Kako se približavamo globalnim protestima za klimatsku pravdu krajem novembra i masovnoj građanskoj neposlušnosti planiranoj u Parizu 12. decembra, vrijedi se suočiti s dijelom očaja koji mnogi ljudi osjećaju zbog demonstracija. Postoji poseban očaj koji mnogi klimatski aktivisti osjećaju u vezi s međunarodnim pregovorima i samitima kao rezultatom neuspjeha pregovora u Kopenhagenu 2009. Dok pišem, postoji ogromna frustracija jer francuska vlada zabranjuje masovne proteste, a globalni klimatski pokret traži načine da reaguju kreativno i efikasno. Kao neko ko vozi biciklom do Pariza sa 100 drugih klimatskih aktivista iz Britanije i namjerava se pridružiti građanskoj neposlušnosti u Parizu, uvjeren sam da će se naći načini da se izrazi glad za klimatskom pravdom u Parizu u decembru.
Na dubljem nivou, želeo bih da se pozabavim opštijim skepticizmom u pogledu samog protesta. Ovu generaciju obilježio je neuspjeh antiratnog pokreta da spriječi napad na Irak 2003. godine i način na koji je taj neuspjeh zabilježen u mainstream kulturi. Jedno važno oružje u oružarnici moćnih je vazduh nepobedivosti koji uspevaju da stvore, osećaj neizbežnosti koji je satkan oko njihovih pobeda. Konformistička intelektualna klasa je ta koja sarađuje u stvaranju ove aure neodoljivosti i narodne nemoći.
U slučaju rata u Iraku 2003. godine, činjenice daju sasvim drugačiji utisak. Ako se vratimo na početak krize, to dolazi na neki način 11. septembra 2001. Dok je Pentagon još uvijek gorio nakon što ga je napala Al-Kaida, američki ministar odbrane Donald Ramsfeld napisao je dopis koji uključuje ove riječi: “Procijenite da li je dovoljno dobro da udarite Sadama Huseina u isto vrijeme. Ne samo bin Laden. Idi masovno. Počisti sve. Stvari povezane i ne.”
Američki predsjednik George W. Bush bio je jasno opredijeljen za rat protiv Iraka od sredine 2002. godine, bez obzira na nedostatak dokaza koji povezuju Sadamov režim sa 9/11. Nevolja je bila u tome što se američka javnost protivila takvoj agresiji. U januaru 2003., anketa u SAD-u pokazala je da 83 posto podržava rat koji podržavaju Ujedinjene nacije i glavni saveznici SAD; ali samo 47 posto podržava ako invaziju podržavaju samo jedan ili dva saveznika. Ako bi SAD djelovale potpuno same, podrška je pala na 34 posto. Druge ankete su pokazale slične rezultate.
Uprkos svojim unilateralističkim instinktima, Bush je bio prisiljen zbog snage antiratnog mišljenja u SAD-u da stvori međunarodnu koaliciju kako bi svoju invaziju na Irak učinio politički održivom. To je, ključno, značilo britanskog premijera Tonija Blera. Problem je bio u tome što je Blair bio suočen sa masovnom antiratnom mobilizacijom kod kuće, posebno u svojoj Laburističkoj stranci. To ga je natjeralo na dugu, iscrpljujuću i na kraju neuspješnu potragu za 'drugom' Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a kojom bi se odobrila vojna akcija SAD-a i UK-a
Kako su mjeseci prolazili, Blair je tvrdio da bi, ako je uspio prikupiti devet pozitivnih glasova u Vijeću sigurnosti, odnio moralnu pobjedu, čak i ako je Francuska ili neka druga stalna članica stavila veto na 'drugu' Rezoluciju. Rat bi imao neku vrstu legitimiteta od UN sistema. Ali Blair nije mogao izboriti čak ni ovu pseudolegitimnost, jer su manje zemlje tada u Vijeću sigurnosti odbile da stanu iza Rezolucije koju je on predlagao. Jedan faktor je bilo antiratno mišljenje. Čile je, na primjer, bio potresen antiameričkim demonstracijama i počeo je sve više raditi s antiratnim Meksikom.
Bush je bio prisiljen snagom antiratnog pokreta u SAD-u da od britanske vlade napravi nezamjenjivog (legitimizirajućeg) saveznika. Blair je bio prisiljen snagom antiratnog pokreta u Velikoj Britaniji da od Vijeća sigurnosti UN-a napravi nezamjenjiv (legitimizirajući) autoritet. Globalna antiratna mobilizacija pomogla je da se spriječi da Vijeće sigurnosti sastavi devet pozitivnih glasova za rat, ostavljajući Blaira opasno izloženim. Bio je primoran, nevoljko, da raspiše glasanje u Donjem domu za 18. mart 2003. godine, koje nije bio siguran da bi mogao pobijediti. Blairov ključni test bio je da li može dobiti podršku većine laburističkih članova parlamenta.
U ovim okolnostima, ogromne antiratne demonstracije u Londonu 15. februara 2003., u kojima je učestvovalo možda milion ljudi, bile su veliki udarac Blerovom kredibilitetu. Blair je morao zaprijetiti da će podnijeti ostavku na mjesto premijera ako izgubi kako bi osigurao dovoljno laburističkih poslanika za nastavak rata.
Znamo da je Blairova administracija paničila nakon marša 15. februara.
U utorak, 11. marta 2003., samo nedelju dana pre glasanja u Zajednici, Ministarstvo odbrane je 'frenitično pripremalo planove za vanredne situacije da u potpunosti „isključi“ britanske trupe iz vojne invazije na Irak, degradirajući njihovu ulogu na sledeće faze kampanje i održavanje mira.' To je izvještaj Daily Telegrapha, britanskog lista koji je najbliže povezan s Oružanim snagama.
Tog dana, 11. marta, tadašnji britanski ministar odbrane, Geoff Hoon, pokušao je svom kolegi Donaldu Ramsfeldu objasniti rizike koje britanska vlada predstavlja. Ramsfeld je, karakteristično, odmah rekao medijima da je odlazak u rat bez Ujedinjenog Kraljevstva 'stvar o kojoj većina visokih zvaničnika u vladi razgovara sa Ujedinjenim Kraljevstvom na dnevnoj ili svaki drugi dan'. Bilo je 'nejasno' u kojoj će mjeri oni moći 'učestvovati u slučaju da predsjednik odluči upotrijebiti silu' protiv Iraka.
Prema Sunday Telegraphu, krajem te sedmice, 'gospodin Hoon [je] naglasio političke probleme koje vlada ima i sa poslanicima i sa javnošću', dva krila britanskog antiratnog pokreta. Premijer Blair morao je telefonirati predsjedniku Bushu kako bi ponudio svoje lično uvjeravanje da su britanske trupe spremne da daju 'značajan doprinos' invaziji.
Ovo je u Vajtholu, centru britanske vlade, bilo poznato kao 'Tretavi utorak', u trenutku kada se globalni antiratni pokret približio iskorenjivanju rata u Iraku. Tih dana, Tony Blair je bio blizu gubitka podrške laburističkih poslanika zbog Iraka, što je moglo natjerati Britaniju da se povuče iz invazijskih snaga. Ovo je zauzvrat moglo natjerati SAD da povuku svoj raspored invazije (britanske snage su bile povezane sa američkim snagama, tako da njihovo odvajanje ne bi bila jednostavna stvar). Prostor za disanje koji je ovo stvoren možda je inspektorima UN-a za oružje dao vremena da dobiju više vremena od Vijeća sigurnosti UN-a, gurnuvši rat nazad u jesen i potpuno ga izbacivši iz kolosijeka.
U britanskim aktivističkim krugovima, marš od 15. februara pamti se kao jadan neuspjeh, veliko razočarenje. Umjesto toga, zaslužuje da bude zapamćen kao politički potres koji je uzdrmao britansku vladu do srži.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Ako se moć shvati kao kolektivno djelovanje, nije teško vidjeti potencijalnu moć marša (mobilizacije) kao kolektivnu akciju. Ali, marširanje ne stvara nužno moć, može dovesti i do očaja. Rai zaobilazi pitanje zašto su antiratni pokreti u Velikoj Britaniji i SAD-u naglo pali na moć nakon 2003. godine – s više takvih “skoro pobjeda” ………. Razlika između marša koji vodi do moći ili očaja je pitanje marširanja za šta? Ovo je ključno pitanje pred kolektivne akcije na COP 21.
Prvo malo konteksta, radi se o mnogo više od razgovora u Coopenhagenu 2009, radi se o neuspjehu 20 konferencije stranaka, a ne samo jedne. Radi se o neuspjehu konferencije da predstavlja nas ili našu Majku Zemlju.
Marševi dovode do očaja, kada kolektivna akcija ponizno zamoli one koji vladaju za nas i nad nama za ispravku pritužbi. Svo to vrijeme, znajući da oni koji nas predstavljaju ne mogu i neće poduzeti smislene akcije – samo na ustima u korist masovne mejnstrim medijske propagande. To se dogodilo sa masovnim antiratnim kolektivnim akcijama uprkos njihovoj skoroj pobjedi.
Da bi kolektivne akcije u Parizu bile osnažujuće, moraju razumjeti da stranke na COP 21 NE MOGU i NE predstavljaju nas ili najbolje interese planetarnih sistema za održavanje života. Očekivati ili čak zahtijevati da konferencija stranaka smisleno i djelotvorno preduzme mjere u pogledu klimatske pravde znači izazvati očaj. Klimatska pravda se može ostvariti samo marširanjem koje priznaje da moć dolazi kroz naše kolektivno djelovanje, a ne njihovo.