Ovog proljeća Bajdenova administracija proglasila je april nacionalnim mjesecom priznanja zdravstvenih radnika, objavivši najveću listu izvršnih mjera za rad na njezi u istoriji, uključujući direktive za podršku porodičnim negovateljima i poboljšanje kvaliteta posla za radnike koji se bave dugotrajnom njegom. To uključuje inicijative osigurati da sredstva za dugotrajnu njegu idu direktno u plate radnika, uspostaviti prvi nacionalni pilot za predah za porodične negovatelje, stvoriti kanale za skrbnike za ulazak u zanimanja za brigu o djeci i dugotrajnu njegu i povećati obuku mogućnosti.
Trebali bismo slaviti ove pobjede, a istovremeno prepoznati da su one samo mali dio rješavanja problema s kojima se zdravstveni radnici suočavaju predugo. Kao bivši radnik za direktnu njegu i neko ko ima članove porodice koji se svakodnevno oslanjaju na direktne nege, mogu vam reći ovo: Rad na njezi je rad koji omogućava sav drugi rad.
Posao ove zemlje 4.7 miliona radnika za direktnu njegu učiniti je od vitalnog značaja za još desetine miliona ljudi širom zemlje. To može uključivati pružanje podrške u ličnoj njezi i svakodnevnim životnim aktivnostima, pomoć u komunikaciji, obavljanje kućnih zadataka, izgradnju odnosa i navigaciju u zajednici. Ovaj rad je neprocjenjiv za ljude koji se oslanjaju na njihovu brigu, za porodične negovatelje i za sistem koji se oslanja na njihov rad kako bi ljude koji primaju njegu i podršku sačuvao od skupljih, restriktivnijih i često segregiranih institucionalnih okruženja.
Uprkos tome, SAD nikada nisu usmjerile odgovarajuća federalna ulaganja za podizanje plata za ovu vrijednu radnu snagu. Radna snaga za direktnu njegu, u nekim državama, zarađuje nešto više od minimalne plaće. To je neprihvatljivo; ovo je kvalifikovan i važan posao koji treba da bude plaćen za izdržavanje porodice uz stepenice u karijeri.
Federalna vlada se mora uključiti jer države nisu povukle zastoj. Moramo izgraditi snažan federalni plaćeni program porodičnog i medicinskog odsustva, stvoriti snažan nacionalni sistem brige o djeci, izvršiti transformativna ulaganja u brigu o starenju i invalidnosti i postaviti standard pravedne plate za sve radnike koji brinu o djeci.
Zdravstveni radnici čak stavljaju po strani vlastitu sigurnost kako bi obavljali osnovne poslove tokom pandemije COVID-19, ispunjavajući još važniju ulogu nego prije. Oni su bili nategnuti mnogo prije nego što je pandemija, a kriza javnog zdravlja samo pogoršala problem. Reći ću ovo jasno: ovo isključenje i nedostatak investicija je pitanje kapitala koje je ukorijenjeno u osnivanju naše zemlje.
Radnici za direktnu njegu – nesrazmjerno crne, smeđe i imigrantkinje – često dobijaju plaću iz siromaštva na poslovima koji nemaju najosnovniju zaštitu i beneficije, uključujući isplatu prekovremenog rada, plaćeno odsustvo i pravo na osnivanje sindikata. Zapravo, radnici za njegu su među najslabije plaćenim u američkoj ekonomiji i imaju tri puta veću vjerovatnoću da će doživjeti siromaštvo od ostalih radnika. To šteti ne samo samim radnicima, već i svima koji zavise od njihovog posla — odnosno svima nama.
Naša nacija je historijski tretirala brigu kao nevidljivi i necjenjeni posao jer su neke od najranijih radnika za njegu u Sjedinjenim Državama bile porobljene afričke žene. Danas crne žene i dalje doživljavaju najdublju štetu zbog nedostatka ulaganja u njegu.
Veličina problema zahtijeva i državnu i saveznu akciju.
Nije slučajno da se od žena – uglavnom nedovoljno plaćenih crnih, smeđih i imigrantkinja – očekuje da obavljaju poslove nege bez odgovarajuće podrške, naknade ili priznanja. Rasističkim, seksističkim i sposobnim sistemima koji tolerišu takvu diskriminaciju dozvoljeno je da traju predugo. Mnogi ljudi i dalje misle i odnose se na rad nege kao na „pomoć“, za razliku od visokokvalifikovane i vitalno važne profesije koja zaista jeste za milione radnika.
Imperativ je da bolje štitimo, poštujemo i plaćamo naše radnike u njezi kako bismo osigurali kvalitetnu, dosljednu njegu usmjerenu na osobu koja zadovoljava potrebe naše populacije — i kako bismo napravili pravi korak ka pravičnosti za ljude koji čine ovu radnu snagu.
Znam ovo jako dobro iz lične perspektive. Zapravo, moj rad na proširenju brige za osobe sa invaliditetom i starije odrasle osobe je ukorijenjen u mojoj ljubavi prema bratu i našoj zajedničkoj strasti da osiguramo da svi imaju pristup podršci koja im je potrebna.
Chris ima 33 godine, autističan je i prima Medicaid kućne i društvene usluge (HCBS) u Illinoisu. Tokom njegovog života, moja porodica se morala žestoko boriti za inkluziju, za razmatranje i usluge koje su mu potrebne. Dakle, nikad mi nije daleko od toga koliko bi njegov život mogao izgledati drugačije bez podrške koju dobija.
Chris živi u predgrađu Čikaga s mojim roditeljima koji oboje rade puno radno vrijeme. Njegov tim za njegu uključuje tri do četiri stručnjaka za direktnu podršku (DSP) koji dolaze tokom cijele sedmice kako bi osigurali da može izaći u zajednicu, od vježbanja do pronalaska posla.
Zvuči odlično, zar ne? I može biti, ali ova pomoćna njega koja stvara takvu nezavisnost visi na vrlo tankoj niti: da radnici koji se bave njegom mogu priuštiti brigu o drugima i dalje izdržavati svoje porodice i živote. U mojoj matičnoj državi Illinois, gdje je prosječna plata za direktnu negu užasno ispod 10 dolara po satu, to je zaista vrlo tanka nit.
Kada sam ovo pisao, zamolio sam brata da podijeli svoja razmišljanja o ovom pitanju. Otkucao je: „Želim više podrške, jako sam frustriran i osjećam da je moj napredak povrijeđen. Treba mi više redovnih DSP-a i oni zaslužuju da zarađuju više zbog posla koji rade i tako ostaju. Nemam više strpljenja.”
Ovo mi slama srce kao sestri i kao zagovornici brige u ovoj zemlji. Stres koji čujem u maminom glasu svaki put kada tražim ažuriranje je isti stres koji čujem od svakog pojedinca s invaliditetom, svake starije odrasle osobe i svakog člana porodice ili grupe pružatelja usluga s kojom razgovaram.
Vrijeme je da se osigura da poslovi njege budu dobri poslovi sa stvarnim platama, beneficijama i pravom na kolektivno pregovaranje na radnom mjestu. Vrijeme je da smanjimo pritisak na naše skrbnike i popravimo ovu nejednakost. I vrijeme je za trajna ulaganja u jačanje infrastrukture za brigu o našim porodicama, voljenima, ekonomiji i našoj zajedničkoj budućnosti.
Vrijeme je da Kongres završi posao i da prioritet negovateljima i njegovateljima donošenjem vitalnih zakona kao što je Better Care Better Jobs Act a Zakon o pristupu uslugama u kući i zajednici, zakone koji bi povećali federalna ulaganja kako bi se posebno podigle plaće zdravstvenih radnika.
Pored saveznih investicionih kampanja poput "Oni zaslužuju više" u Illinoisu koje traže državno finansiranje, veličina problema zahtijeva i državnu i saveznu akciju. U međuvremenu, skrbnici će nastaviti organizirati i dijeliti svoje priče, a svi ćemo se boriti da se njihova vrijednost vidi.
Nicole Jorwic je šef zagovaranja i kampanja u Caring Across Generations.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati