Uspeli smo pre nego što smo počeli. Prvi maj je ponovo snimljen u SAD. Sada smo ponovo dio ostatka svijeta – gdje je Prvi maj onaj gdje slavimo našu moć – moć naroda – moć radnika, nesigurnih i sindikalnih, imigranata i migranata, radikala svih vrsta, od anarhističkih do demokratskih socijalista. Ljudi širom svijeta pričali su o Prvom maju u SAD prije nego što je počeo Prvi maj. A sada, mi ovdje u SAD-u, započeli smo nešto novo, nešto što je staro, a opet izmišljeno. ... o čijoj budućnosti se još uvijek odlučuje, kao i mnogo toga u našim novim pokretima. Ali opet se postavlja pitanje – kao kod demokratije i moći.
Novi Prvi maj koji smo kreirali je inkluzivan, direktno demokratski i istovremeno antagonistički i slavljenički. Pozicija sa koje ovo večeras pišem je iz New Yorka.
Prvo, inkluzivno je. Hiljade je tokom dana učestvovalo u desetinama direktnih akcija, skupova, protesta, narodnog obrazovanja i marševa. Mnogi su nosili naljepnicu 99% – iako to više nije bilo potrebno. Bilo je porodica, starijih ljudi, srednjoškolaca, tetoviranih i probušenih omladinaca, radnika, članova sindikata, grupa za prava imigranata, društvenih grupa, lokalnih Occupy Neighborhood skupština, Occupy radnih grupa i onda bezbroj drugih, tamo na ulicama sa prijateljima, pa čak i pojedinačno . Svi sebe vide kao 99%, čak i bez dugmeta. Identifikacija nije bila potrebna.
Danas lutati parkovima i trgovima značilo je naići na stotine krugova – ljudi koji sjede zajedno, licem u lice, razgovarajući možda o tome šta će danas raditi, ili možda sudjelujući u radionici pravne solidarnosti, ili popularnoj obrazovnoj diskusiji u Madison Parku, ili je to možda bila samo grupa prijatelja koji su zajedno razgovarali o onome što misle – ne namjerno stvarajući “skupštinu” ili direktnu demokratiju, već su u svom obliku i praksi bili licem u lice, slušali jedni druge i ponekad dolazili do zaključaka. Prvi maj je bio ispunjen direktnom demokratijom.
Ali da se vratim na uspjeh prije nego što je počeo. Direktno demokratske skupštine, često u obliku vijeća za glasnogovornike, održavale su se sedmicama i sedmicama do Prvog maja. Na ovim skupštinama su učestvovali učesnici i radne grupe Occupy-a (često pomažu u fasilitaciji) zajedno sa sindikatima, radikalnim sindikalnim klubovima, grupama za prava imigranata, migrantima, grupama u zajednici i bezbrojnim pojedincima. Svi zajedno da razgovaramo i nađemo mesto za kompromis za Prvi maj. Nije nužno savršeno mjesto za dogovor, ali to nije ono što konsenzus traži – ne radi se o apsolutnom, već o mjestu gdje se svi mogu čuti i donijeti odluka s kojom se svi osjećaju ok. To se radilo sedmicama prije Prvog maja. Uspeli smo pre nego što smo počeli. Uspostavili smo međusobne odnose koje želimo. A onda smo imali Prvi maj. I bilo je izvan većine naših imaginacija.
A sada dan – Prvi maj 2012
Nisam bio kući ni sat vremena, mnogo toga sam napisao rukom u podzemnoj željeznici na putu kući. Danas sam toliko puta plakala. Posljednji put sam imao suze moći u oktobru, kada su se hiljade mobilisale da brane Liberty Plaza. I tada, kao i sada, velikim dijelom je to bilo zbog raznolikosti onih koji su učestvovali i voljnih da se stave na kocku za nešto u što vjeruju – nešto mnogo veće od nas – i nešto što također tek treba da zamislimo.
Na povratku kući u podzemnoj željeznici bio je muškarac koji je čitao Occupy Wall Street Journal, još jedan par koji je pregledavao pamflet o Prvom maju i još jedna žena koja je drijemala sa TWU bandanom (Sindikat radnika u transportu). Živim prilično daleko tamo u Bruklinu, a oni su vozili većinu puta ovamo, dok je žena sa bandanom dijelila moju stanicu, što za mene također predstavlja koliko je duboko i dalekosežno kretanje 99%. Mi smo svuda.
Današnji dan bio je ispunjen ne samo raznolikošću spomenutih ljudi, već i organizovanim aktivnostima i grupama. Jutro je počelo u Bryant Parku, sa 99 Piketa, grupama koje su se organizirale zajedno da ciljaju – da antagonistički – različita mjesta moći koja nas vrijeđaju i našu sposobnost da preživimo. Banke, radna mjesta koja ne dozvoljavaju sindikati, korporativni centri i mnogi drugi. Zatim je malo kasnije u Medison Parku počeo Slobodni univerzitet. Sedmicu prije Prvog maja imali su preko 100 prijedloga za narodno obrazovanje i već su mislili da su možda prerasli mogućnosti parka – prije nego što su i počeli. Učestvovao sam u jednoj diskusiji o značenju solidarnosti, sa nekoliko ljudi koji su je započeli tako što je svaki minut govorio o svojim razmišljanjima o značenju solidarnosti za njih, a zatim postavljao pitanja. Sami smo facilitirali, sa svakom osobom koja je pozivala sljedeću koja je podigla ruku i svi su govorili samo minut, ali dijeleći duboke misli i pitanja o tome šta za njih znači solidarnost. Završili smo sa svakom osobom koja je podijelila riječ ili frazu koju smo čuli da je izgovorio drugi i koja nam je odjeknula. Zatim je tu bio Union Square, gdje su se okupile hiljade, u grupama prijateljstva, grupama afiniteta i u radionicama da se pripreme za marš, a mnogi koji se okupljaju društveno, naravno politički, samo budu zajedno. Evo ja ću opet rastrgati. Toliko ljudi se pozdravljalo sa “Srećan Prvi maj”. Naš dan. Mi, obični ljudi, radnici, migranti, studenti, stari i mladi, svi zajedno da uljepšamo dan. Dan narodne moći.
Bilo je govornika i muzičara, od 'poznatih' do mnogih još nepoznatih. A onda smo marširali do Wall Streeta – simbola finansijske moći – simbola 1%. Marš je trajao satima, bilo je toliko ljudi. I mnogi dijelovi marša nisu se držali dozvoljenog puta, pa su hiljade ljudi samo izašle na ulice, ponekad usred saobraćaja. Marširali smo, skandirali i pjevali. Naša snaga i radost bili su opipljivi. Morao sam ponovo da plačem na ovom maršu mnogo puta. (Zar se to ne dešava osobi koja ovo čita – kada ste toliko puni emocija da su suze jedine stvari koje dolaze.) Grupe su se kretale od žena i porodica grupisanih zajedno, do mnogih grupa imigranata koji hodaju zajedno, organizovanih sindikata i ne , kao i progresivni sindikalni klub, radikalne grupe, od latinoameričkih socijalista do anarhista, a zatim i svi učenici od CUNY do srednjih škola, zajedno sa ekološkim grupama i raznim skupštinama susjedstva Occupy, od Sunset Parka i Queensa do Long Islanda i Bronx su svi hodali zajedno.
Šetnja je bila novih radikalnih pokreta – starih radikalnih pokreta – i svi zajedno kako bi stvorili ovaj novi revolucionarni trenutak – pokret. I revolucionarno kao pitanje, kao što je demokratija... revolucija koju treba odrediti. Ali, da posudim frazu, revolucija svakodnevnog života. Da citiram pjesmu koju sam danas volio, i mora se zamisliti ples koji ide uz to: “Ustani – Siđi – U ovom gradu je Revolucija”.
Budućnost tek treba da bude određena, ali sa našom različitošću, direktnom demokratijom i moći protiv i za, ne bojim se ove budućnosti. Pozdravljam to.
Srećan Prvi maj!
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati