'Umjesto da imitira à lvara Uribea, Sanchez de Lozada bi trebao učiti od Lule.'
Evo Morales
Osim Kolumbije, kako se 'tradicionalne' političke stranke i nacionalne ekonomije raspadaju, Južna Amerika je brzo krenula ulijevo u novom milenijumu: prije nešto više od godinu dana, Argentina je svjedočila masovnom ustanku neviđenih razmjera, dok su neo-populistički režimi sada na vlasti u Brazil, Venecuela i Ekvador. U Boliviji, zemlji u kojoj levičarske stranke nikada nisu dobile više od 3.5% glasova, Evo Morales, lider sindikata uzgajivača koke i glavne opozicione stranke u zemlji, MAS (Pokret ka socijalizmu), osvojio je 20% glasova. glasanje. Izgubio je predsjedničke izbore u junu 2002. s malom razlikom, i to samo zato što je odbio da stupi u saveze sa bilo kojom od neoliberalnih stranaka. Kada je Gonzalo Sanchez de Lozada, koji je vladao Bolivijom od 1993. do 97. godine, položio zakletvu po drugi put u avgustu prošle godine, bilo je jasno da neoliberalizam hoda na zadnjim nogama.
Sanchez de Lozada se suočio s drugačijim političkim scenarijem od onog kojem je pomogao da se stvori kao senator 1985. dekretom 21060 i novom ekonomskom politikom, koja je donijela puni neoliberalizam u Boliviju. Komunistički pokret rudara kalaja – srž najborbenijeg proletarijata Latinske Amerike u drugoj polovini dvadesetog veka – slomio je predsednik Viktor Paz Estensoro, upravo čovek koji je došao na vlast snagom nacionalne revolucije predvođene rudarima. 1952. Pokret planinskih Aymara, koji se ponovo pojavio u La Pazu i okolnim selima za vrijeme i nakon diktature generala Huga Banzera Suareza (1971-78), degenerirao se u tradicionalni klijentelizam i frakcionizam pod koalicijom lijevog centra UDP ( 1982-85). A pokret uzgajivača koke u istočnim nizinama jedva se počeo formirati. Gerilska vojska Tupac Katarija (EGTK), sastavljena gotovo isključivo od planinskih Ajmara, pojavila se nakon 1986. godine, ali nije predstavljala prijetnju neoliberalnom napadu, a uništio ju je prvi režim Sanchez de Lozada 1993. godine.
Po savjetu ekonomiste s Harvarda Jeffreyja Sachsa, čiji će 'šok tretmani' uskoro biti primijenjeni na istočnu Evropu i bivši Sovjetski Savez, nakon 1985. nacionalizirani rudnici kalaja - osnova bolivijske ekonomije nakon 1952. - su privatizovani. Zajedno sa svojim britanskim i američkim poslovnim saradnicima, Sanchez de Lozada je postao vodeći bolivijski rudarski poduzetnik, s procijenjenim ličnim bogatstvom od 200 miliona dolara. 20,000 rudara je 'preseljeno' iz visoravni, mnogi od njih u Chapare, a dok su se spuštali u istočne nizine da uzgajaju koku, ponijeli su sa sobom tradiciju radikalnog sindikalizma koju su iskovali u rudnicima i rudarskim zajednicama u prethodnih pola veka.
U periodu 1988-90, pokret uzgajivača koke, od 200,000 ljudi, uspostavio se kao avangarda otpora imperijalizmu u Boliviji, dok su SAD pojačavale intenzitet rata protiv droge u Andima. Godine 1989., Bolivija je proizvela dovoljno koka paste za proizvodnju 286 tona kokaina, a 1988. zakon 1008 proglašavao je trgovce ljudima krivima dok se ne dokaže da su nevini. Sadašnji američki ambasador u Boliviji David Greenlee, tada zaposlenik CIA-e, prepravio je strategiju iskorjenjivanja koke integracijom vojnih i policijskih napora. Uzgajivači koke, organizovani u sindikalne saveze, organizovali su masovne marševe 'za život i dostojanstvo', u kojima su uzdizali list koke, za razliku od kokaina, kao deo svoje milenijumske kulturne tradicije. Odbili su bilo kakvu vezu sa trgovinom drogom i sa rudimentarnim milicijama samoodbrane, borili su se protiv rastuće militarizacije svog regiona pod američkim pokroviteljstvom. Njihova kolektivna politička snaga porasla je početkom 1990-ih, a kada je Sanchez de Lozada preuzeo vlast 1993. godine, postali su pokret s kojim se treba računati. Otuda su njihovi militanti bili izloženi češćim mučenjima, pritvorima i ubistvima od bilo kojeg drugog društvenog pokreta u novijoj istoriji Bolivije.
Ipak, Sanchez de Lozada je izdao niz reformi – privatizacija penzija, avio-kompanije, telefonske kompanije i naftne kompanije; fleksibilizacija rada; opštinska i zemljišna reforma - koja je devastirala to je devastirala i seoske kultivatore i gradske radnike. Uzgajivači koke, u nedostatku organizovane opozicije u dolinama i visoravnima, ostali su izolovani u istočnim nizinama. Bolivija je postala neoliberalni model, laboratorija - 'priča o uspjehu' MMF-a. Ali kao i one druge uzorne zemlje, Argentine, trijumfi Bolivije su se ispostavili kao skupa fatamorgana, a društveni sukob je eksplodirao pod bivšim diktatorom Hugom Banzerom (1998-2001), čije su veze s trgovinom drogom bile opsežne i čiji se program upravljanja sastojao gotovo isključivo od 'nula koke.' Banzerov nasljednik, Manuel 'Tuto' Quiroga (2001-2), tvrdio je da je smanjio potencijalnu proizvodnju kokaina na 13 tona godišnje. I Banzer i Quiroga ubili su više ljudi kao demokratski izabrani predsjednici nego Banzer kao diktator.
U aprilu 2000. godine u gradu Cochabamba (500,000 stanovnika), koalicija fabričkih radnika, srednjoškolaca i studenata, profesionalaca, plaćenih radnika, seljaka iz okolne doline, seljačkih 'irigatora' iz visoravni, školskih učitelja, kvartovskih odbora, univerzitetski profesori, neplaćeni radnici, nezaposleni i djeca s ulice masovnom građanskom neposlušnošću blokirali su privatizaciju vode. Po prvi put od ranih 1980-ih, narodni pokret odozdo ostvario je značajnu pobjedu u Boliviji, porazivši sjevernoameričku multinacionalnu kompaniju i njene bolivijske sluge u vladi.
Protest se u aprilu i maju 2000. proširio na planinski Aymara, koji je zatvorio region oko La Paza blokadama puteva, pošto je Felipe Quispe, bivši gerilski vođa EGTK, udahnuo novi život savezu sindikata seljaka Aymara. Iako su uzgajivači koke – koji znaju vrijednost solidarnosti – podržavali pobunu u Cochabambi i blokade oko La Paza, pretrpjeli su ozbiljne neuspjehe pod Banzerovim prisilnim iskorenjivanjem i brzo su gubili tlo pred carstvom. U međuvremenu, uzgoj koke u Kolumbiji se utrostručio na 162,000 hektara 2000. godine, dok nikada nije pokrivao više od 46,000 hektara u Boliviji. (Trebalo bi da posmatramo ovu statistiku sa oprezom.) Procenjuje se da je 500 miliona dolara godišnje izgubljeno zbog prisilnog iskorenjivanja.
Ciklus započet u aprilu 2000. intenzivirao se tokom naredne dve godine i kulminirao ponovnim oživljavanjem uzgajivača koke i skorom pobedom Eva Moralesa u junu 2002. godine; ovo nakon što je bivši američki ambasador Manuel Rocha upozorio Bolivijce da ne glasaju za Moralesa. Iako je materijalna osnova pokreta uzgajivača koke (koka) eliminisana u značajnoj meri, MAS-koji je uspeo, u svom diskursu radikalnog nacionalizma, da zauzme nezadovoljnu urbanu srednju klasu i proleterske glasove povratio izgubljenu teritoriju. Isto su učinili i Felipe Quispe i planinska Aymara, pošto je Partija Indijske revolucije* (MIP) dobila pet mjesta u Kongresu nakon godinu dana vladinog nepoštovanja sporazuma o Ostrvu Sunca.
Međutim, uprkos vrhunskom kvalitetu njenog vodstva i radikalno demokratskoj prirodi njene organizacione strukture, Koordinacija za život i vodu u Cochabambi se gotovo raspala. I dok su mnoge pristalice Felipea Quispea glasale za Evo Moralesa, u praktičnom smislu uzgajivači koke u ravnici i visoravni Aymara bili su razdvojeni ponorom koji je bio proširen stalnim caudilo svađama između Quispea i Moralesa. Na horizontu se nije pojavilo jedinstvo.
Kao što se moglo očekivati, s obzirom na neokolonijalne aranžmane koji vladaju Bolivijom otkako se odvojila od Španije, MAS i MIP nisu postigli ništa u parlamentu, osim preusmjeravanja oskudnih resursa dalje od organizacije pokreta. Šest mjeseci nakon početka režima Sancheza de Lozade, ravnoteža je katastrofalna: nekoliko uzgajivača koke ubijeno je u sukobima s vojskom; četiri seljaka bez zemlje koje su ubile vlastelinske milicije; još šestoro ubijenih u Chacou; pet razgovora o prisilnom iskorenjivanju koke bez rezultata; kontinuirano nepoštovanje sporazuma o Ostrvu Sunca.
Međutim, isključivu krivicu za ovu depresivnu panoramu ne možemo svaliti na noge Sancheza de Lozade, budući da je on bio voljan razgovarati o mogućnosti privremenog zaustavljanja prisilnog iskorjenjivanja i posvetiti se proučavanju tržišta za legalnu konzumaciju lista koke. -sve dok Bušov čovek za Latinsku Ameriku, Kubansko-Amerikanac Otto Reich, nije stigao početkom oktobra.
Od tada su dijalozi između Eva Moralesa i Sančeza de Lozade bili farsični, jer više nema o čemu da pričaju. Pod velikim pritiskom skupština uzgajivača koke, Morales je krajem decembra najavio blokade puteva za januar – osim ako vlada ne bude voljna da preokrene svoju politiku iskorenjivanja i uključi sindikate uzgajivača koke u planiranje i izvođenje studije tržišta za konzumiranje listova koke. Međutim, Morales nije konsultovao Felipea Quispea i prekršio je usmeni dogovor koji su dvojica sklopili o blokadi u aprilu, nakon sezona žetve je prošla u visoravni. Oscar Oliveira, vođa Koordinacije za život i vodu, također nije konsultovan, iako je Cochabamba kapija za Chapare.
Neustrašiv, Morales nije gubio vreme sastavljajući spisak organizacija koje će se pridružiti januarskoj mobilizaciji: dužnici, domaćini i sluge, učitelji, radnici bez penzionih fondova, seljački kolonizatori iz Yunga, rudarske zadruge, resorni radnički savezi; niz grupa čije je zahtjeve administracija Sancheza de Lozade ignorirala. Morales je počeo da fokusira svoj diskurs na pitanja koja su prevazišla sektorske brige, kao što su privatizacija, izvoz bolivijskog prirodnog gasa u SAD preko Čilea i FTAA, i tvrdio je da govori, sa više kredibiliteta nego inače, u nacionalnom interesu. Činilo se kao da će Morales i MAS, prvo, ispuniti svoje obećanje o konsolidaciji široke lijeve opozicije koja je spojila prostorno i sektorski odvojene društvene pokrete i, drugo, vratiti se vanparlamentarnim korijenima.
Morales i opozicija poslali su Sančezu de Lozadi pismo na Badnje veče u kojem su izneli petnaest zahteva za raspravu i najavili blokadu za 6. januar 2003. Nisu dobili odgovor. Umjesto toga, vlada i mediji uložili su svoje resurse u proizvodnju i cirkulaciju antiblokadne propagande tokom cijele novogodišnje sezone, proglašavajući blokade antipatriotske, kažnjavaju najsiromašnije i ugrožavaju 'demokratiju'.
Kada su blokade počele u ponedeljak, 13. januara, brzo je postalo očigledno da od svih grupa okupljenih na Moralesovoj listi, samo uzgajivači koke imaju kolektivnu moć da blokiraju; i da će vlada, uz podršku glavnih nacionalnih novina i televizijskih stanica, kao i američke ambasade, upotrijebiti pretjeranu silu da ih zaustavi. Do ponedjeljka ujutro, pošto je zatvoren put od Sacabe (Cochabamba) do Yapacanà (Santa Cruz), 7,000 vojnika se spustilo u niziju Chapare, dok je u visoravnima, 3,000 poslato u Oruro i La Paz, 1,000 u Sucre i PotosÃ. 22,000 policajaca je mobilisano širom zemlje, a 'dalmatorska' policija za nerede iz La Paza poslana je u Cochabamba, gdje su se borili sa studentima u znak solidarnosti sa uzgajivačima koke. Do kraja dana privedeno je 160 ljudi, među kojima su neki roditelji koji su prijavljivali djecu u školu, i poslani u zračne baze, a mladi uzgajivač koke dobio je metak u vilicu koji ga, nekim čudom, nije ubio.
Rómulo Gonzales, 22-godišnji uzgajivač koke iz Chaparea, nije imao te sreće: drugog dana blokade ubijen je iz vatrenog oružja sa udaljenosti od 500 metara u blizini Colomija, jednog od posljednjih gradova prije puta za Santa Cruz pada hiljadama metara u Chapare. Sanchez de Lozada, pretvarajući se da je sve pod kontrolom, otišao je na ceremoniju polaganja zakletve Lucia Gutierreza u Ekvador, dok su mediji prenosili obmanjujuće slike očišćenih puteva koje su ljude navele da putuju tamo gdje nemaju posla. Felipe Quispe i planinski seljaci Aymara pregovarali su o nabavci 500 traktora predviđenih sporazumom o Ostrvu sunca, dok su stariji građani prekinuli razgovore s vladom o zakonu 2434 i indeksaciji svojih penzija na dolar, izjavljujući da će marširati u La Pazu u znak protesta.
Pod kontrolom medijskog mogula i potpredsjednika Carlosa Mese, u srijedu, 15. januara, Bolivija je proživjela jedan od najmračnijih dana u posljednje vrijeme: 40 km od Cochabambe, Felix Ibarra je ubijen od strane vladinih snajperista; Willy Hinojosa, 23, preminuo je od prostrelnih rana u bolnici Villa Tunari u Chapareu; Victor Hinojosa je umro od prostrelnih rana u LlavÃnu; a milicije uzgajivača koke upali su u zasedu i ranili osam vojnika u Cristal Mayu. Što je najtragičnije, šestoro starijih građana, koje je policija 'dalmacije' primorala da uđu u autobuse koje je vlada iznajmila kako bi rasterala marš na La Paz u ranim jutarnjim satima, poginulo je u nesreći na putu za Oruro, duž sa još sedam putnika. Autobus koji je Vlada iznajmila nije imao obavezno osiguranje i nije jasno ko će platiti preživjele. Blokade su se djelimično protezale od Chaparea do Santa Cruza, Potosa i Orura, dok su u El Altu, gradu Aymara sa 500,000 stanovnika na gornjem rubu La Paza, studenti, trgovci na pijaci i roditelji regrutovanih vojnika marširali s lokalnim starijim građanima. Američki ambasador David Greenlee stigao je u La Paz upravo kada se činilo da je situacija izmakla kontroli vlade, ali je odbio komentirati sve dok se Sanchez de Lozada ne vrati na ceremoniju protokola.
Predsjednik Sanchez de Lozada je u četvrtak i petak ponovo preuzeo inicijativu, pozivajući Evo Moralesa na dijalog u Cochabamabi, a lider starijih građana sastao se sa potpredsjednikom u La Pazu. Međutim, kada je Morales stigao u Cochabamba, rečeno mu je da se predsjednik neće sastati s njim dok se blokada ne ukine i da mu je dato tri sata da preduzme akciju. Vlada je zauzvrat obećala da će ukinuti ono što je nazvala 'mjerama kontrole', odnosno represiju. Branitelj naroda, Ana MarÃa Romero, vladina službenica, napomenula je da bi takva kratkoročna vremenska ograničenja mogla osujetiti šanse za dijalog, jer je narodnim pokretima potrebno mnogo više vremena da donesu odluke putem skupštine i konsenzusa.
Vlada je izdala svoje potpuno neznanje o participativnim mehanizmima kroz koje funkcioniše narodna demokratija u Boliviji. Ili je možda vremensko ograničenje od 3 sata osmišljeno da onemogući dijalog. U svakom slučaju, kroz magiju medija, Morales je ispao nepopustljiv, a vlada razumnom. Mudro, vlada i mediji su izigrali starije građane protiv uzgajivača koke. Dok su prvi funkcionisali isključivo u okviru ustavnih parametara, rečeno nam je, drugi su bili nasilni, prekršioci ljudskih prava koji su nastojali da destabilizuju zemlju na račun osiromašenog seljaštva i gradskog proletarijata.
Marš starijih građana u petak je stigao u La Paz uz veliku medijsku pompu i dobio zadivljujući iskaz materijalne solidarnosti i moralne podrške svih slojeva gradskog stanovništva. Potpredsjednik Carlos Mesa pokušao je da se iskupi uz pomoć kamera i muzike. Do kraja petka, međutim, bilo je 700 ljudi zatočeno u raznim bazama zračnih snaga širom zemlje, vladine snage su ubile pet osoba i odgovorne su za smrt još šestoro. Ana MarÃa Romero, branilac naroda, izvijestila je da su zatvorenici zlostavljani rasnim epitetima, te da su zatočene žene silovane i prijećeno im je silovanjem. Blokada je nastavljena u Chapareu, Santa Cruzu i polutropskom Yungasu sjeverno od La Paza, ali su visoravni bili čvrsto pod kontrolom vlade. Iako je pritisak unutar sindikalne federacije Aymara rastao da se pridruži mobilizaciji, Felipe Quispe je najavio blokade za februar. U subotu je 1500 rudara marširalo iz Huanunija, okruženo tenkovima i pod nadzorom iz zraka, prema Oruru, ali se u Machamarquiti njih 500 sukobilo s vladinim snagama, a rudar AdrÃan MartÃnez je ubijen i ubijen.
U onome što se čini najznačajnijim razvojem događaja od uspona MAS-a, Evo Morales je u nedjelju, 19. januara, sazvao Zajednički načelnik štaba naroda u Cochabambi. Samo Felipe Quispe i Saturnino Mallku, bankrotirani vođa odumrlih bolivijskih radnika Central (COB), su izostavljeni. Ono što grupu čini toliko važnom je to što bi mogla uspjeti učvrstiti jedinstvo koje su rudari pozajmili COB-u u zlatnim godinama borbe prije 1980-ih. Tih dana, COB je formirao čvrst zid opozicije diktatorskim vojnim vladama i povremeno je vršio dvojnu vlast.
Ako se novi COB na koji Morales poziva okupi, popularni pokreti bi mogli ponovo koristiti dvostruku moć u ne tako dalekoj budućnosti. Vlada će gotovo sigurno proglasiti opsadno stanje, što opozicionu politiku čini nezakonitom, u trenutku kada se pojave znaci takvog razvoja događaja. Cochabamba je već pod de facto opsadnim stanjem, a industrijalci i agroizvoznici pozvali su vladu da implementira jedan u cijeloj zemlji. Strane nevladine organizacije su bile kritikovane zbog njihove navodne podrške mobilizaciji, a njihovi članovi bi mogli biti pritvoreni i/ili deportovani kako stvari budu od lošeg ka gorem. Ključna varijabla će biti moral vojske. Roditelji vojnih obveznika već su se žalili da se njihovi sinovi, koji su se trebali vratiti kući krajem 2002. godine, "koriste da ubijaju njihovu braću koja uzgajaju koku". Hrana za regrute je oskudna i nekvalitetna, a neki od roditelja ne znaju gdje su njihovi sinovi.
Nakon dvodnevne pauze u kojoj je Čapare pušteno za saobraćaj, Vlada je i dalje odbijala da razgovara o zahtjevima naroda pod pritiskom direktne akcije, a izgledalo je da će zajednički načelnik Narodnog štaba biti još jedan slučaj nerealizovanog mogućnost. Ali u srijedu, 23. januara, Felipe Quispe je postao dio rukovodstva. Tako su se, preko svoje sindikalne konfederacije, planinski seljaci Aymara pridružili savezima odeljenja sindikata (CODs); federacija zajednica Aymara i Quechua (CONAMAQ); radnici u fabrici, Koordinacija za život i vodu, seljaci za navodnjavanje i studenti u Cochabambi; seljački kolonizatori u Jungama; seljačke federacije iz Sucrea, Potosa, Cochabamba, Orura i dijela La Paza; ženski seljački savez Bartolina Sisa; kao i nezaposlene i rudarske zadruge.
Po svoj prilici, protok ljudi i robe će biti paralizovan u Boliviji u narednim danima, i sumnja se da će vlada učiniti ustupke bez da prethodno dramatično podigne nivo represije kroz zakon o opsadnom stanju. Ako opozicija može održati svoje krhko jedinstvo, ima razloga za nadu da će postići odricanje Sancheza de Lozade i Carlosa Mese - što bi bila popularna pobjeda istorijskih razmjera. Umjesto zamjenskog predsjednika za kopiju, Konstitutivna skupština, koja je prvi put stavljena na stol tokom ratova za vodu u aprilu 2000. godine, mogla bi početi da ocrtava novi društveni poredak u Boliviji. Iako je nemoguće reći kako će se odvijati ovako složeni procesi, dalja radikalizacija antineoliberalne opozicije za sada se čini neizbježnom. Nadajmo se da Lula shvaća da bolivijski sukob može biti još jedna polazna osnova za brazilsku diplomatiju jer, pod okriljem Svjetskog socijalnog foruma, lijevo okretanje nastavlja da odjekuje širom Južne Amerike.
*P u MIP-u je za Pachakutic, od pasha, ili prostor-vrijeme, i kutic znači okretanje-revolucija, u smislu svijeta okrenut desnom stranom nagore.
Forrest Hylton provodi doktorsko istraživanje istorije u Boliviji i može se dobiti na adresi [email zaštićen].
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati