U i van mainstreama
U kakofoniji apologetike, mejnstrim novinari se izvinjavaju što su progutali i pojačali laži koje je ispumpala propagandna mašina Busha i Blaira da bi opravdala napad na Irak. New York Times je pojeo skromnu pitu zbog izvještavanja da 'nije bilo tako rigorozno koliko je trebalo biti'. Neke informacije su, napisali su urednici novina, 'nedovoljno kvalifikovane ili im je bilo dozvoljeno da stoje neosporno'
Čak su se i proratni kolumnisti poput Davida Aaronovitcha iz Guardiana – na neki način – izvinili: ‘mislili smo da će barem Powells i Rices znati šta rade. Mea culpa, ako je to ono što želite.’. Krajem maja Observerov istraživački novinar David Rose dao je najpotpunije objašnjenje u mejnstrim medijima u Velikoj Britaniji. Neke tvrdnje, ‘poput pojedinosti o Sadamovom navodnom oružju za masovno uništenje… bile su lažne – dobro istražene laži koje je izgovorio neko ko očajnički traži utočište na Zapadu. U najgorem slučaju, oni su bili proizvodi proračunate namještaljke, osmišljene da potaknu propagandni slučaj rata’ I u Velikoj Britaniji iu SAD-u postoji nešto manje od srca u vezi izvinjenja. Najbliže što je Rose dobila izvinjenju bilo je da kaže „Informaciona magla je gušća nego u bilo kom prethodnom ratu, kao što sada znam iz gorkog ličnog iskustva.“ Dakle, onda je to u redu. U međuvremenu, New York Times je za veliki dio dezinformacija okrivio Irački nacionalni kongres Ahmeda Chalaba, iako su ‘načesti ovih prognanika često željno potvrđivali zvaničnici Sjedinjenih Država uvjereni u potrebu intervencije u Iraku. Zvaničnici administracije sada priznaju da su ponekad padali na dezinformacije iz ovih izvora u egzilu. Tako su učinile i mnoge novinske organizacije — posebno ova.’ Krivica je stavljena na INC – ne slučajno – baš u sedmici kada je američka vlada odbacila Chalabija. Najizrazitiji odlomak je fraza ‘službenici sada priznaju’. New York Times je pao na INC (podržan od američke vlade) uoči invazije na Irak i sada u samom svom izvinjenju za ovo, opet se slažu sa službenom linijom da je američka elita privedena. Mogućnost da je ovo bio odlučan pokušaj dezinformisanja administracije SAD-a i Velike Britanije nije čak ni u granicama zamislivog. Zbog toga je zaključak Timesa da 'u potpunosti namjeravamo da nastavimo s agresivnim izvještavanjem s ciljem ispravljanja rekorda', samo toliko ispirati oči.
Uopšte nije bilo izvinjenja od strane britanskih emitera što su kao činjenice (ne samo kao 'izveštaje') prenosili laži o OMU, nekritički izvještavajući besmislene priče o vezama između Iraka i Al Kaide, ili navodne ‘humanitarne misija SAD-a i UK-a. Gdje su izvinjenja za nepostojeće rakete ‘scud’ za koje se tvrdi da ih je ispalio Irak, davno napuštene zgrade za koje se navodi da su tvornice hemijskog oružja, ili objekti meteoroloških balona prijavljeni kao mobilne hemijske laboratorije? Ili moj omiljeni, bure sa hemijskim oružjem o kojima je izveštavao kanal Four News, iako su snimci buradi koje su emitovali jasno pokazali da su označene njihovim pravim sadržajem ‘pesticid’. U stvari, menadžeri BBC-ja su se prelili da puzi prema vladi nakon Huttonovog bijega. Kada će se izviniti bilo koji od novinara BBC-ja koji je izvijestio o napadu ‘scud’? Kada će se njihovi šefovi izviniti za zavjeru da antiratni pokret sklone sa ekrana? Ne uskoro.
Izvinjenja i zgražanje zbog obmane od strane vlade imaju istoriju, ali začudo je da mnogi u mejnstrimu odlučuju da to zaborave. Nakon Folklandskog rata, mediji su se žalili na manipulaciju i cenzuru i obećavali da se to više nikada neće ponoviti. Isto su učinili i nakon Zaljevskog rata 1991. godine. Ali – još jednom – tvrde da su privedeni. U izolovanoj zajednici koja je britanski mejnstrim novinarski hakeri vole da se predstavljaju kao veliki skeptici – kao što se uvek pitaju ‘zašto me ovo lažljivo kopile laže’ kako su to rekli Jeremy Paxman i mnogi drugi. Kao što pokazuje slučaj New York Timesa, njihov skepticizam ima granice. Osnovna pretpostavka je da je ‘osnovna dobronamjernost’ vlade. Ovome možda prate neke dezinformacije, ali rijetko 'tjelohranitelj laži' u Čerčilovoj čuvenoj frazi. Ispod laži i grešaka, pogrešne politike i pojedinačnih grešaka (da su samo Powell i Rice znali šta rade, kako to Aaronovitch kaže) čini se da je pretpostavka da laži nisu fundamentalni dio Bushovog modus operandia. i Blairovim režimima.
Kako da objasnimo sve ovo? Ima nešto u mami sablasova što hakove inače prosječnog skepticizma pretvara u pse napadače za carske avanture. Ovu tendenciju dobro prepoznaju i iskorištavaju obavještajni i propagandni operativci. Najpoznatiji slučaj zviždanja o propagandnim prljavim trikovima u Velikoj Britaniji ostaje onaj Kolina Wallacea koji je radio na crnoj propagandi u sjedištu britanske vojske u Sjevernoj Irskoj 1970-ih. Izvještava da bi inače nezanimljive dokumente opremio naslovima poput ‘povjerljivo’ ili ‘tajno’ kako bi zainteresovao inače skeptične novinare. Među onima na koje je ciljao bili su istinski nezavisni hakeri poput Roberta Fiska, tada u Belfastu za Times.
Ali što je fundamentalnije, istina je da je povinovanje zahtjevima propagandne mašinerije apsolutno standardna praksa za mejnstrim medije. Zbog toga je skeptičnim novinarima sve teže da napišu ono što vjeruju da je istina, čak i onima u skeptičnim novinama. U Independentu, na primjer, njegov samoproglašeni 'arhiskeptik' o OMU priznaje da je bilo izuzetno teško odbaciti priču o WMD-u jer je 'cijeli konsenzus koji je stvorila vlada bio drugi način'. Ovo naglašava fundamentalni problem mejnstrim medija; "konsenzus" na koji se oni odnose je onaj političke elite (uključujući vladu, opoziciju, autoritativne izvore, državnu službu, vojne "eksperte" i pitome dijelove akademske zajednice. Pretpostavka je da ovaj konsenzus je izraz legitimnog političkog sistema koji ima neku smislenu vezu sa demokratijom. Zbog toga su mejnstrim mediji, a posebno BBC, našli tako teško da dođu do antiratnih glasova iako su oni bili većina javnog mnjenja u trčanju do rata.
Irak je razotkrio jaz između političke elite i nas ostalih. Verzija političke stvarnosti koju pokušavaju i neguju liči na svijet virtuelne stvarnosti prikazan u filmu Matrix. Unutar matrice nalazi se većina mejnstrim medija, a eho komora koju oni pružaju nesumnjivo uvjerava neke ljude neko vrijeme. Ovaj paralelni univerzum – ili ‘mjehurić’ kako ga George Galloway naziva u svojoj knjizi (Ja nisam jedini) pluta bez priznatih činjenica, seje konfuziju, podriva samopouzdanje i dovodi do političkog neangažovanja nekih . Ali za milione koji su prozreli laži, to pre svega izaziva bes. Naročito u Velikoj Britaniji sada smo suočeni s novim nizom okolnosti i političkih izbora o načinu na koji vodimo kampanju za demokratske i raznolike medije. U relativnoj smirenosti konsenzusa nakon 1945. prije uspona neoliberalizma, javni servisi (iako elitistički i fundamentalno orijentirani na državu) su omogućili podsticanje šireg spektra programa nego medijski sistemi vođeni korporacijama poput SAD-a. Osamdesetih godina prošlog vijeka u Velikoj Britaniji je lansiranje Channel Four otvorilo kratak period radikalizma uključujući izazovne programe kao što su Friday Alternative i Diverse Reports. Cenzura u prvom redu i tržište u dugom roku stalno su erodirali program javnog servisa na Kanalu. Radikalizam C1980 sada se svodi na 'pomicanje granica' onoga što se može prikazati na način prilagođen potrošačima i stalno pomicanje granica okrutnosti i ponižavanja TV-a u najnovijoj 'reality' emisiji. Autor većeg dijela nedavne travestije o Kanalu četiri je Mark Thompson, novoimenovani generalni direktor BBC-ja. To je znak koliko su tržišni principi prihvaćeni da je za njegovo imenovanje bilo skoro sve pohvale.
Nasuprot tome, u SAD-u neoliberalna revolucija u medijima nije imala ni približno toliko javnog servisa kojim bi raspolagala. Budući da su američki mejnstrim mediji bili mjerljivo inferiorniji u pogledu javnog servisa u odnosu na sistem u Velikoj Britaniji, već dugo cvjetaju radikalni i alternativni mediji. Okosnica ovoga je radio mreža Pacifica koju moraju slušati svi koji žele znati kako bi mogle zvučati alternative mainstreamu. Najvažnije je da postoji snažna i angažovana tradicija medijske kritike i aktivizma kako unutar tako i izvan akademske zajednice. Ovo se proteže od FAIR-a preko Projekta Cenzured i PR Watch-a do autora i aktivista kao što su Norman Solomon i Robert McChesney – i naravno Edward Herman i Noam Chomsky. Nasuprot tome, u Britaniji je nivo razvoja alternativnih medija niži upravo zato što je postojao razlog za ulaganje u mainstream javnog servisa. Ali ova slika se menja. Od razvoja Undercurrenta ranih 1990-ih do uspona Indymedia u posljednjih pet godina i drugih alternativa (kao što je NVTV emitovanje bez cenzure u Belfastu), aktivisti su se okrenuli od mainstreama. U medijskoj kritici, rana kritička tradicija ustupila je mjesto lavini mlakih, irelevantnih privatnih debata. Ali čak su i kritički nastrojeni istraživači medija skloni da gledaju niz nos na angažovane medijske kritike. Ovo se posebno odnosi na rad Hermana i Čomskog. Kada se ne zanemaruje, ljubazno ga bez izuzetka preziru autori koji su imali malo ili nimalo veza sa društvenim pokretima izvan akademske zajednice. Nasuprot tome, 'propagandni model' Hermana i Chomskyja dobro je poznat bukvalno stotinama hiljada ljudi širom svijeta, što nije nešto čime se može pohvaliti bilo koji od njihovih kritičara medijskih studija.
Neoliberalna revolucija je samo učinila njihovu analizu sistema koji podržava tendencije mejnstrim medija samo ubedljivijom. Naravno, mogu se kritikovati model, uključujući njegovo relativno zanemarivanje porasta PR-a i spinovanja i medijskih efekata na javno uvjerenje u proizvodnju pristanka. Međutim, Ed Herman – slobodno priznaje ova ograničenja. Daljnja kritika je da model može imati efekat obesnaživanja aktivista za alternative tako što će borba izgledati beznadežno – iako to očigledno nije namjerno.
Koju god poziciju zauzeli po ovom pitanju, većina naučnika koji rade na polju medija i kulturoloških studija urotiraju se da zanemare efekte neoliberalizma. Oni nastavljaju da rade na starim teorijama kao da se svet nije promenio.
Mnogi učenjaci u liberalnoj tradiciji koriste gomilu podataka i citata, a da očigledno nisu shvatili smisao zadatka kojem su posvećeni i na kraju nude izvinjenje za vladinu propagandu ili glavne medije. Primjer potonjeg je Tumberova i Palmerova nova knjiga Mediji u ratu o pokrivanju Iraka. Kritičare mejnstrima postavlja na zadatak da primećuju da „sva takva istraživanja [uključujući i njihova sopstvena] deluju samo poređenjem između kanala, a ne pozivanjem na neka eksterna merila”™. Ovo se koristi za odbijanje tvrdnji o pristrasnosti na TV vijestima. To je općenito pogrešno, pa čak iu odnosu na njihovo proučavanje Iraka. Ovdje se napominje da ‘zvanični glasnogovornici koalicije i predstavnici vlasti i oružanih snaga dominiraju sa velikom razlikom u svim slučajevima’ u pojavljivanjima na TV vijestima. Ovo ilustruje ogromnu pristrasnost TV vijesti, postavljenih nasuprot vanjskom mjerilu poštenog predstavljanja debate o ratu. Što je još fundamentalnije, naravno postoji jedan eksterni standard prema kojem možemo mjeriti TV izlaz, a to je da li je izvještavanje približno istini ili ne. Kao što je poznato, veliki dio vijesti uoči i tokom napada na Irak bio je popraćen službeno inspirisanim lažima. Ovo je pitanje koje je od presudne važnosti, ali gotovo ignorirano u Mediji u ratu.
Možda je najčudnija stvar u vezi sa usponima i padovima medijske debate nakon 'oslobođenja' Iraka u aprilu 2003. taj način na koji je progresivno rasplet priče mejnstrim dočekan s takvim iznenađenjem. Rezultati ‘potrage’ za oružjem za masovno uništenje, odlučna kampanja spinovanja koja ukazuje na prijetnju od Iraka, mučenje u Abu Ghraibu, ‘otkriće’ da su Ahmed Chalabi i INC hranili lažima medija. Je li zaista moguće da je krema svjetskih novinara bila tako sveobuhvatno zaokupljena lažima i da to tek sada shvaćaju? Ako je tako, ponavljana vladina mantra o hiperskeptičnim medijima koji truju demokratiju je ozbiljno deplasirana.
Ako su svi bili zavedeni, to njihovo nemilosrdno ‘iznenađenje čini razumljivijim. Ali upečatljiva karakteristika cijele epizode je da su stotine hiljada ljudi u Velikoj Britaniji i drugdje sve vrijeme znali da je to laž. Uoči napada priča o korištenju INC-a od strane neokonzervativaca bila je u javnosti krajem 2002. Izvještaji Scotta Rittera i inspektora UN-a (zajedno s pažljivom analizom Glena Rangwale) probušili su ogromne rupe u slučaju rata krajem 2002. i početkom 2003. taj slučaj je postao samo slabiji. Svjedočenje Husseina Kamela da je oružje za masovno uništenje također je bilo u javnosti prije napada, ali praktično nije dobilo pažnju. Drugim riječima, sva ‘otkrića o ‘lažnom prospektu’ bila su u javnosti. Kako bi novinari sljedeći put izbjegli da se slažu sa moćnicima, trebali bi uzeti u obzir i iz temelja promijeniti svoje obrasce prikupljanja vijesti. Dokazi o manje od srca izvinjenja u SAD-u i Velikoj Britaniji sugeriraju da oni nisu ni blizu razumijevanja dubine službene obmane i načina borbe protiv nje.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati