Zaokretom političke sudbine, rok 28. oktobra da specijalni savjetnik Patrick Fitzgerald preduzme mjere po pitanju Plamegatea je tačno 25 godina nakon jedine debate u predsjedničkoj utrci između Ronalda Reagana i sadašnjeg Jimmyja Cartera. Način na koji glavne medijske kuće odluče da se nose sa trenutnim eksplozivnim skandalom u narednim mjesecima imat će ogroman utjecaj na putanju američke politike.
Pre četvrt veka, konzervativni republikanci zauzeli su Belu kuću. Danas, ekstremnija inkarnacija desnog krila GOP-a čvrsto drži izvršnu vlast. Ništa od toga ne bi bilo moguće bez uglavnom poštovanog novinarskog korpusa.
Između ostalog, Reganova pobjeda nad Carterom bila je medijski trijumf stila u službi krajnje desničarskih agendi. Kada se njihova jedina debata dogodila 28. oktobra 1980., nedelju dana pre izbora, Carter je izgledao kruto i defanzivno, dok je Reagan delovao opušteno, stvarajući uticaj na zebnje poput "Evo opet." Više nego ikad, jednostruki tekstovi su zaslijepili novinare.
Sljedećih osam godina, “teflonsko predsjedništvo” je imalo medije koji su tražili izgovore za glavnog izvršnog direktora nacije, koji je često pogriješio u svojim činjenicama dok je dokumentovane tvrdnje zamjenjivao narodnim uzvicima. Većina Demokratske stranke na Kapitol Hilu retko je izazivala Regana, a novinarski korpus u Vašingtonu koristio je pasivnost demokrata da opravda svoju. Kao što je Walter Karp napisao u časopisu Harper's nekoliko mjeseci nakon što je Reagan napustio funkciju, “privatna priča iza svake velike nepriče tokom Reaganove administracije bila je prešutna alijansa demokrata s Reaganom.”
Taj prećutni savez uključivao je olabavljenje Reagana i njegovog potpredsjednika koji je postao nasljednik Georgea HW Busha — uprkos skandalu Iran-Contra koji je razotkrio njihovu ulogu u ilegalnom usmjeravanju pomoći nikaragvanskim kontrašima, vojsci koju podržava CIA i koja je namjerno ubio civile u Nikaragvi dok je pokušavao da provede cilj Washingtona da zbaci vladu Sandinista.
„Osam godina“, pisao je Karp sredinom 1989., „demokratska opozicija je štitila od javnosti nesavjesnog, bezakonog predsjednika sa užasnim apetitom za privatnom moći. To je bila priča o Reaganovim godinama, i vašingtonski novinari su je očigledno znali. Ipak, nikada nisu pretvorili tajnu politiku Demokratske stranke u vijest.”
Danas se riječi poput "bezobrazan" i "bez zakona" čine kao potcjenjivanje kada se primjenjuju na sadašnjeg predsjednika. Obrazac lažnosti, bešćutnosti i užasnih prioriteta donio je smrtonosne posljedice od Bagdada do New Orleansa. Čini se da se administracija skoro davi u skandalima. Ipak, mediji – opet uz značajne asistencije demokratskih lidera u Kongresu – čine mnogo da Bushov režim održi na površini.
Očekivano, referendum o ustavu u Iraku od 15. oktobra pružio je Bushovoj administraciji novu priliku da pokrene preopremljenu liniju propagandnih sredstava. Manipulativni proces, masiran pod prisilom okupacije, donio je glas "za" među Iračanima koji su odlučili sudjelovati. Gledano kroz usko sočivo – držeći pokolj i zastrašivanje van okvira – izbori su bili pobjeda demokratije. Gledano šire, to je bila travestija.
Kao i prije dvije decenije, odsustvo čvrstog demokratskog vodstva na Kapitol Hilu — u kombinaciji sa preteranim poštovanjem štampe — omogućava Beloj kući da zadrži veliku političku moć. Dok je dan obračuna u ljudskom smislu svaki dan u Iraku, politički dan obračuna na iračku politiku tek treba da dođe u Vašington. A brzinom kojom se stvari odvijaju, proći će još mnogo godina prije nego što potreba za povlačenjem svih američkih trupa iz Iraka postane nepobitna u američkim medijima i politici.
Dio Reaganove ostavštine je odbijanje novinarskog korpusa Washingtona da postavlja teška pitanja uz još strožije daljnje korake. Iako ankete govore da su predsjednik Bush i njegova politika u Iraku veoma nepopularni, demokrati u Kongresu i novinari još uvijek leže. Njihove polemičke izjave i istražne priče politički su i novinarski ekvivalenti udaranju po zglobu, a ne ići po vratu.
Ništa nije opasnije od divlje zvijeri satjerane u kut. A ako dođe dan kada se čini da je njen politički opstanak u pitanju, Bushova administracija će se protivnapasti krajnjom žestinom. Sudeći po prošlosti, postoje čvrsti razlozi za sumnju da su novinari - i lideri previše lojalne opozicije - skloni da se bave ključnim pitanjima obmane Bijele kuće do te mjere da će administracija zaista biti stjerana u ćošak. Kao i obično, zadaci traženja istine i uticanja na tok istorije na bolje pašće na nezavisne novinare i lokalne aktiviste.
________________________________________
Norman Solomon je autor nove knjige “Rat je olakšan: kako nas predsjednici i stručnjaci neprestano vrte na smrt”. Za informacije idite na: www.WarMadeEasy.com
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati