Časopis Time od 25. septembra ilustruje kako se američki mediji pripremaju za vojni napad na Iran. Naslov na naslovnoj priči intervjua s iranskim predsjednikom Mahmudom Ahmadinedžadom je 'Sastanak s opasnim umom'. Veliki podnaslov ga naziva 'čovjekom čija razmetljivost izaziva strah od rata sa SAD“, a drugi pasus zaključuje: „Iako se na slikama iranskog predsjednika često vidi kako treperi znak mira, njegove akcije bi mogle dovesti svijet bliže ratu.“
Kada najveći američki nedeljnik posveti pet stranica razmatranju američkog vazdušnog rata protiv Irana, kao što je Time uradio u istom broju, to je još uvek
još jedan znak da se točkovi ratne mašinerije naše nacije sve brže okreću ka još jednom ničim izazvanom napadu na drugu zemlju.
Ahmadinedžad se popeo na vrh liste neprijatelja Washingtona i američkih medija. U posljednjih 20 godina ta lista je bila uključena
Manuel Norijega, Sadam Husein i Slobodan Milošević, od kojih su svaki bili podvrgnuti opsežnim klevetama pre nego što je Pentagon pokrenuo
vojni napad velikih razmjera.
Kad god predsjednik Sjedinjenih Država odluči pokrenuti ili intenzivirati medijski napad protiv stranog lidera, glavne američke vijesti
prodajne kuće su pouzdano pojačale decibele i histeriju. Ali administracija može opozvati pse rata i ćutanjem
zla nekog stranog tiranina.
Uzmimo, na primjer, libijskog diktatora. Više od trećine stoljeća, pukovnik Muammar al-Qaddafi je despot čiji je ukupni rekord
represije čini da Norijega ili Milošević izgledaju relativno tolerantni prema domaćim političkim neprijateljima. Ali otkako je Qaddafi sklopio dogovor s Bushovom administracijom u decembru 2003. godine, šutnja Washingtona o Gadafijevoj zlini bila je primjetna.
Kada je Gadafi prije nekoliko sedmica javno proslavio 37. godišnjicu svoje diktature, izjavio je u govoru o državnoj
televizija: „Naši neprijatelji su slomljeni u Libiji i morate biti spremni da ih ubijete ako se ponovo pojave.“ New York Times je napomenuo da Gadafijev režim „kriminalizuje stvaranje opozicionih partija.“
Danas, dok je stanje ljudskih prava u Iranu za osudu, sadašnje okolnosti su daleko gore pod mnogim vladama koje favorizuje Vašington. Ovdje kod kuće, mediji bi trebali razmrsiti dvostruke standarde umjesto da im doprinose. Ali toliko je novinara i stručnjaka internaliziralo geopolitičke planove Washingtona da glavne institucije novinarstva nastavljaju da trunu iznutra. Da je trulež uglavnom nezapaženo, svedoči o tome kako je orvelovsko 'dvorazmišljanje' normalizovano.
Ovo nisu pitanja profesionalizma, kao što su briga o javnom zdravlju pitanja medicine. Novinski mediji bi trebali biti rano
sistemi upozorenja koji nas obaveštavaju pre nego što aktuelni događaji postanu nepromenljiva istorija.
Ali kada medijski sistem podriva slobodan protok informacija i sprečava široku debatu, ono što se dešava je parodija na demokratiju. To je ono što se dogodilo prije četiri godine tokom medijskog gomilanja invazije na Irak.
Sada su znakovi upozorenja obilni: Bushova administracija ima Iran na vidiku Pentagona. I težnja ka ratu, podstaknuta dvostruko
standarde o nuklearnom razvoju i ljudskim pravima, dobiva veliki poticaj izvještavanjem američkih medija koji prikazuje predsjednika kao nevoljnog da pokrene napad na Iran.
Časopis Time izvještava da "od State Departmenta do Bijele kuće do najviših dometa vojne komande, raste osjećaj da je obračun s Iranom ... možda nemoguće izbjeći."
Ista vrsta medijskog spinovanja – pod pretpostavkom iskrene Bušove želje da izbegne rat – bila je obilna u mesecima pre invazije na Irak. Što više vijesti pričaju takve bajke, one postaju dio ratne mašinerije.
______________________________
Broširano izdanje najnovije knjige Normana Solomona, Laki rat: kako nas predsjednici i stručnjaci nastavljaju vrtjeti do smrti, objavljeno je ovog ljeta. Za informacije idite na: www.warmadeeasy.com
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati