Japan je nedavno govorio o pitanju izraelskih naselja u Jerusalemu i palestinskoj teritoriji Zapadne obale. Gotovo u isto vrijeme, visoki zvaničnik palestinskih vlasti bio je u Tokiju tražeći podršku japanske vlade za moguću promjenu taktike Palestinaca u njihovoj borbi za samoopredjeljenje i državnost.
Ilegalna naselja i odgovornost svjetske zajednice
Dana 19. novembra 2009. godine, Ministarstvo vanjskih poslova Japana izdalo je saopštenje u kojem "žali" što je Izrael odobrio izgradnju devet stotina stambenih jedinica u palestinskom naselju Gilo u istočnom Jerusalemu. U saopštenju se također ponavlja poziv Japana da Izrael "zamrzne aktivnosti naseljavanja uključujući 'prirodni rast' na Zapadnoj obali koja uključuje istočni Jerusalem".
Komentar Japana dodao je međunarodni zbor kritika najnovijeg izraelskog plana za izgradnju na palestinskoj zemlji u Jerusalemu. Američki predsjednik Barack Obama rekao je da akcija Izraela "ogorčava Palestince na način koji bi mogao biti vrlo opasan". Britanski ministar vanjskih poslova David Miliband rekao je da je "odluka o Gilu pogrešna i mi se tome protivimo". "Kredibilan dogovor uključuje Jerusalem kao zajednički kapital", rekao je, tako da "širenje naselja na okupiranoj zemlji u istočnom Jerusalemu čini taj dogovor mnogo težim". Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Ban Ki-moon reagovao je na Gila potvrđujući "njegov stav da su naselja ilegalna, i poziva Izrael da poštuje svoje obaveze prema Mapi puta [mirovni plan koji predviđa dvije izraelske i palestinske države koje žive jedna pored druge u mir i sigurnost] da obustavi sve aktivnosti naseljavanja, uključujući prirodni rast." Aktuelni švedski predsjednik Evropske unije naglasio je da je stav EU da su "aktivnosti naseljavanja, rušenja kuća i deložacija u istočnom Jerusalemu nezakonite prema međunarodnom pravu". Važno je da je predsjednik također napomenuo da "takve aktivnosti… ugrožavaju održivost rješenja o dvije države" i da EU "nikada nije priznala aneksiju istočnog Jerusalema 1967. niti osnovni zakon iz 1980.", u kojem je Izrael polagao pravo na Jerusalim, uključujući i okupiranu istočnu polovinu, kao njen "nepodijeljeni" glavni grad.
Koliko god opravdane kritike Japana i drugih zemalja, one izbjegavaju temeljni razlog zašto je Izrael već dugo mogao nekažnjeno nastaviti svoju okupaciju i naseljavanje palestinskih teritorija, a to je da međunarodno pravo koje se sastoji od rezolucija koje je odobrilo Vijeće sigurnosti UN-a, Generalna skupština i drugi međunarodni organi koji čine okupaciju Izraela i aktivnosti naseljavanja ilegalnim ostaju neprovedeni.
Nije misterija zašto su rezolucije UN-a ostale neizvršene. Osnovni razlog je objasnila Barbara Crossette, bivša šefica biroa Ujedinjenih nacija za New York Times. To je napisala u januaru 2000
"sa izuzetkom Iraka, akcije koje se poduzimaju u ime SBUN-a o pitanjima vezanim za Bliski istok imaju minimalnu važnost. To je zato što je Washington pokušao — i u velikoj mjeri uspio — zadržati Bliski istok podalje od vijećanja Vijeća. Clintonova administracija je bio posebno žestok u održavanju arapsko-izraelskog mirovnog procesa izvan Stejt departmenta i Bijele kuće i držao se podalje od Vijeća sigurnosti UN-a."
Ista politika se nastavila u administraciji Džordža W. Busha i, dok SAD pokušavaju da spreče bilo kakvo razmatranje UN-a o tome Goldstone izvještaj osuđujući izraelsko kršenje ljudskih prava u ratu u Gazi 2009. godine, ono se sada nastavlja u Obaminoj administraciji. Kao podršku ovoj politici, Sjedinjene Države daju Izraelu napredno oružje (od kojih se neko koristi protiv Palestinaca kršeći američki zakon) i više od 3 milijarde američkih dolara godišnje finansijske podrške, zajedno sa uključivanjem Izraela u američke geostrateške planove za održavanje kontrolu nad glavnim političkim i ekonomskim dešavanjima (uključujući protok nafte) na Bliskom istoku. Sve ove politike umanjuju Washington i američka štampa, ali se o njima otvoreno raspravlja u izraelskoj štampi.
Diplomatski stav Japana o Izraelu i Palestincima u skladu je s međunarodnim konsenzusom o rješenju dvije države. U svom punom obliku, taj stav je u maju 2004. izneo tadašnji specijalni izaslanik za Bliski istok Arima Tatsuo, koji je dao sljedeću izjavu koja se poklopila sa sastankom samita Arapske lige:
"Sveobuhvatno rješenje na Bliskom istoku ključ je za realizaciju mira i stabilnosti u regiji. Što se tiče sukoba između Izraelaca i Palestinaca, Japan podržava njegovo rješenje kroz Mapu puta, što je jedini put koji vodi ka koegzistenciji dvije države, Izrael i Palestina koji žive jedni pored drugih u miru i sigurnosti.Japan smatra da bi takozvana pitanja konačnog statusa kao što su demarkacija granice, naselja i povratak izbjeglica trebala biti riješena pregovorima između dvije strane, Izraelaca i Palestinaca, na osnovu relevantnih rezolucija UN-a, uključujući Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a 242 i 338, te na principu "zemlja za mir." Japan je na stanovištu da je, prema međunarodnom pravu, sticanje zemlje nasilnim putem nije prihvatljivo i da mjere poduzete u okviru takvog stjecanja ne predstavljaju nikakvu osnovu za stjecanje teritorijalnog naslova. Japan stoga ne priznaje bilo kakve promjene granica prije 1967. osim onih do kojih je došlo sporazumom između zainteresovanih strana."
Čini se da u diplomatskom zapisu nema ničega što bi sugeriralo da je japanska vlada promijenila svoj stav od 2004. Koliko je poznato ovom autoru, vlada nije izdala nikakve nove izjave o 242 otkako je DPJ došao na vlast. S druge strane, u znak poštovanja prema želji Washingtona da spriječi Vijeće sigurnosti UN-a u provođenju vlastitih rezolucija koje se odnose na Izrael i Palestince, Japan nema povijesti (sigurno ne nedavno) pozivajući Vijeće da preispita svoj neuspjeh u provedbi 242. Štaviše , kao što je objašnjeno u nastavku, Japan se ograđuje od svake odgovornosti za provođenje međunarodnog prava tako što okončava izraelsku okupaciju Palestine i njegovo kršenje zakona o ljudskim pravima redovnim pozivanjem na dvije strane, ignorirajući iskrivljenu moć Izraela, da više rade na rješavanju svojih razlika.
Rezolucija 242, donesena 1967. nakon Šestodnevnog rata (podržana Rezolucijom 338, donesenom 1973. kako bi se rat Jom Kipur doveo do prekida vatre), poziva na povlačenje svih izraelskih snaga sa okupiranih palestinskih teritorija i čini osnovu bilo kakvog trajnog političkog rješenja između dvije strane. Ali četiri decenije duga okupacija i negiranje palestinskog samoopredjeljenja i ljudskih prava pokazuje da, bez pozitivne akcije međunarodne zajednice, provedba dviju rezolucija za postizanje pravednog i trajnog mira neće ići nigdje.
Čini se da je to razlog za prijedlog visokog predstavnika EU za vanjske poslove Javiera Solane, koji je u julu 2009. godine pozvao Vijeće sigurnosti UN-a da preuzme odgovornost za uspostavljanje palestinske države do određenog roka ako dvije strane ne postignu sporazum. Vijeće sigurnosti bi zatim odredilo granične parametre za Izrael i novu palestinsku državu i riješilo ostala pitanja trajnog statusa o kontroli Jerusalima, izbjeglicama i sigurnosti.
Ali kao Henry Siegman, direktor projekta SAD-Bliski istok i bivši nacionalni direktor Američkog jevrejskog kongresa, je napisao, "ovo se ne može dogoditi bez pristanka i vodstva SAD-a, što je malo vjerovatno ako se takav prijedlog pogrešno shvati kao kazna za neizvršenje, a ne kao izvorna namjera rezolucija 242 i 338, koje su pozivale na povratak Izraela na granice iz 1967. ." Po Siegmanovom mišljenju, Vijeće sigurnosti ima "odgovornost za rješavanje posljedica šestodnevnog rata ako strane to ne bi mogle učiniti", odgovornost "implicitnu u jeziku rezolucija, koji naglašava neprihvatljivost sticanja teritorije ratom. "
Japan šuti o implicitnoj odgovornosti Vijeća sigurnosti i izbjegava sopstvenu odgovornost kao moćnog i sposobnog aktera u međunarodnoj zajednici (i trenutno član Vijeća sigurnosti) da promovira implementaciju 242 i 338 kao osnove za rješenje dvije države . Što je još gore, Japan se čini kontraproduktivnim u službi međunarodnog prava i pravde pretvarajući se da Izrael i Palestinci samo moraju pokazati dovoljno dobre volje da provedu ove rezolucije. Na primjer, izjava japanskog ministarstva vanjskih poslova 26. novembra o "pozitivnom potezu" Izraela da obustavi izgradnju novog naselja sadrži ovu formulaciju, koja se uobičajeno nalazi u ranijim vladinim izjavama: "Na Izraelu i Palestincima je obaveza da naprave više napore da se ostvari rješenje o dvije države. Japan se snažno nada da će mirovni pregovori biti nastavljeni prema dogovoru obje strane." Time što se radi o većem iskazivanju dobre volje nuklearno naoružane regionalne supersile kojom upravlja kolonijalna ekspanzionistička ideologija koja ima političku i materijalnu podršku svjetskog hegemona i okupiranog bespomoćnog naroda koji pati od 60 godina vojne i ekonomske represije, osim putem domaćeg oružja i pozivanja na međunarodno pravo, takav poziv na ravnodušnost samo oslobađa Izraela.
Čini se jasnim da, s obzirom da su izraelsko-palestinski pregovori dugo bili u zastoju, dok Izrael nastavlja svoju neumoljivu izgradnju i konsolidaciju ilegalnih naselja, japanska diplomatska pozicija, ako je ozbiljna, zahtijeva fokusiranje na pozitivne korake koje svjetska zajednica može preduzeti ( kao što je prijedlog Javiera Solane) da se konačno implementira 242.
Trenutno dvogodišnje članstvo Japana u Vijeću sigurnosti pruža mu kratkoročnu priliku da direktno unese svoje stavove u rasprave na najvišem nivou o globalnim sigurnosnim pitanjima. Međutim, Japan nije učinio ništa da podsjeti Vijeće sigurnosti na njegovu odgovornost da provede svoje vlastite rezolucije o okončanju izraelske okupacije, i uglavnom je zauzeo pasivnu poziciju u drugim razmatranjima UN-a kritičnim za Bliski istok. Na primjer, Japan sjedi u Vijeću za ljudska prava UN-a, ali nedavno suzdržani o rezoluciji koju je Vijeće donijelo sa 25 protiv 6 (11 suzdržanih) u prilog izvještaju Goldstoneove komisije, koji preporučuje sudsko ispitivanje kršenja ljudskih prava i ratnih zločina koje je komisija prijavila, a koje su počinili Izrael i Palestinci tokom izraelske invazije na palestinsku Gazu od 27. decembra 2008. do 18. januara 2009. godine, u kojoj je ubijeno više od 1,300 Palestinaca i 14 Izraelaca (uključujući 10 vojnika).
Što se tiče nedavnog "pozitivnog poteza" Izraela, on zapravo i nije tako pozitivan, iz razloga što je izraelski premijer Benjamin Netanyahu, objavljujući moratorij na izgradnju, rekao da će on trajati samo deset mjeseci, da neće uticati na izgradnju u toku, a ne uključiti " škole, vrtiće, sinagoge i javne zgrade neophodne za nastavak normalnog života tokom perioda suspenzije." Netanyahu je dodao da se moratorijum neće odnositi na Jerusalim (Izrael tvrdi suverenitet nad cijelim gradom, dok Palestinci žele istočni dio kao glavni grad buduće države).
Bernard Avishai, vanredni profesor na Hebrejskom univerzitetu i autor tri knjige o Izraelu, dodaje da moratorijum „ne uzima u obzir da stvarni pokretači novih naselja nisu u Vladi, već fanatične naseljske organizacije koje već godinama deluju manje-više nezavisno od vladinih odluka, a za koje država nema kadrovsku snagu ( ili vojska, stomak) da se suoči sa vojnom silom."
Japan i moguća Palestinska deklaracija o državnosti
Dana 17. novembra, neposredno prije dvije izjave japanskog ministarstva vanjskih poslova, visoki dužnosnik palestinskih vlasti posjetio je Japan kako bi pozvao Tokio da podrži napore vlasti da osigura državnost. Kako je objavljeno u Japan danas, Hasan Abu-Libdeh, ministar nacionalne ekonomije, rekao je na konferenciji za novinare u Tokiju da planira razgovarati o dobivanju podrške japanske vlade za nacrt palestinske države. "Vjerujem da japanska vlada može ostvariti dio svoje težine ne samo direktno, već i sa drugim... prijateljima koji imaju veze s Izraelom", rekao je on, što je jedan medijski izvor opisao kao referencu na utjecaj Japana koji je omogućen njegovim savezom sa Sjedinjenim Državama. države.
Posjeta vjerovatno ima nekoliko temeljnih razloga. Jedan je da Palestinci žele da utvrde poziciju japanske vlade sada kada je na vlasti Demokratska partija Japana (DPJ). Dok Japan nije podržao palestinske pozive na pravdu odbijanjem podržati Goldstoneov izvještaj, njegova nova strategija za Afganistan i Pakistan, koja poziva na trošenje 5 milijardi američkih dolara na policijsku obuku i projekte civilne pomoći u Afganistanu i ekonomsku pomoć Pakistanu umjesto da se angažira Japanaca trupe u vojnim operacijama SAD-NATO-a, jedan je od znakova da Tokio možda preispituje stepen svoje saradnje sa spoljnopolitičkim inicijativama Washingtona. Važno je napomenuti da je Japan najavio svoju strategiju prije Obamine nedavne posjete Tokiju, iako su savjetnici Bijele kuće unaprijed jasno stavili do znanja da će Obama razgovarati o tome kako bi Japan mogao podržati vojnu misiju SAD-NATO u Afganistanu.
Postoje i drugi znakovi povlačenja i okončanja dana automatske kapitulacije pred Washingtonom, kao što je to bila praksa Liberalno-demokratske partije, vladajuće političke stranke u Japanu već nekih 50 godina. Pod DPJ-om, centralna vlada sada istražuje i najavila je planove da javno izvještava o tajnom američko-japanskom paktu o transportu nuklearnog oružja kroz japanske teritorijalne vode, izgleda ozbiljno u pogledu smanjenja opterećujuće koncentracije američkih trupa na Okinawi i čini se da žele zadržati SAD na daljinu dok sprovode nezavisnu politiku čvršće integracije Japana u azijsku zajednicu nacija. Sve ove inicijative barem sugeriraju mogućnost da bi nova vlada DPJ-a mogla biti otvorena za nova razmišljanja o Izraelu i Palestincima. Ako DPJ bude podložan novom pristupu, to bi moglo biti korisno za palestinsku strategiju traženja podrške UN-a za državnost, što se povezuje s vjerovatnim drugim razlogom posjete palestinskog ministra ekonomije Tokiju.
Posjeta je uslijedila nekoliko dana nakon što je palestinsko vodstvo objavilo srednjoročni plan za odlazak u Ujedinjene nacije kako bi zatražili proglašenje palestinske države unutar granica iz 1967. (tj. na Zapadnoj obali i Gazi). Taj potez dolazi jer su pokušaji Obamine administracije da ponovo pokrene mirovni proces propali. Palestinsko rukovodstvo učinilo je zamrzavanje izraelskog naselja preduslovom za nove razgovore, pa je odbilo da sjedne s izraelskom vladom sve dok je ova potonja nastavila da gradi na palestinskoj zemlji (Predsjednik palestinskih vlasti Mahmoud Abbas je odbačen Izraelski moratorijum na izgradnju novih naselja jer se nije odnosio na nekoliko hiljada stambenih jedinica i javnih zgrada na Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu.
Kao što je prijavljeno Haaretz 15. novembra, glavni palestinski pregovarač Saeb Erekat rekao je da su Palestinci odlučili izaći pred Vijeće sigurnosti UN-a nakon osamnaest godina bezuspješnih pregovora s Izraelom: "Sada je naš odlučujući trenutak. Ušli smo u ovaj mirovni proces kako bismo postigli dva - državno rješenje. Kraj igre je reći Izraelcima da je sada međunarodna zajednica priznala rješenje dvije države na granicama iz '67."
Objašnjena je vjerovatna palestinska strategija koja stoji iza unilateralne deklaracije [link]od Jeffa Helpera, suosnivača i koordinatora Izraelskog odbora protiv rušenja kuća (ICAHD):
„Umjesto opšteg proglašenja nezavisnosti, Palestinske vlasti bi proglasile palestinsku državu unutar određenih granica, onih iz 1967. (linija primirja iz 1949.), koje su već priznate de facto tokom godina, od rezolucije UN-a 242 do Mape puta. Određivanje granica je ono po čemu bi se ova inicijativa razlikovala od prethodnih deklaracija zasnovanih na principu nezavisnosti, ali bez teritorijalnih pretenzija, koje podržava čak i Izrael budući da ga oslobađa pritisaka da okonča okupaciju dajući Palestincima simbolični suverenitet.
"Razlog iza takve inicijative je jasan: da se preokrene i ravnoteža snaga i dinamika pregovora. Budući da zauzima palestinsku teritoriju, Izrael može pregovarati sa pozicije snage, dok Palestinci, bez ikakve poluge, nemaju načina da izvrše pritisak na Izrael da se smisleno povuče. Apelacije na međunarodno pravo, koje bi izjednačile teren, poništene su nakon što su SAD, de facto podržavajući tvrdnju Izraela da nema okupacije, klasificirale Zapadnu obalu, istočni Jerusalim i Gazu kao sporne teritorije [klasifikacija napravljena za vrijeme administracije Georgea W. Busha: JM] Umjesto da zahtijeva od Izraela da se odrekne svojih ilegalnih naselja i drugih oblika kontrole, ova politika prisiljava Palestince da pregovaraju o svakom naselju, putu i centimetru zemlje, nesposobni za kraj da primora Izrael na bilo kakve ustupke koje ne želi učiniti.Tražeći međunarodno priznanje palestinske države unutar priznatih granica, uključujući članstvo u UN-u, Palestinci nastoje, konačno, okončati okupaciju, a istovremeno transformirati izraelsko prisustvo iz tog okupatorske sile na jednog od osvajača čije jednostrane vojne aktivnosti i aktivnosti naseljavanja, kao i širenje njegovih pravnih i planskih sistema u Palestinu, predstavljaju ništa manje nego nepodnošljivo kršenje palestinskog nacionalnog suvereniteta."
Da bi međunarodna zajednica prihvatila jednostranu deklaraciju o državnosti, Palestinci prvo moraju dobiti podršku velikih zemalja poput Japana za koncept palestinske države koja se nalazi unutar granica prije 1967. (iako još ne za samu državnost). Potvrda Japana, zajedno s nekoliko drugih velikih zemalja, mogla bi postati način za manevrisanje nakon de facto nepriznavanja ili aktivnog suprotstavljanja granicama od strane Sjedinjenih Država prije 1967. (pogledajte posljednji paragraf za očigledno trenutnu poziciju SAD-a o priznanju) i generirati zamah za rezoluciju Generalne skupštine UN-a za podršku palestinskoj državnosti, što zauzvrat vrši pritisak na Vijeće sigurnosti, uključujući Sjedinjene Države, da konačno provede rješenje po uzoru na 242. Zadatak neće biti lak . 1988. Palestinska oslobodilačka organizacija proglasila je nezavisnost Palestine, ali bez osvrta na granice. Deklaraciju su priznale desetine država, ali ne bilo koja veća zapadna država, a ne Japan.
Ako je međunarodno prihvaćanje jednostranog proglašenja državnosti palestinska strategija, ono je već postiglo uspjeh — ali sa Sjedinjenim Državama, a ne Japanom (barem ne još s potonjim). U nadi da će natjerati Palestince da se vrate za pregovarački sto i izbjeći medijsko i popularno mišljenje da su napori Obamine administracije u diplomatiji na Bliskom istoku potpuno propali, državna tajnica Hillary Clinton je 25. novembra izjavila da Sjedinjene Države vjeruju da „putem pregovora u dobroj vjeri strane se mogu međusobno dogovoriti o ishodu koji okončava sukob i pomiruje palestinski cilj nezavisne i održive države zasnovane na linijama iz 1967. godine, uz dogovorene zamjene, i izraelski cilj jevrejske države sa sigurnom i priznate granice koje odražavaju kasniji razvoj događaja i ispunjavaju izraelske sigurnosne zahtjeve." Umjesto formulacije o "spornim teritorijama" koju je osmislila Bushova administracija da odvoji američku politiku od rješenja 242, Clintonove riječi ponovo uspostavljaju granice 242 i granice prije 1967. kao glavni geografski obris palestinske države.
John McGlynn je nezavisni analitičar vanjske politike i finansija sa sjedištem u Tokiju i saradnik časopisa Asia-Pacific Journal. Ovo je malo izmijenjena i ažurirana verzija eseja pripremljenog za Shingetsu institut (www.shingetsuinstitute.com) 30. novembra 2009.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati