Prije nego što je Michael Sam bio poznat svijetu kao otvoreni gej fudbaler - prije nego što su sportski stručnjaci raspravljali o njegovom predstojećem NFL draftu, prije nego što su se njegovi budući saigrači i protivnici javno uznemirili zbog tuširanja u svojim svlačionicama, prije nego što je postao heroj najvećeg gej nacije organizacije za ljudska prava — bilo je večera u Los Anđelesu.
Sedam muškaraca, neki gej, neki ne, okupilo se u kući publiciste Howarda Bragmana po nalogu NFL agenata Joea Barketta i Camerona Weissa iz Empire Athletes, agencije koju je Sam izabrao da zastupa njegove profesionalne interese. Među njima su bili Cyd Zeigler i Jim Buzinski iz Outsports.com; Dave Kopay, bivši NFL bek koji je izašao 1975.; bivši NFL igrači Chris Kluwe i Brendon Ayanbedajo, koji su se pojavili kao glasni saveznici i zbog toga izgubili posao; još jedan bivši igrač, Wade Davis; bivši bejzbol igrač Major lige Billy Bean, koji je izašao nakon igranja sa San Diego Padresom; i Sam, zvijezda odbrambenog dijela Univerziteta u Missouriju koji je spreman da postane prvi otvoreni gej aktivni fudbaler lige u skoro četiri decenije.
Svaki čovjek je bio tamo s vrlo specifičnom svrhom, prema izvještajima iz Outsports i Sports Illustrated: Ziegler je pokrivao gej sportiste od 1999. godine i postao je zli postolar breskve. Dejvis se mogao povezati sa Samovim iskustvom kao gej crnim dečakom koji je odrastao u malom južnom gradu i znao je kako da ceni dobru rebarca. Svaki muškarac je na svoj način učinio svoj dio da se izjasni protiv homofobije u sportu koji promoviše vrlo rigidnu formu muškosti. Zvanično, večera je za Sama bila “outdoing party”, prilika da oda priznanje maloj, ali moćnoj mreži podrške koja ga okružuje. Nezvanično, bila je to proslava svega posla koji je doveo do ovog trenutka kada će za manje od 24 sata Samova istina biti raspršena po celom naslovna strana New York Timesa. Ali prvo je trebalo popiti piće, posjetiti gej barove i pjevati karaoke u jedan ujutro.
Samova mreža podrške predstavlja tektonsku promjenu koja će se dogoditi u najmuškijoj američkoj zabavi. Godinama se nastoji pronaći i proslaviti otvoreno gej igrača u NFL-u, a sada kada je skoro stigao, liga, njeni igrači, treneri i navijači vidjet će plodove pokreta koji je u velikoj mjeri potaknut pojedinačni ljudi pozvani na kolektivnu akciju.
Uzmimo, na primjer, Davisa. Povukao se iz NFL Europe 2003. godine i tek godinama kasnije, nakon što se preselio u Njujork i prešao 2,000 milja između sebe i svog rodnog grada Litl Roka, rizikovao je da ga neko tapne po ramenu. gej bar, namrštivši obrve i pitajući: "Zar te ne poznajem?" On nije bio ogorčen mladić koji se nije plašio sudova sveta; bio je čovjek koji je volio sport i druge muškarce i nije baš znao kako da pomiri to dvoje. Tako je u Njujorku čitao mnogo Džejmsa Boldvina i uradio svoj domaći zadatak o Silviji Riveri i naučio da ceni ljude koji su prošli ovaj put pre njega. Ali još važniji od domaćeg zadatka koji je uradio bio je dnevni posao koji je obavio sa Hetrick-Martin institutom, organizacijom koja se zalaže za gej omladinu. Tamo je njegova zvanična titula bila pomoćnik direktora za radnu spremnost, ali ono što je uzeo bile su lekcije od queer ljudi od 13 do 14 godina koji su riskirali domove u kojima su živjeli i porodice koje su ih odgajale da budu oni sami. Pomislio je: „Šta dovraga čekam? Ja sam odrastao čovjek s poslom, malo novca, i ni približno toliko za izgubiti.”
I tako on nije samo rekao svetu svoju istinu, već se njome okružio. Pridružio se lokalnoj gej fudbalskoj ligi i javno je pisao o svojim iskustvima. Pridružio se savjetodavnom odboru Go Athletes!, nacionalne mreže LGBT sportista i saveznika. Zatim je postao izvršni direktor grupe pod nazivom You Can Play i suosnivao drugu pod nazivom You Belong sa svojim dobrim prijateljem Darnellom Mooreom, a oboje su imali za cilj razvijanje liderskih vještina mladih ljudi kroz sport.
Kada je dobio Bragmanov poziv da dođe u Los Anđeles da proslavi Samovu hrabrost, nije se dvoumio, a kada piše o Semu na Fejsbuku, naziva ga "moj brat" jer su se na večeri povezali govoreći jezikom kojim samo crnci odrastao u južnim gradovima mogao bi znati. On, zajedno sa Zeiglerom i ostalima, postavlja desetine zahtjeva za intervjue koji dolaze Samu kako bi se mogao fokusirati na fudbal. Oni znaju da ako ne uđe u ligu, ovaj trenutak neće značiti ništa. Njegova vidljivost, njegovo igranje nedjeljom, je sve što treba da uradi.
„NFL nije ovo homofobično mesto kakvo mi volimo da ga zamišljamo“, kaže Dejvis nakon samo dva sata sna zbog medijske vatre koju je izazvalo Samovo izlazak u javnost. On vjeruje da igrači u svakom timu znaju da postoji barem jedan gej igrač u njihovoj sredini i da im to zaista nije važno sve dok on može igrati. Naravno, strejt igrači možda nisu dovoljno vešti ili zainteresovani da o tome razgovaraju sa medijima, ali zar to ništa ne znači, kaže Wade. Da svi ovi momci drže jezik za zubima kako bi zaštitili privatnost svojih saigrača? To je bratstvo.
Ali to je tišina, nezvanična politika “Ne pitaj, ne govori” nedvojbeno najveće američke kulturne institucije koju su svi na toj večeri u LA-u željeli da unište. Ipak, promjena ne dolazi bez posljedica, a malo tko to zna bolje od Kluwea i Ayanbedajoa. Prosječna NFL karijera traje samo oko tri i po godine, a ipak su oba muškarca bila u 30-im godinama i možda su im godine dale zreliju perspektivu, ili barem praktičan osjećaj da sat otkucava, a da nemaju mnogo za izgubiti. Dakle, kada je država Merilend raspravljala o inicijativi za glasanje o istopolnim brakovima, Ayanbedajo, zaštitnik jedinog profesionalnog fudbalskog tima u državi, javno je rekao da ga podržava. A kada je predstavnik države Maryland Emmett C. Burns Jr. pisao Ayanbedajoovom šefu, vlasniku Ravena Steveu Bisciottiju, zahtijevajući da Bisciotti “preduzme potrebne mjere... da spriječi takve izraze kod vašeg zaposlenika”, Chris Kluwe, igrač Minnesota Vikingsa, objavio odgovor na Burns na Deadspinu stati na stranu Ayanbedajoa i uvjeravati zakonodavca da vas homoseksualci "neće magično pretvoriti u pohotno čudovište". Na kraju je neko preduzeo neophodne radnje da spreči takve izraze svojih zaposlenih. Kluwe je otpušten, a nakon osvajanja Super Bowla 2013. godine, Ayanbadejo je pušten.
Za instituciju koja je svoj brend izgradila na atletizmu svjetske klase, NFL je sam sebi najgori igrač: prevelik da bi se brzo mijenjao, presporo da bi se znalo kada će doći. Postoje stotine ljudi – skauta, trenera, agenata, generalnih menadžera, vlasnika – koji imaju pravo glasa o tome hoće li igrač na kraju izaći na teren ili ne, a neće svi biti na istoj strani. Wade kaže da je optimista u pogledu posvećenosti lige inkluzivnosti jer provodi dosta vremena putujući do i od njenog sjedišta u centru Manhattana, sastajući se s ljudima poput Troya Bennetta, direktora Diversity lige, o načinima na koje se liga može angažirati. Kada sam pokušao doći do Bennetta, predstavnik mi je poslao sljedeću izjavu: “Divimo se poštenju i hrabrosti Michaela Sama. Michael je fudbaler. Svaki igrač sa sposobnošću i odlučnošću može uspjeti u NFL-u. Radujemo se što ćemo dočekati i podržati Michaela Sama u 2014.”
Ali saigrači su ti koji će na kraju morati da požele dobrodošlicu i podrže Sama, i nije se previše ljudi pitalo kako se osjećaju sve dok ga Cyd Ziegler iz Outsportsa nije stavio na vrh svoje liste uredničkog prioriteta 2012. Bio je inspiriran razgovorom s New Sportski novinar York Timesa koji je rekao da o seksualnosti ne treba razgovarati u fudbalu jer to jednostavno nije bitno za igru. Ali on se nije složio. Uprkos toj revoluciji iz 18. veka koju je predvodio Džordž Vašington, Amerika je, u stvari, imala kralja, a to je bio fudbal. Nijedna druga kulturna institucija nije učinila više da definiše američku muškost od NFL-a, a kada je ta maskulinitet odglumio, Ziegler nije mislio da je fer ocrnjivati igrače zbog zatvorenosti u vezi sa temom o kojoj se niko nije potrudio da ih pita. Tako je i uradio. “Da li bi ti smetalo da se igraš sa gej saigračem?” pitao. RG3 nije smetao, kao ni Trent Richardson, ili Ahman Green ili Javon Kearse. „Mnogi od njih su imali članove gej porodica i razumeju probleme mnogo bolje [nego što im se pripisuje]“, rekao mi je Zeigler.
Ali Michael Sam je druga priča. On je pitanje za koje se svi nadamo da njegovi skeptici mogu razumjeti i, u najmanju ruku, pustiti ga da igra nedjeljom.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati