Prije šezdeset godina, Jevreji Evrope bili su na najnižoj tački svog kolektivnog postojanja. Utjerani kao stoka u vozove, nacistički vojnici su ih transportovali iz ostatka Evrope u logore smrti gdje su ih sistematski istrebljivali u plinskim pećima. Pružali su otpor u Poljskoj, ali su u većini mjesta prvo izgubili svoj građanski status, zatim su smijenjeni sa svojih radnih mjesta, zatim su proglašeni zvaničnim neprijateljima za uništenje, a onda su bili. U svakom značajnom slučaju oni su bili najnemoćniji ljudi, tretirani kao podmukli, potencijalno nadmoćni neprijatelji od strane vođa i armija čija je vlastita moć bila daleko, daleko veća; zaista, čak je i ideja da Jevreji predstavljaju opasnost za moć zemalja poput Nemačke, Francuske i Italije bila apsurdna. Ali to je bila prihvaćena ideja, budući da im je, uz nekoliko izuzetaka, većina Evrope okrenula leđa tokom njihovog klanja. To je samo jedna od ironija istorije kojom se najčešće koristila riječ da ih opiše u groznom službenom žargonu fašizma bila je riječ „teroristi“, baš kao što su Alžirce i Vijetnamce kasnije njihovi neprijatelji nazvali „teroristima“.
Svaka ljudska nesreća je drugačija, tako da nema smisla tražiti ekvivalentnost između jednog i drugog. Ali svakako je istina da je jedna univerzalna istina o holokaustu ne samo da se to više nikada ne bi smjelo dogoditi Židovima, već da se kao okrutna i tragična kolektivna kazna ne smije dogoditi ni jednom narodu. Ali ako nema smisla tražiti ekvivalentnost, vrijedi vidjeti analogije i možda skrivene sličnosti, čak i ako čuvamo osjećaj proporcije. Sasvim odvojeno od njegove stvarne istorije grešaka i loše vladavine, Jaser Arafat se sada oseća kao proganjani Jevrej od strane države Jevreja. Ne može se osporiti činjenica da je najveća ironija njegove opsade od strane izraelske vojske u njegovom razrušenom imanju u Ramali to što je njegovo mučenje planirao i izveo jedan psihopatski vođa koji tvrdi da predstavlja jevrejski narod. Ne želim da pretjerujem s analogijom, ali istina je reći da su Palestinci pod izraelskom okupacijom danas jednako nemoćni kao što su Jevreji bili 1940-ih. Izraelska vojska, zračne snage i mornarica, snažno subvencionirane od strane Sjedinjenih Država, izazivaju pustoš na potpuno bespomoćnom civilnom stanovništvu okupirane Zapadne obale i pojasa Gaze. U proteklih pola stoljeća Palestinci su bili razvlašteni narod, milioni njih izbjeglice, većina ostalih pod vojnom okupacijom od 35 godina, na milost i nemilost naoružanih doseljenika koji su sistematski krali njihovu zemlju i vojsku koja je ubijala Palestince hiljadama. Hiljade ih je zatvoreno, hiljade su izgubile sredstva za život, postale izbeglice po drugi ili treći put, svi bez građanskih i ljudskih prava.
I dalje Sharon tvrdi da se Izrael bori da preživi protiv palestinskog terorizma. Ima li išta grotesknije od ove tvrdnje, iako ovaj poremećeni ubica Arapa šalje svoje F-16, svoje jurišne helikoptere i stotine tenkova protiv nenaoružanih ljudi bez ikakve odbrane. Oni su teroristi, kaže on, a njihov vođa, ponižavajuće zatvoren u zgradu koja se raspada, a izraelska razaranja svuda oko njega, okarakteriziran je kao arhiterorista svih vremena. Arafat ima hrabrosti i prkosa da se odupre, i po tom pitanju ima svoje ljude uz sebe. Svaki Palestinac osjeća namjerno poniženje koje mu je naneseno kao okrutnost bez političke ili vojne svrhe osim kazne, čistog i jednostavnog. Kakvo pravo Izrael ima da to uradi?
Simbolika je zaista užasna za registraciju, a još je veća zbog saznanja da Sharon i njegove pristalice, da ne govorimo o njegovoj zločinačkoj vojsci, imaju namjeru ono što simbolika tako jasno ilustruje. Izraelski Jevreji su moćni. Palestinci su lovili i prezirali Druge. Srećom po Sharon, on ima Šimona Peresa, možda najveću kukavicu i licemjera u svjetskoj politici danas, koji svuda obilazi govoreći da Izrael razumije poteškoće palestinskog naroda, a „mi“ smo voljni da zatvaranje učinimo nešto manje teškim. Nakon toga ne samo da se ništa ne popravlja, već se policijski čas, rušenja i ubijanja pojačavaju. I naravno, stav Izraela je da pozove ogromnu međunarodnu humanitarnu pomoć koja, kako tačno kaže Terje-Rod Larsen, zapravo treba da nagovori međunarodne donatore da zaista preuzmu odgovornost za izraelsku okupaciju. Sharon sigurno osjeća da može učiniti sve i ne samo da se u potpunosti izvuče, već nekako čak i da upravlja kampanjom čija je svrha dati Izraelu ulogu žrtve.
Kako popularni protesti rastu širom svijeta, organizirani cionistički protuodgovor je bio žalba da je antisemitizam u porastu. Prije samo dva dana predsjednik Univerziteta Harvard Lawrence Summers izdao je saopštenje da je kampanja protiv prodaje imovine koju vode profesori - pokušaj pritiska na univerzitet da se oslobodi dionica američkih firmi koje prodaju vojnu opremu Izraelu - antisemitska. Jevrejski predsjednik najstarijeg i najbogatijeg univerziteta u zemlji žali se na antisemitizam! Kritika izraelske politike sada se rutinski izjednačava s antisemitizmom one vrste koja je dovela do holokausta, iako u Sjedinjenim Državama nema antisemitizma o kojem bi se moglo govoriti. U SAD-u grupa izraelskih i američkih akademika organizira kampanju u McCarthy stilu protiv profesora koji su govorili o izraelskim kršenjima ljudskih prava; glavna svrha kampanje je tražiti od studenata i fakulteta da se informišu protiv svojih propalestinskih kolega, zastrašujući pravo na slobodu govora i ozbiljno ograničavajući akademske slobode.
Daljnja ironija je da su se protesti protiv izraelske brutalnosti - najnovije Arafatove ponižavajuće izolacije u Ramali - odvijali na masovnom nivou. Na hiljade Palestinaca prkosilo je policijskom času u Gazi i nekoliko gradova na Zapadnoj obali kako bi izašli na ulice u znak podrške svom lideru koji je u sukobu. Sa svoje strane, arapski vladari su ćutali ili nemoćni ili oboje zajedno. Svaki od njih, uključujući i Arafata, godinama je otvoreno izjavljivao spremnost za mir sa Izraelom; dvije vodeće arapske zemlje zapravo imaju ugovore s tim. Ipak, sve što Sharon daje zauzvrat je udarac nogom u njihovu kolektivnu dno. Arapi, kaže on više puta, razumiju samo silu, a sada kada imamo moć, ponašat ćemo se prema njima kako zaslužuju (i kako smo se prema nama ponašali).
Uri Avnery je u pravu: Arafat je ubijen. A s njim će, prema Sharonovim riječima, umrijeti i težnje Palestinaca. Ovo je vježba bez potpunog genocida da se vidi koliko daleko izraelska moć može ići u sadističkoj brutalnosti, a da ne bude zaustavljena ili uhapšena. Danas je Sharon rekao da će u slučaju rata sa Irakom, koji definitivno dolazi, uzvratiti Iraku, čime će bez sumnje Bushu i Ramsfeldu izazvati noćne more koje s pravom zaslužuju. Sharonov posljednji pokušaj promjene režima bio je u Libanu tokom 1982. On je postavio Bashira Jemayela za predsjednika, zatim mu je Jemayel sažeto rekao da Liban nikada neće biti izraelski vazal, zatim je Jemayel ubijen, zatim su se dogodili masakri u Sabri i Shatili, zatim nakon 20 krvavih i sramotnih godina Izraelci su se mrzovoljno povukli iz Libana.
Kakav zaključak se može izvući iz svega ovoga? Ta izraelska politika je bila katastrofa za čitav region. Što postaje moćniji, to više sije u zemljama oko sebe, a da ne govorimo o katastrofama koje je izvršio protiv palestinskog naroda, i postaje omraženiji. To je moć koja se koristi u zle svrhe, nikako samoodbrana. Cionistički san o jevrejskoj državi koja je normalna država kao i sve druge došao je u viziju vođe palestinskog autohtonog naroda koji mu visi o koncu, dok izraelski tenkovi i buldožeri nastavljaju da uništavaju sve oko njega. Je li to cionistički cilj za koji su stotine hiljada poginule? Nije li jasno kakva je logika ogorčenosti i nasilja u svemu tome i kakva će snaga proizaći iz nemoći koja sada može samo svjedočiti, a koja će se kasnije razviti? Sharon je ponosna što je prkosila cijelom svijetu, ne zato što je svijet antisemitski, već zato što je ono što on čini u ime jevrejskog naroda tako nečuveno. Nije li vrijeme da oni koji smatraju da ih njegovi užasni postupci ne predstavljaju da zaustave njegovo ponašanje?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati