Da li milijarda pregleda na YouTube-u opravdava rat koji je ostavio četiri miliona mrtvih? Tako misli jedan konzervativni ministar.
Na proslavi 70. godišnjice bitke za Atlantik u Kvebeku prošlog vikenda, ministar za pitanja veterana Steven Blaney odgovorio je na pitanje o kanadskoj vojnoj žrtvi izjavom: "Ne bi bilo 'Gangnam Style' da nije bilo žrtve Kanađana i članova Ujedinjenih nacija koji su se borili protiv komunizma."
Dok uživam u Psyjevom južnokorejskom hitu koliko i ministar Blejni da kaže da je vredeo jednog od najbrutalnijih i najmanje shvaćenih ratova 20.th veka je malo rastegnuto.
Nakon što su komunisti preuzeli kontrolu nad Kinom 1949. godine, SAD su pokušale da opkole zemlju. Podržali su Čang Kaj Šeka na Tajvanu, izgradili vojne baze u Japanu i podržali desničarskog diktatora na Tajlandu. Jedan od ranih ciljeva Washingtona u Vijetnamu bio je „uspostaviti prozapadnu državu na južnoj periferiji Kine“. Uspjeh kineske nacionalističke revolucije također je podstakao Korejski rat 1950-53. u kojem je učestvovalo osam kanadskih ratnih brodova i 27,000 kanadskih vojnika. Rat je ostavio čak četiri miliona mrtvih.
Na kraju Drugog svjetskog rata Sovjeti su okupirali sjeverni dio Koreje, koji se graniči sa Rusijom. Američke trupe kontrolisale su južni deo zemlje. Godinu dana nakon okupacije, depeša kanadskih diplomata iz Washingtona, Ralpha Collinsa i Herberta Normana upućena Otavi, izvještava o privatnim percepcijama američkih zvaničnika: „[Nema] dokaza o tri ruske obučene korejske divizije koje su prijavljene na raznim prilikama… čini se da postoji prilična podrška javnosti ruskim vlastima u sjevernoj Koreji, a ruske optužbe protiv konzervativnog karaktera okupacije Sjedinjenih Država u civilnoj Koreji imale su određenu dozu opravdanja, iako se situacija donekle popravljala . Vojna vlada je vršila priličnu represiju nad ljevičarskim grupama, a liberalnom socijalnom zakonodavstvu se definitivno odupirao.” Noam Chomsky daje dramatičniji opis situacije: „Kada su američke snage ušle u Koreju 1945. godine, rastjerale su lokalnu narodnu vladu, koja se sastojala prvenstveno od antifašista koji su pružali otpor Japancima, i inaugurisali brutalnu represiju, koristeći japansku fašističku policiju i Korejane koji su sarađivao s njima tokom japanske okupacije. Oko 100,000 ljudi je ubijeno u Južnoj Koreji prije onoga što nazivamo Korejskim ratom, uključujući 30-40,000 ubijenih tokom gušenja seljačke pobune u jednoj maloj regiji, ostrvu Cheju.”
U oštroj suprotnosti sa svojim stavom o Japanu i Njemačkoj, Washington je želio da UN (u kojem dominira Zapad) preuzmu odgovornost za Koreju 1947. Sovjeti su se usprotivili, tvrdeći da međunarodna organizacija nema jurisdikciju nad pitanjima rješavanja pitanja nakon Drugog svjetskog rata (kao što su SAD tvrdile za Njemačku i Japan). Umjesto toga, Moskva je predložila da se sve strane snage povuku iz Koreje do januara 1948. Washington je odbio, uvjeravajući države članice da stvore Privremenu komisiju Ujedinjenih naroda za Koreju (UNTCOK) kako bi organizirali izbore u dijelu Koreje koji su okupirale SAD. Sa svoje strane, sovjetski blok je bojkotovao UNTCOK. Kanada se pridružila UNTCOK-u iako je premijer Mackenzie King privatno primijetio da je "[SAD] State Department jednostavno koristio Ujedinjene nacije kao ogranak te kancelarije za promicanje vlastite politike."
Izbori u Južnoj Koreji pod pokroviteljstvom UN-a doveli su do dugoročne podjele te zemlje i uključivanja Kanade u sukob koji bi prouzročio neopisivu patnju. Dana 10. maja 1948. u južnom dijelu Koreje održani su izbori pod pokroviteljstvom UNTCOK-a. Uoči izbora, ljevičarske stranke bile su maltretirane u kampanji za „uklanjanje komunizma“ sa juga. Kao rezultat toga, ljevičarske stranke odbile su učestvovati na izborima “prometnim problemima” koji su “isprovocirali ustanak na ostrvu Čedžu, kod južne obale Koreje, koji je bio brutalno ugušen”.
Nakon ankete, Kanada je bila među prvim zemljama koje su priznale Republiku Koreju na jugu, čime je efektivno legitimisana podjela zemlje. Ministar vanjskih poslova Lester Pearson poslao je Syngmanu Rheeju, koji je postao predsjednik, notu kojom se proglašava „puno priznanje Vlade Kanade Republike Koreje kao nezavisne suverene države s jurisdikcijom nad onim dijelom Korejskog poluotoka u kojem su održani slobodni izbori. 10. maja 1948., pod nadzorom Privremene komisije Ujedinjenih naroda.” S druge strane, Ottawa je odbila da prizna Sjever, koji je održao izbore nakon Juga, i protivila se njegovom učešću u izvještajima UNTCOK-a. Za Pirsona je Jug održao “slobodne izbore” dok oni na sjeveru “nisu bili održani na demokratski način” jer Sovjeti nisu dozvolili UNTCOK-u da ih nadgleda. Nakon što je napustio funkciju, Pearson je proturječio ovom stavu, priznajući „Rheejeva vlada je bila jednako diktatorska kao i ona na sjeveru, jednako totalitarna. Zaista, na neki način je bilo više.”
Zvanična priča je da je Korejski rat počeo kada je Sjever koji je podržavao Sovjetski Savez izvršio invaziju na Jug 25. juna 1950. godine. SAD su tada pritekle u pomoć Jugu. Kao što je slučaj sa većinom zvanične američke istorije, priča je nepotpuna, ako ne i potpuno lažna. Koreja: Podjela, ponovno ujedinjenje i vanjska politika SAD-a napominje: „Najbolje objašnjenje onoga što se dogodilo 25. juna je da je Syngman Rhee namjerno pokrenuo borbu, a zatim uspješno okrivio Sjever. Sjever je, nestrpljivo čekajući provokaciju, iskoristio napad s juga i, bez podsticanja Sovjetskog Saveza, pokrenuo vlastiti udar s ciljem zauzimanja Seula. Zatim je uslijedila velika američka intervencija.”
Koreja je bila prvi pokušaj Kanade u mirovne misije UN-a i to je učinjeno po nalogu Washingtona. Američke trupe intervenisale su u Koreji, a zatim je Vašington krenuo da UN podrži njihovu akciju, a ne obrnuto.
Rezolucija UN-a koja podržava vojnu akciju u Koreji pominje "jedinstvenu komandu pod Sjedinjenim Državama". Nevjerovatno, snage Ujedinjenih naroda bile su pod kontrolom američkog generala Douglasa MacArthura, ali on nije bio podložan UN-u. Kanadska ministrica obrane Brooke Claxton kasnije je priznala da je "američkoj komandi ponekad bilo teško da smatra da divizija Commonwealtha i druge jedinice koje dolaze iz drugih nacija nisu američke snage."
Nakon invazije američkih snaga, Ottawa je odmah poslala tri topovnjače. Kada je postalo jasno da američke snage neće odmah pobijediti, Kanada je poslala hiljade kopnenih vojnika u izuzetno nasilan sukob.
Dva miliona sjevernokorejskih civila, 500,000 sjevernokorejskih vojnika, milion kineskih vojnika, milion južnokorejskih civila, deset hiljada južnokorejskih vojnika i 95,000 vojnika UN-a (516 Kanađana) poginulo je u ratu. Borbe na terenu bile su žestoke kao i vazdušna kampanja UN-a. Američki general MacArthur naredio je svojim bombarderima "da unište svako sredstvo komunikacije i svaku instalaciju, fabriku, grad i selo" u Sjevernoj Koreji osim hidroelektrana i grada Rašina, koji se graničio s Kinom i Sovjetskim Savezom.
A New York Times Reporter, George Barrett, opisao je scenu u sjevernokorejskom selu nakon što su ga zauzele snage UN-a u februaru 1951: „Napalm je pogodio selo prije tri ili četiri dana kada su Kinezi zadržavali napredovanje, a nigdje u selu jesu li pokopali mrtve jer nema ko da to uradi. Ova dopisnica je naišla na jednu staricu, jedinu koja je izgledala kao da je ostala živa, kako ošamućeno okači neku odjeću u pocrnjelom dvorištu punom tijela četiri člana njene porodice. Stanovnici širom sela i na poljima su uhvaćeni i pobijeni i zadržali su tačne položaje koje su imali kada je udario napalm - čovek koji se spremao da sedne na bicikl, pedeset dečaka i devojčica koji su se igrali u sirotištu, domaćica čudno neobeležena, držeći u njenoj ruci stranica istrgnuta iz Sears Roebuck kataloga napisana bojom na porudžbini pošte broj 3,811,294 za 2.98 dolara 'očaravajuću jaknu za krevet - koral'. Mora da ima skoro dve stotine mrtvih u malom zaseoku.”
Kanadske trupe ocrnile su "žutu hordu" sjevernokorejskih i kineskih "čikova" protiv kojih su se borili. Jedan kanadski pukovnik je pisao o važnosti odbrambenih položaja kako bi se “po volji ubile horde koje jure na položaje”. Provojna knjiga suhoparno bilježi da su “neki [vojnici] dozvolili da se njihove zapadnjačke predrasude pretvore u otvoreni prezir prema korejskom narodu”.
Hladni rat Kanada rezimira nevjerovatno nasilje koje su pokrenule snage UN-a u Koreji: „Čudovišni efekti metoda ratovanja koje su usvojile Ujedinjene nacije na korejske civile — sveopće bombardiranje sjevernokorejskih gradova, uništavanje brana i rezultirajuće devastiranje zaliha hrane i neprekidno bombardovanje iz vazduha intenzivnije od bilo čega doživljenog tokom Drugog svetskog rata. U jednom trenutku Amerikanci su odustali od bombardovanja ciljeva na sjeveru kada su njihovi obavještajci izvijestili da u cijeloj zemlji više nema zgrada iznad jednog sprata… ukupan broj poginulih je bio zapanjujući: vjerovatno čak četiri miliona ljudi. Oko tri miliona bili su civili (jedan od svakih deset Korejaca). Čak i za svijet koji je tek počeo da se oporavlja od ogromnog razaranja Drugog svjetskog rata, Koreja je bila ljudski pakao s mjestom među najnasilnijim ekscesima 20. stoljeća.”
Ali, sve se isplatilo, smatra konzervativna vlada. Uostalom, Južna Koreja nam je dala 'Gangnam Style'.
Najnovija knjiga Yvesa Englera je Ružni Kanađanin: Vanjska politika Stephena Harpera. On je također autor knjige Lester Pearson's Peacekeeping: istina može boleti tamo gdje se mogu pronaći fusnote za ovaj članak.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati