Hiljade koje su se prošlog vikenda okupile u Čikagu u znak protesta zbog samita NATO-a i sastanka G8 u Camp Davidu još su jedan znak da smo u novoj eri društvenog aktivizma. Pokret Occupy ne nestaje. Ono što nestaje iz američkog pejzaža je staro pasivno pristajanje na nepravedni status quo, u kojem moderne države nekažnjeno troše ogromne količine na rat i militarizam, podupirući diktatore i korumpirane režime u siromašnijim zemljama, dok promiču štednju kod kuće.
Mjera seizmičkog pomaka u političkom pejzažu koji se dogodio nalazi se ne samo u hiljadama onih koji su se pridružili protestima NATO-a, uključujući National Nurses United (NNU) i aktivističkoj vatri koju su doveli na njihov miting u petak, 18. maja u Daley Plaza za povećanje poreza na Wall Streetu. To se također vidi u pregrijanom, pristrasnom odgovoru političkog establišmenta i mejnstrim medija samo na bauk uličnih protesta.
Nisu u pitanju samo ludi republikanci. Rano je Obamina administracija shvatila da je želja gradonačelnika Čikaga Rahma Emanuela da pokaže „status svjetske klase“ Čikaga (šta god to bilo) istovremeno dovodeći i samit NATO-a i konferenciju G8 u grad bila kolosalna glupost. Bijela kuća je opravdano bila zabrinuta što su oba samita održana na istom mjestu, a vrijeme je bilo kao da se zamjeri sve što nije u redu sa svijetom kojim upravljaju korporacije. Bio bi to otvoreni poziv za jedan masovni vikend protesta protiv društvenog i političkog statusa quo.
Samit G8 premješten je u udaljeniji Camp David, ali to nije bilo bitno. Mudro, NNU je nastavio sa svojim okupljanjem u Čikagu i pozivanjem na porez „Robin Huda” od 50 centi na svakih 100 dolara u finansijskom trgovanju na Wall Streetu, što je mjera za koju kažu da bi mogla prikupiti 350 milijardi dolara godišnje prihoda. To je bila samo uvodna salva za vikend. Marš protiv NATO-a u nedjelju popodne privukao je mnogo hiljada, možda 10,000 ili više, a neki posmatrači su izvijestili da se gomila protezala na 10 blokova. Vjerovatno je to bilo mnogo više od 2,000 ili 3,000 marša koje navode iz ureda gradonačelnika i lokalnih medija.
Na konferenciji NATO-a, svjetski lideri su rekli da nastoje "ugasiti" rat u Afganistanu. Očigledno je planirano da se gašenje nastavi do 2024. godine, što se tiče učešća SAD u ratu. Ali sistem koji stvara ove ratove se ne gasi. I to je problem. To je takođe razlog zašto su ulice Čikaga ovog vikenda bile pune neslaganja.
Demokratski lideri pogrešno računaju
Zapravo, čak i sa premještanjem događaja G8 u Camp David, bila je greška za Obaminu administraciju što je dovela bilo koji globalni samit u Sjedinjene Države. Vikend protesta samo je stavio saučesništvo Bijele kuće u globalnu avet rata i mjera štednje kojima se milioni sada oštro opiru. Nije tako pametno za predsjednika koji se ponovno bira i koji mora računati na glasove miliona liberalno i progresivno nastrojenih Amerikanaca.
Protesti u Čikagu takođe naglašavaju koliko je politički pejzaž postao napet i represivan. Svaki društveni protest u svakom američkom gradu sada je suočen s masovnom, militariziranom policijskom mobilizacijom. Prisustvo policije u Čikagu uključivalo je čak i policiju dovedenu iz drugih država, sa Nacionalnom gardom u blizini u rezervi.
Ipak, velika većina demonstranata bila je mirna. Što se tiče izuzetka takozvanog Crnog bloka, njihova opravdana ljutnja prema državi uglavnom se svodi na vođenje infantilnih uličnih obračuna s policijom. Igraju na ruku kabinetu gradonačelnika, policiji i navodnim novinarima u lokalnim elektronskim medijima, od kojih ovaj jedva čeka da čestita policiji na „izvanrednoj suzdržanosti“ i „dobro obavljenom poslu“. To rade kada nisu zaokupljeni izvještavanjem sa svečanim autoritetom o najnovijoj sumnjivoj „terorističkoj“ zavjeri koju su razbili lokalne vlasti. U ovakvim trenucima, kada se politika zahuktava, shvaćamo koliko su vijesti samo propaganda, čija suština u ovom slučaju izgleda smišljena da uvjeri lokalno stanovništvo da pomahnitali demonstranti jednostavno nisu kao mi ostali.
Kako je nespretan i nesiguran postao politički establišment koji ima novac. Više dokaza o tome dolazi iz pokušaja gradonačelnika Emanuela u posljednjem trenutku da uskrati dozvolu za skup medicinskih sestara u Daley Plaza, premještajući ga u Grant Park navodno iz logističkih razloga da bi popularni muzičar Tom Morello privukao preveliku gomilu. Zahvaljujući odbijanju medicinskih sestara da se plaše, taj pokušaj sitnog zastrašivanja je propao.
Više se gluposti moglo naći u paranoičnom odgovoru nekih korporativnih ureda u centru Čikaga, koji Crain's Chicago Business (8. maj) izvještaji su savjetovali zaposlenima da se “obuče kao demonstranti” tokom samita, kako ne bi bili na meti pomahnitale gomile razularenih neistomišljenika. Postoji određeni mentalitet srednjeg zapada, srednjeg menadžmenta koji je uključen u taj savjet, onaj koji na demonstrante gleda kao na luđake koji ne vole "Čovjeka", što mora značiti svakoga ko se lijepo oblači i nosi aktovku.
Liberalni demokratski gradonačelnici koji su prošle jeseni metodično potiskivali logore Occupy Wall Street u gradu za gradom, bez sumnje koordinirani uz saveznu pomoć, nešto su shvatili. Nepodnošljiv je živi, disajući danonoćni protest protiv nepravednog političkog i ekonomskog sistema. To je nepodnošljivo jer, kao i njihove republikanske kolege, liberalni demokratski establišment ima malo odgovora na sumornu stvarnost o tome koliko je postalo teško zarađivati za adekvatan život ili naći pristojan posao ili očekivati miran svijet ili samo imati prokletu nadu u budućnost . Čak iu svom najboljem izdanju kapitalizam “slobodnog tržišta” koji zastupaju obje strane ne može ponuditi stabilnost i mir većini ljudi. Ali niko na vlasti ne želi da priča o alternativama.
Spontana eksplozija protesta Okupirajmo Wall Street prošle jeseni bila je frustrirani duh organizacije koja je dovela Baracka Obamu na dužnost 2008. godine i konačno oslobođena. Provedite bilo koje vrijeme sa mladim Occupy aktivistima, gledajte njihove konferencije za novinare ili čitajte njihove izjave, i jasno je da smo ušli u novu eru društvenog aktivizma, koju definiše živi i energični otpor društvenim i ekonomskim nepravdama. Ono što je najvažnije, to je takođe era međunarodnog socijalnog protesta, kao što vidimo od Egipta do Tunisa, Grčke do Španije i drugde.
The Spectre From Below
Tokom 1930-ih, program New Deal predsjednika Roosevelta financirao je znatno proširene javne usluge, uključujući državni program zapošljavanja, uprkos krizi federalnog budžeta goroj od trenutne krize. Naravno, ni tada se New Deal nije približio postizanju značajnog smanjenja nezaposlenosti (Ratni dogovor iz 1940-ih je to učinio). Današnji liberalni spasioci, naprotiv, provode svoje vrijeme cjenkajući se s desničarskim republikancima oko “krize deficita”, koja ima svoju prateću logiku u mračnom duhu koji se nudi godinama štednje koju podržavaju dvije stranke.
Ekonomista Richard Wolff je s kratkom ironijom primijetio značenje trenutnog trenutka u svom ekonomskom ažuriranju od 12. maja za Truthout, “Obama planira smanjiti socijalno osiguranje i nikada ne spominje federalni program zapošljavanja.” Ipak, ratovi u Iraku i Afganistanu koštali su 3.2-4 biliona dolara (i dalje) u posljednjih deset godina, prema izvještaju projekta Cost of War Univerziteta Brown iz 2011. godine.
Kao što su Wolff i drugi primijetili, ono što je bilo drugačije u 1930-ima bilo je to što se kapitalizam tada suočio sa snažnom prijetnjom od strane građana, jer su se radikalne ideje i mobilizirani industrijski radnički pokret širili širom nacije. Slična društvena i politička prijetnja još ne postoji.
Ali stavimo akcenat na sasvim još.
Kao savjetnik predsjednika Obame, Rahm Emanuel je bio poznat po tome što je jednom savjetovao Obamu da "ignorira naprednjake". Kao što pokazuju protesti u Čikagu, ignorisanje progresivnih zahteva za mirom i ekonomskom pravdom je kurs kojim se vladari društva sada bave na sopstveni rizik.
To je istina bez obzira ko zauzima Bijelu kuću u novembru.
Mark T. Harris je istaknuti saradnik "The Flexible Writer", četvrto izdanje, Susanne Rich (Allyn & Bacon/Longman, 2003); i "Vodič za čitanje sa koledža", šesto izdanje, od Kathleen McWhorter (Addison-Wesley, 2003).
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati