Hesham Zakai: Da li smo upravo bili svjedoci masakra u Kairu i gdje je krivica za ogromno krvoproliće?
Hannah Elsisi: Nismo samo svjedoci masakra. Upravo smo svjedočili još jedan masakr.
Okrivljavanje počinje 18./19. novembra 2011. godine, kada je vojska masakrirala stotine mladih u ulici Mohammeda Mahmouda baš u trenutku kada su parlamentarna birališta otvarala svoja vrata. Tada su članovi Muslimanskog bratstva odlučili da podrže vojsku; njeno rukovodstvo – za razliku od mnogih na listi „revolucija se nastavlja“ – odlučilo je da se ne povuče sa izbora koje je organizovao SCAF.
Nakon toga, tokom proteklih godinu i po dana kada je MB na vlasti, revolucionarna ulica nije se susrela samo sa saučesničkim, kontrarevolucionarnim snagama koje su pomagale masakre SCAF-a i naredile svojim službenicima u Ministarstvu unutrašnjih poslova da ubijaju, sakate i muče demonstrante .
Sada imamo posla sa vojskom koja je pakleno sklona slanju članova MB kući – popularan glas koji se sve više slaže sa idejom da se samo ubije mnogo članova MB. Uz to, postoji veliki dio demonstranata MB koji bi samo hteli da odu kući, ali su previše uplašeni da to učine, tražeći snagu u brojkama, i manji dio njihovih članova koji je naoružan i spreman na smrt, bilo u „samostalnom -odbrana”, za “islam” ili za Morsijevu “šeriju” [legitimnost].
To je fragmentirana slika, ali krivica leži i na SCAF-u i na uredu MB-a u Ershadu (rukovodstvu).
HZ: Kako su prikazani događaji u Egiptu?
ON: Državna TV objavila je 525 mrtvih – od kojih su 43 sigurnosne snage. Značajan aspekt ovdje je da dok bi se ranije smrt civila u mejnstrim medijima nazivala „šahid” (arapski „mučenici”), a smrt bezbjednosnih slučajeva bi se nazivala upravo tako, danas su smrti na strani snaga sigurnosti nazivaju “shaheed” ili “mowaten” (građanin), a smrti na strani Muslimanskog bratstva se nazivaju “3anaser al ikhwan” (MB elementi) – na isti način na koji bi se nazivali pripadnici Mubarakovog režima.
To je jezička predstava, ali vrlo kritična jer postavlja osnovu za žigosanje članova UO kao nepatriota ili izdajnika – ljudi čija je smrt stoga beznačajna. To također služi da dodatno podstakne nasilno raspršivanje njihovih okupljanja kroz promociju diskursa koji kaže da su “izdajnici” = “prijetnja egipatskim civilima”.
HZ: Dotakli ste se ove moćne retorike protiv 'islamizma'. Kako je privremena vlada uspjela – tako uspješno – tako negativno brendirati UO, i to samo 12 mjeseci nakon Morsijeve pobjede na glasačkoj kutiji?
ON: Nisu. Državna retorika stara je decenijama. Zapravo, moglo bi se pratiti od riječi do riječi barem do 1954. godine – kada je [bivši predsjednik Gamel Abdel] Nasser vodio vlastitu pohod na MB-ubijanje/zatvaranje.
Retorika nikada nije nestala i zapravo je bila ključna za stotine hiljada Egipćana koji su glasali za Ahmeda Šafika [u drugom krugu predsjedničkih izbora protiv Morsija] ne iz inata protiv revolucije, već iz straha da će UO pobijediti izbore i „preuzmi“. Arapska riječ za ovo je “yekawesho”.
HZ: Šef oružanih snaga Abdel Fattah El Sisi zatražio je od egipatskog naroda mandat za borbu protiv terorizma i Tahrir je odgovorio. Da li ovo predstavlja promjenu mišljenja u odnosu na svrgavanje Mubaraka i skandiranja protiv SCAF-a koji su ga pratili?
ON: Ovdje treba napomenuti tri stvari. Prvo, ideja da je 50%, čak 30% stanovništva Egipta prošle godine bilo svjesno ili dovoljno nepokolebljivo svoje protivljenje vojsci jednostavno nije tačna. Potpuna opozicija vojnoj vladavini ili vojnom „nadzoru“ nikada nije postignuta ni u redovima revolucije, ali je to bio osjećaj koji se sigurno širio iz dana u dan do primopredaje. Na neki način konstatacija da je ovo ohrabrujuće jer ne bismo trebali biti previše pesimistični u pogledu toga kako su svi “zaboravili” vojsku ili se “promijenili”.
Jednako nerealna je i ideja da od onih 48% Egipćana s pravom glasa koji su glasali za Šafika, nema nekoliko miliona koji su već čvrsto podržavali vojnu vlast. Mnogi možda ublažavaju ili mijenjaju svoja antivojna osjećanja suočeni s onim što smatraju većom “islamističkom” prijetnjom, ali mnogi drugi koji su izašli na ulice prije dvije sedmice da bi “Fawed” [mandat] El Sisi vidjeli ovo kao opravdanje njihovog mišljenja u vezi sa ulogom vojske, Šafikovim izborom ili čak Mubarakovim svrgavanjem.
Konačno, važno je naglasiti pomisao da postoje još milioni koji su tek trebali biti uključeni u bilo koji masovni pokret ili revolucionarni/kontrarevolucionarni diskurs do prije nekoliko sedmica, ili čak do danas. Mnogo je onih koji su prije samo mjesec dana prvi put vidjeli razlog da izađu na protest jer su godine pod UO ostali bez struje i vode, a drugi su možda izašli na svoj prvi protest kada je El Sisi pozvao dva prije nekoliko sedmica, jer je to značilo neki oblik “legitimnog” protesta ili vjerovatnije zato što su bili sigurni da će to biti “siguran i zaštićen” protest.
HZ: Koje su sličnosti između svrgavanja Mubaraka i Morsija?
ON: Čini se da postoji određena amnezija koja muči Zapad. Zbacivanje Mubaraka bilo je proceduralno slično Morsijevom. U Mubarakovom slučaju, vidjeli smo masovne narodne proteste, praćene strateškom vojno-političkom i kopnenom intervencijom. A u Morsijevom slučaju, vidjeli smo masovne narodne proteste, praćene neposrednom vojno-političkom, a kasnije kopnenom intervencijom. U prvom su demonstranti vojnicima davali cvijeće i naivno skandirali "narod i vojska su jedna ruka". Dve godine kasnije, polovina demonstranata se malo lecnula i pomislila „ovo nije vreme za skandiranje protiv vojske“, a druga polovina je skandirala za pomoć vojske ili vojnu vladavinu. Bila je to pomešana slika.
To nije tako nerealan razvoj događaja i jedva da zahtijeva iznenađene povike „državni udar!” – moja matematika i dalje govori da vojska danas ima manju podršku nego tada.
HZ: Predsjedništvo je sada uvelo vanredno stanje širom Egipta na mjesec dana, što podsjeća na Mubarakov odgovor nakon ubistva Anwara Sadata 1981. To vanredno stanje je trajalo 30 godina. Mislite li da postoji opasnost da se i ovo vanredno stanje produži? Čemu služi vanredno stanje?
ON: Moramo imati na umu da je vanredno stanje objavljeno nešto skorije od 1981. godine: tačnije posljednje je „završilo“ u maju 2012., a prije toga je najavljeno još dva puta od početka revolucije.
Postoji ozbiljan rascjep između onoga što bi “zakon o vanrednim situacijama” mogao podrazumijevati na papiru ili čak prije revolucije i onoga što je podrazumijevao u posljednjih nekoliko godina.
Uglavnom se koristi ili kao taktika zastrašivanja od koje se može očekivati da će privremeno očistiti ulice od užurbanih ljudi. U drugim slučajevima, kao što je ovaj, on također djelomično služi u svrhu upotpunjavanja slike koju vojska slika za Egipat i istovremeno za sebe, poštujući ulogu koju igra u ovim „teškim vremenima“.
HZ: S obzirom na smrtne slučajeve i zatvaranja, kamo dalje ide MB?
ON: Mislim da MB-u nisu potrebna tri ili četiri njegova čelnika iz zatvora da bi nastavila da posluje kao i obično. Zapravo, mislim da je to vjerovatno samo ono što bi UO mogao trebati da zaustavi krvarenje članova i simpatizera koje je vidio u posljednjih nekoliko godina.
Naravno, prijevremeno hapšenje (lidera UO) Khairata Shatera bilo je zamišljeno kao predstava za članstvo u UO više od bilo čega drugog. Šater je tada lako mogao izbjeći hapšenje tako što je ostao sa ostalima na trgu Raba, zaštićen svojom mrežom. Međutim, to je bio proračunat i neophodan potez da rukovodstvo mora nešto da „žrtvuje“, ako se od članstva traži da ostane na ulici pred nasilnim raspršivanjem policije.
Organizaciona pitanja na stranu, hiljade na ulici trenutno će biti u sukobu između odlaska kući i „napuštanja cilja“, ili odlaska kući i premlaćivanja ili ubijanja svojih komšija. Bit će onih koji se sukobljavaju između obrane trga nastavljajući mirno sjediti ili bacanjem kamenja, i onih koji će obranu sjedenja ili svog cilja vidjeti u preuzimanju oružja i borbi protiv "vojske" ili "kontrarevolucije" ili " kršćani” (i to će varirati).
Koliko dugo to traje i koliko se krvi proliva zavisi od dvije stvari: prvo, spremnosti članova IO da se vrate na ono kako je bilo pod Mubarakom (a po ovom pitanju iskustvo rukovodstva je daleko ljepše od prosječnog člana poniženje). I drugo, koliko će popularna ulica podržavati/gurati njihovu političku i društvenu isključenost – u kojoj mjeri ih mediji i društvo natjeraju da se osjećaju kao “lovljeni pacovi”.
Za njihovo vođstvo, ovo su samo 50-te ili 70-e godine. Oni se ne plaše perspektiva, oni će djelovati u podzemlju, nastaviti okretati imovinu i razvijati organizaciju i savršeno su zadovoljni nuđenjem 1000 života svojih članova uzalud za to. Oni će reći svojim članovima da je povratak u godine poniženja i hapšenja u 3 sata ujutro bez ikakvog zločina ono čemu se moraju radovati ako "napuste sjedenje".
HZ: Kakva nada postoji za antivojni savez i koje komponente bi takav savez uključivao?
ON: Protivljenje vojsci doći će od onih koji ne mogu više gledati jučerašnje scene – ali kritična stvar je da revolucionarna ulica mora jasno pokazati da je SCAF odgovoran.
Opozicija će doći od onih radnika čiji se štrajkovi i sjednice još uvijek zaustavljaju silom od strane vojske i policije; takođe će doći od onih sindikalnih i radničkih aktivista koji će se suočiti sa opresivnim zakonima o sindikatima i štrajku, kao i onih koji rade u vojnim fabrikama.
Doći će od hiljada žena koje su doživjele seksualno nasilje bez presedana kako od strane policije i vojske tako i pod njihovom vlašću. Doći će od onih velikih dijelova siromašnih naselja koji će na kraju pronaći vojsku odgovornu za nestašice vode, struje i plina. I doći će iz svakog sloja društva koji je bio dotaknut vojnim nasiljem, hapšenjima i suđenjima 2011/2012, a naravno i od onih koji se danas susreću s tim istim nasiljem.
Pitanje koje ostaje je da li revolucionarna ulica i ljevica mogu iznijeti i generalizirati parole i tačke otpora koje mogu stvoriti revolucionarni savez između ovih snaga.
HZ: S ovim zadacima koji su pred nama, koji je sljedeći korak za egipatsku revoluciju?
ON: Dalje za revoluciju i revolucionare je složena stvar. Stvari se kreću tako brzo i često nema vremena za zaustavljanje i razmišljanje na duži period. Na svoje greške možemo zaista gledati samo kako bismo ih izbjegli ponoviti. U tom pogledu postoje tri ključne tačke:
Prvo, amnezija: mislim da je organizirana ljevica u cijelosti doprinijela nesretnoj situaciji u kojoj smo se našli 30. juna i od tada – tako je bila naglašena naša retorika i slogani o vladi i članovima UO u obje društvene borbe protiv seksualnog uznemiravanja. ili plate radnika ili nedostatak struje da su kritike na račun vojske bile ugušene. Ljudi se uglavnom nisu mogli sjetiti zašto smo skandirali protiv vojske ili barem nismo čuli skandiranje toliko često i ta razlika se od tada vratila da nas proganja.
Drugo, gorka polarizacija, ili binarnost: nedavna historija Egipta je u suštini bila zaglavljena u krugu između vojne vladavine i “islamske” vladavine, u igri naizmjeničnog vrha/podrške u smislu podrške naroda. Sve dok naša retorika, naši slogani, naše konkretne alternative i praktični kanali za otpor ne mogu preuzeti i nadvladati obje dogme, narodna svijest će ostati zaglavljena u gorkom binarnom izboru između dvije političke snage.
Konačno, marhaleya – ili slojeviti prijelazi: moramo biti beskompromisni. Jedina stvar koja mi danas osigurava sigurnost u centru Kaira dok žalim za mrtvim MB i gajim vojsku su oni koji se sjećaju mog stava protiv njih. A jedini način na koji ćemo moći opravdati oživljavanje antivojne agitacije u sljedećoj fazi je ako se narodna svijest prisjeti sloja revolucije koja je prošlog mjeseca izašla na ulice protiv MB-a i glasno osudila današnje masakre u vojsci. .
Ova ideja „ali Morsi je bolji od Šafika i onda se možemo s njim kasnije baviti“, koju su neki od ljevica iznijeli na prošlogodišnjim izborima, po mom mišljenju je greška koju su mnogi od nas napravili koja je utrla put današnjem „neka vojska ih se riješi onda ćemo se baviti vojskom”. Ovo tranzicijsko razmišljanje je ono što stalno kompromituje revoluciju i uzrokuje da revolucionarni pokret zapinje. Moramo biti samopouzdani i koherentni i osloboditi se amnezije, podjela i neiskrenih polarizacija i tranzicijskih krugova koji su nas do sada mrzili kako bismo učili iz grešaka i krenuli naprijed.
Hesham Zakai je pisac koji je ranije radio u Financial Timesu i Evropskom parlamentu. On je bivši urednik najvećih evropskih studentskih novina, London Student, a trenutno piše blog na svojoj ličnoj web stranici, Dozvola za pripovijedanje. Njegov twitter je @ZakaiPal
Hannah Elsisi je egipatski aktivista sa sjedištem u Velikoj Britaniji i student poslijediplomskih studija istorije na Univerzitetu u Oksfordu. Ranije je pisala za The Guardian i International Socialist Network. Njen tviter je @HannahElsisi
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati