Dr. Jeff Halper je suosnivač i direktor ICAHD-a, Izraelskog komiteta protiv rušenja kuća. Rođen je 1946. u Minnesoti, a emigrirao u Izrael 1973. Od tada je neumorni zagovornik pravde i građanskih prava za sve Izraelce i Palestince. Proveo je deset godina kao društveni radnik u Jerusalimu pomažući porodicama Mizrahi sa niskim primanjima. Suosnivao je ICAHD 1997. kako bi pomogao u otporu izraelskoj strategiji rušenja kuća na okupiranoj palestinskoj teritoriji. Autor je tri knjige.
Am Johal ga je intervjuirao u kuhinji Oak Ridge United Churcha 12. februara 2015.
Prošlo je dosta vremena otkako nisam bio na Bliskom istoku. U to vrijeme Sharon i Arafat su još bili živi 2003-04. Pitam se da li možete dati neka pozadinska razmišljanja o kontinuiranom pomaku dalje udesno, u mnogim aspektima, gotovo strukturalno, u izraelskoj političkoj atmosferi u posljednjih 15 godina? Postoji kontinuirani pomak udesno dok idemo na predstojeće izraelske izbore. Kakav je vaš osjećaj za ono što se danas dešava?
Zaista ne znam da li je to pomak udesno. Mislim, očigledno glasaju više udesno. Ali dijelom zato što je ljevica potpuno poništila svoj stav. Ne postoji ljevica.
Likud i desničarske stranke sebe nazivaju nacionalističkim taborom. UREDU. Onda su se Laburisti okupili sa Cipi Livni – u redu, oni žele da budu alternativni tabor. Kako biste sebe nazvali - izraelski kamp, progresivni kamp? Ne, oni sebe nazivaju cionističkim taborom. Laburistička partija se rebrendirala u cionistički tabor. Za koga ćete glasati – za nacionalistički tabor ili cionistički tabor?
Postignut je dogovor između političkih stranaka i izraelske jevrejske javnosti – oni kažu da žele ličnu sigurnost. Ako mi to možeš dati, glasaću za tebe. U stvari, oni govore: „Nije me briga za zemlju Izrael, nije me briga za Arape. Želim da uđem u autobus, idem na posao i idem kući. Ako to možete da isporučite, glasaću za vas. Ako ne, ići ću negdje drugdje.”
Devedesetih su glasali za Baraka umjesto Netanyahua. Barak je imao mandat da sprovede rešenje o dve države jer bi nam to donelo sigurnost. I uprskao je. Sljedeće godine su velikom većinom glasali za Sharon. Šta se desilo, da li su preko noći skrenuli desno krilo? Počinjala je intifada. Ljudi se nisu osjećali sigurno. Sharon je rekla da će to učiniti za njih.
U suštini, izraelska javnost kaže ovim strankama, nije nas briga kako to radite. Ako mislite da će uspostavljanje palestinske države na cijeloj teritoriji – izvlačenje nas odatle donijeti sigurnost, učinite to. Mi vam dajemo taj mandat. Ako mislite da će utovar Arapa i njihovo slanje autobusima u Jordan donijeti sigurnost, učinite to. nije nas briga. Samo to uradi. I ako to uradite, mi ćemo glasati za vas. Sharon je to uradila. 2002. godine, operacijom Odbrambeni štit, slomio je kičmu palestinskom otporu na Zapadnoj obali. Od tada je bilo veoma tiho. Oni glasaju za Likud. Ono što su čuli od Laburista i Likuda u posljednjih 100 godina je da su Arapi naši stalni neprijatelji. To je istina u određenom smislu - nije zapravo istina, ali je u jednom smislu istina, naravno, da su Arapi neprijatelji. Sve dok imate okupaciju, raseljavanje, ekskluzivno pravo na zemlju od strane cionizma, naravno da su Arapi predstavljeni kao vaši neprijatelji. Ne dajete Palestincima prostora za disanje. To je kao da okrivljujete žrtve jer su vam neprijatelji. Ali to je ideja. Mira nikada ne može biti. Nikada nas neće prihvatiti. Zbog toga bi izraelska javnost rekla: „čak i ja koji vjerujem u mir, zašto bih glasao za Meretza?“ Zašto bih glasao za stranku mira, kada mir nije ni moguć? Glasaću za oštrog, desnog momka poput Sharona koji će mi donijeti sigurnost jer to je sve što očekujem. 85% izraelskih Jevreja podržavalo je mirovni proces u Oslu u to vreme. 95% izraelskih Jevreja podržalo je napad na Gazu prošlog ljeta. Ovo ne možete samo protumačiti kao političko mišljenje, već ima veze sa sigurnosnim pitanjem.
Rekli ste da je rješenje s dvije države mrtvo, a rješenje s jednom državom je ono što se danas traži. Možete li ovo opisati? Za mnoge ljude u Sjevernoj Americi postoji nedostatak razumijevanja o tome šta zapravo znači jedna država. Detaljima i složenosti ovoga nije dat kontekst. Ovo se uglavnom posmatra kao problem, daleko, nešto tamo.
Dio problema je što nismo razjasnili šta to znači. Mislim da je to jedino mjesto za odlazak. Mi – pod tim mislim na progresivne Izraelce i Palestince – moramo odlučiti šta je pravedno, šta je izvodljivo, šta treba da radimo. Kao što je ANC u svoje vrijeme imao Povelju slobode. Afrikaneri bi mogli pristati na tranziciju jer je ANC rekao da je 'naša vizija buduće Južne Afrike multi-rasna'.
Mislim da izraelski Jevreji nisu motivisani Velikom zemljom Izraela i teritorijom. Pravi doseljenici - oni ideološki religiozni - su manjina. Oni su 1% izraelske populacije - to je to. Izraelci su zabrinuti za svoju sigurnost – individualnu i kolektivnu. Ako možemo da smislimo plan o tome šta bi bilo jednodržavno rešenje, mogli bismo da uverimo Izraelce da bi ono bilo inkluzivno. Naš izraz za multi-rasnost bi bio dvonacionalan. Mislim da biste ih mogli uvjeriti – ne sada. Prije svega, nije fer da potlačeni moraju uvjeravati tlačitelja da će biti sigurni u tranziciji, ali šta ćete učiniti? Ugnjetači se neće svojevoljno pustiti. Ako možemo predstaviti dobar model: Kanada bi mogla biti model. Imate anglofone, frankofone, aboridžine. Postoje i drugi modeli u svijetu. Ne razgovaramo jedno s drugim. Naši palestinski partneri, u ovoj ključnoj fazi, kada bismo trebali razgovarati jedni s drugima, mi ne razgovaramo jedni s drugima. Kada bismo trebali praviti strategiju i razgovarati jedni s drugima, nismo. Dio ovoga ima veze sa stvarima protiv normalizacije. Ovo je prostor koji trenutno imamo. Mislim da će se situacija urušiti. Palestinske vlasti će se urušiti. Možda ponovna okupacija, možda aneksija – svašta bi se moglo dogoditi, onda se otvaraju nove mogućnosti koje danas ne postoje.
Ako nismo spremni, ako naša agencija nije spremna, ima i drugih loših stvari koje će se dogoditi u vakuumu. To se može dogoditi za dvije sedmice, može potrajati nekoliko mjeseci – može biti nekoliko godina. Kolaps palestinskih vlasti je prilično neizbježan. Trebali bismo biti spremni i ne razgovaramo jedni s drugima.
Kakva je situacija palestinske arapske manjine u Izraelu, iu Jerusalimu gdje oni nisu građani već stanovnici – možete li opisati specifičnost njihove današnje situacije?
Palestinci su stalni stanovnici istočnog Jerusalema, ali ne i građani. U ostatku Izraela Palestinci su građani, ali su građani trećeg i četvrtog reda. Arapi su zaokupljeni održavanjem vlastitih građanskih prava, nemaju političkog prostora da se bave Zapadnom obalom i širim palestinskim pitanjem. Oni nisu toliko uključeni. Čak i sa Haneen Zawabi, Laburistička partija, cionistički tabor, ne samo Likud, želi da je ukloni iz Kneseta. Na Ujedinjenoj arapskoj listi većina je za rješenje dvije države. Palestinski građani Izraela zaista drže do vrhova prstiju svoja građanska prava u zemlji. To je ono što ih zaokuplja. Na listi Ujedinjenih Arapa u Knesetu, oni imaju tendenciju da se zalažu za rješenje dvije države. Oni imaju tendenciju da rade na statusu palestinskih državljana Izraela, ali su neutralizirani.
Problem je što imate koncept jevrejske većine. U Knesetu ima 120 mjesta. Da biste imali vladu, potreban vam je najmanje 61. Ali ne i Arapi. Ako se ove stranke ujedine, recimo arapske stranke dobiju 15 mjesta, to znači da je parlament smanjen na 105 mjesta. Zato što su izbačeni iz jednačine. Ako laburisti, žele da imaju većinu, ne bi mogli uključiti tih 15 mandata u svoju većinu. Morate imati jevrejsku većinu. Na sve vrste suptilnih načina, cijeli rasistički dio je u funkciji.
Šta ako rješenje s jednom državom postane uvjerljivo, da li ono stvara scenario u kontekstu u kojem se politička moć ne mijenja u potpunosti sa ovlasti – hoće li rješenje jedne države biti prihvatljivo, ili jednostavno nastavak politike od strane drugim sredstvima, ka nejednakom statusu?
Zavisi kako ga strukturirate. To ne mora biti tako. Drugim riječima, Palestinci bi bili većina u zemlji. Imali bi tu političku snagu.
Ako je to slučaj, zašto bi izraelska vlada dobrovoljno prihvatila rješenje sa jednom državom ako će se smatrati da podriva vlastiti autoritet?
Model je dvonacionalna država. Kanada bi mogla biti model. Možete imati dobru količinu samoopredjeljenja bez vlastite države, koja ne odgovara nezavisnosti. Katalonci, Škoti, kantoni u Švicarskoj, vaš kulturni integritet je zaštićen. Imate svoj jezik, kulturni identitet, svoj parlament. Možete ga strukturirati na način da vaša zajednica bude zaštićena. Možete ga strukturirati na takav način. Izraelci bi tada mogli biti podrška. Baš kao u Južnoj Africi. Ne bi išli s tranzicijom, da ANC nije rekao da će biti multirasni – Ako ovu ideju predstavimo kao dvonacionalnu državu, mislim da bi to smirilo te strahove. Mislim da postoji nešto što bi ljudi pomislili – da li bi Palestinci bili niža klasa poput Južne Afrike? Palestinska dijaspora je dobro obrazovana. Širom svijeta ima više palestinskih studenata nego izraelskih. Čak i kada bi postojala jedna država, i sve bi bilo u redu, Izraelci su ekonomski jači. Postoji visoka tehnologija, turizam, ono što ljudi ne uzimaju u obzir je palestinska dijaspora. Ovo nije situacija potlačenih osiromašenih ljudi trećeg svijeta koji se moraju takmičiti sa vrlo razvijenim bijelim globalnim sjevernim društvom. Oni mogu postići paritet jer imaju svoju infrastrukturu.
Palestinska dijaspora bi se uključila. Zapravo, u smislu njihovih ekonomskih struktura, njihove ekonomije se međusobno nadopunjuju. Visoka tehnologija, turizam, poljoprivreda. Radili bi zajedno. Nije kao da su Jevreji visokotehnološki, a Palestinci farmeri. Mnogo je sofisticiranije od toga. Postoji prava sinergija. Mislim da biste to mogli učiniti stalnim.
Otkako ste razvili termin „matrica kontrole“ vezano za izraelsku okupaciju – kako se ona mijenjala tokom vremena kao ideja, kako su se te politike promijenile, u smislu današnje situacije?
Dok sam ga osmislio – valjda sam krajem 1990-ih pisao o tome – tada je već bio veoma razvijen. Znate, tu je bila infrastruktura naselja, bila je infrastruktura autoputa. 1995. već imate područja A, B, C. Na mnogo načina, mislim da je bilo tamo. Oslo ga je stvorio, Izrael je stvorio tu infrastrukturu. Video sam kako se pojavljuje i od tada je jednostavno postao jači.
Prvi članak koji sam napisao bio je za Middle East Report: da biste dobili rješenje s dvije države koje je još uvijek bilo moguće, morate demontirati matricu kontrole – to je bila moja poenta – inače nećete imati dvije države. U to vrijeme, bio je tu, ali u trenutku kada ste ga mogli rastaviti. Danas je razlika u tome što je ogromna i trajna. Sada ima 600,000 Izraelaca na Zapadnoj obali i istočnom Jerusalemu. Kada sam napisao članak bilo je 200,000 na Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalimu, a četiri godine od sada, to će biti milion Izraelaca. Infrastruktura autoputa naselja obuhvata Zapadnu obalu. Cijela država je rekonfigurirana. To je poenta - nema više odvojive teritorije. 95% Palestinaca je gurnuto u područja A, B i Gazu. Dakle, oni žive u malim, sićušnim enklavama teritorije. Ne postoji koherentna teritorija. Naselja su prešla kritičnu masu.
Nije li to ista vrsta brige za rješenje s jednim stanjem, da se matrica kontrole jednostavno nastavlja i postaje iskrivljena, proširena verzija same sebe?
Ono što kažem je da ne možete rastaviti matricu kontrole. Zato ne možete imati rješenje s dvije države. Reći da ćemo uzeti mali komad Izraela i izvršiti teritorijalne zamjene sa Palestincima je smiješno jer je cijela stvar nestala.
Ne, ono što ja kažem je da je Izrael danas stvorio jednu državu. Postoji jedna država. Nije stvar u tome, da li bi trebalo biti – jeste. Sada, ta jedinstvena država danas je režim aparthejda. Morate uzeti cijeli režim aparthejda i demontirati cijeli režim. Kada je Južna Afrika izašla iz aparthejda, nije bilo nešto podtehničko da crnci imaju pravo glasa. Cijela zemlja je ponovo izmišljena. Postojao je novi ustav. To je ono što morate učiniti. Morate imati novi parlament. Mora postojati ustav koji Izrael nema. Ona se mora definisati kao dvonacionalna i demokratska. Mora imati nove parlamentarne institucije koje to podržavaju. Ljudi treba da imaju pravo da žive gde žele u zemlji. Ne rastavljate matricu kontrole, već je neutrališete. Jedna od atrakcija za Izraelce je to što se doseljenicima može reći da ne moraju da se isele. Ostani tamo. Palestince nije briga što tamo žive Izraelci, problem je kontrola naselja i okupacija. Hajde sada da se Palestinci usele u naselja – počinjemo da integrišemo zemlju. Tada neutrališete matricu kontrole. Vi ga eliminišete, samim tim što više nema kontrolnih delova.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati