoliko ljudi i povrijeđeno stotine ispred predsjedničke palate. Slične neintervencije tokom mafijaškog nasilja desile su se i prilikom masakra na fudbalskoj utakmici u kojoj je poginulo 75 ljudi, kao i kod napada na hrišćanske crkve. Vojska redovno koristi takve društvene krize da povrati svoju moć putem vanrednog stanja i diktature. Ova prijetnja je stvarna i hitna u Egiptu.
I iako su se Muslimanska braća povukla unatrag pokušavajući ugoditi vojsci, ovo se može brzo promijeniti; vojska ima slabu odanost Bratstvu i dugu istoriju sukoba. Radije bi na vlasti imali političare povezane s vojskom.
Ovo ne znači da su Muslimanska braća politički podržana. Nisu. Oni su bili previše prijateljski nastrojeni prema vojsci i drugim kriminalcima povezanim s bivšim režimom. Niti su učinili išta da se pozabave ekonomskim i socijalnim pitanjima koja su bila pravo gorivo revolucije. Milioni ljudi su učestvovali u revoluciji jer su željeli poboljšati svoje živote. Ovo se nije desilo. A stvari će se pogoršati pod vladom Muslimanskog bratstva.
Na primjer, vlada Bratstva je nedavno potpisala zajam od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) kojim dominiraju SAD, što se, kao što je historija više puta pokazala, pokazalo pogubno za radni i siromašni narod zemlje dužnika forsirajući ekonomsku politiku koja favorizira bogati investitori na račun svih ostalih.
Štaviše, MMF obično traži privatizaciju javnih usluga koje su usmjerene na pomoć siromašnima. Jedan primjer uobičajenog napada MMF-a na javni sektor je eliminacija vladinih povlastica za gorivo, koje snižavaju cijenu benzina i ulja koji se koriste za kuhanje. Ova politika MMF-a stvorila je mini-arapska proljeća u Jordanu i Nigeriji; a sada egipatski zajam MMF-a uključuje isti priloženi niz. Izveštaj o Reuters objašnjava:
„Ako [egipatska] vlada počne da smanjuje subvenciju [gorivo] i objavi raspored za njeno eventualno ukidanje — vjerovatno minimalni zahtjev MMF-a — onda bismo očekivali
sredstva MMF-a i drugih donatorskih organizacija kako bi Egiptu dali prostor za disanje [za finansiranje njegove vlade].“
U isto vrijeme, zajam MMF-a je također pomogao da se osigura da egipatski minijaturni porezi za bogate i korporacije iz Mubarakove ere ostanu tamo gdje jesu, na 25 posto.
Tako je jednim potezom pera — potpisivanjem sporazuma o dugu sa MMF-om — Muslimanska braća dokazala u praksi da će nastaviti ekonomsku politiku Mubarakove diktature kojom dominiraju bogati.
S ovom ekonomskom politikom slobodnog tržišnog kapitalizma MMF-a slažu se sve velike "opozicione" grupe protiv Bratstva, sa izuzetkom revolucionarnih omladinskih i socijalističkih organizacija. Ovo je dokaz više da je za mnoge od ovih grupa bitka za "demokratiju" plitka, tanka ljuska političke demokratije koja ne prodire u širu ekonomsku sferu. Najbolji izraz ove demokratije kao žilet je lider opozicione koalicije Mohamed El Baradei, ko je rekao da:
“Zahtjevi revolucije bili su za socijalnu pravdu, slobodu i dostojanstvo.”
Naravno, „socijalna pravda“ je dovoljno nejasna da se pogrešno protumači da ne uključuje poslove, dobre plate, adekvatne socijalne usluge – osnovne ekonomske zahtjeve revolucije.
I iako ekonomski glas većine Egipćana trenutno ne izražava nijedna od glavnih grupa koje se bore za vlast, zahtjevi radnih ljudi će neizbježno naći svoj put u veću borbu za vlast. Glasovi koji izražavaju ove zahtjeve već se pojavljuju u raznim dijelovima zemlje, gdje pitanja rada i zajednice dolaze u prvi plan. Na primjer, Egipatski savez sindikata je nedavno uključio u svoje zahtjeve:
• Reformirati Ustavotvornu skupštinu sa najmanje 50 posto članova da budu radnici i seljaci
• Ustavom ili zakonom garantovati sindikalne slobode
• Donijeti novi zakon o radu kojim se garantuju prava radnika
• Ubrzati primjenu zakona o minimalnim i maksimalnim platama i povezati ih sa rastom cijena
• Povratak na posao svih radnika koji su ostali bez posla
Također je objavljeno da se važan industrijski grad Mahalla - poznat po svojoj tradiciji radničke borbe - proglasio "nezavisnim" od vlade, a njime će upravljati "revolucionarno vijeće", iako su detalji još uvijek oskudni.
Na kraju, glas Egipćana koji rade mora biti izražen ako se revolucija želi pogurati naprijed. Međutim, hitno se ipak mora odmah odgovoriti: da li treba podržati glavni zahtjev opozicije — da predsjednik Morsi ode s vlasti?
Čini se da je u ovom trenutku zahtjev preuranjen, s obzirom na to da su nedavno održani izbori koji su u velikoj većini doveli Muslimansku braću na vlast, te da čak i opozicija priznaje da će Bratstvo vjerovatno pobijediti na referendumu na nacionalnom nivou (veliki čini se da provladine demonstracije to potvrđuju). Zahtjev se stoga čini čudno u suprotnosti sa trenutnom političkom realnošću, i time izaziva sumnju u neke od onih koji ga zahtijevaju, posebno bivši Mubarak lakeji, koji vjerovatno koriste legitimni bijes naroda u svrhu puča.
Opoziciona plitka verzija demokratije ne može se pobijediti ignoriranjem nedavno dobivenih demokratskih izbora predsjednika Morsija. Revolucionarna omladina u koaliciji protiv Bratstva treba da teži nezavisnom putu za radne ljude, daleko od onih koji su povezani sa poslednjom diktaturom i onih koji pokušavaju da vežu egipatsku ekonomiju na kratki uzdi MMF-a kojim upravlja američki korporacija.
Shamus Cooke je radnik socijalne službe, sindikalac i pisac za Workers Action (www.workerscompass.org). Može se dobiti na adresi [email zaštićen]
http://www.al-monitor.com/pulse/originals/2012/al-monitor/egyptmorsireferendum.html
http://www.reuters.com/article/2012/10/09/idUSWNA707020121009
http://www.israelnationalnews.com/News/News.aspx/162901#.UMVjIK7VDMw
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati