Izvor: The Guardian
Premijerka Novog Zelanda Jacinda Ardern i predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker održali su konferenciju za novinare.
Foto: Alexandros Michailidis/Shutterstock.com
Popularnost novozelandske laburističke premijerke, Jacinde Ardern, trenutno je stratosferski. Uz povjerenje u popularnost, njena vlada je pozicionirana da promovira političke ideje koje su prije samo nekoliko mjeseci bile gotovo izvan mašte. Jedan od njih, o kojem se raspravljalo u srijedu, ohrabruje zemlju na četverodnevnu radnu sedmicu.
Ardernino vodstvo Novog Zelanda kroz krizu s korona virusom učvrstilo je akreditive dobro utvrđene vještim i empatičnim postupanjem njene vlade u užasnom masakru u Christchurchu prošle godine. Kada je korona udarila, zatvaranje zemlje je bilo brzo, drakonsko i efikasno; do sada je na Novom Zelandu zabilježen samo 21 smrtni slučaj od ove bolesti, a dok se ostatak svijeta bori sa sve veći broj dnevnih slučajeva, na Novom Zelandu u tri dana nije prijavljen nijedan novi slučaj.
Zapanjujućih 92% Novozelanđana hvali napore svoje vlade na obuzdavanju. Prema posljednjim anketama, Ardern je najpopularniji stranački lider tamo u više od 100 godina.
Uz predstojeću priliku za restrukturiranje privrede Novog Zelanda za ponovno otvaranje nakon korone, Ardern istražuje paket politika neuobičajenih ambicija. Teško pogođen turizam je najveća izvozna industrija Novog Zelanda, koja zapošljava 15% Novozelanđana i doprinosi skoro 6% BDP-a, a upravo je u kontekstu spašavanja ove industrije u srijedu Ardern predložio – neformalno, u Facebook Live videu iz turističkog grada Rotorua – to, ukoliko zemlja pređe na četverodnevnu radnu sedmicu, više slobodnog vremena može omogućiti proširenje domaćeg turističkog tržišta kako bi se zadovoljio sadašnji nedostatak.
Fraziranje je bilo oprezno. „Čujem da mnogi ljudi predlažu da imamo četvorodnevnu radnu sedmicu. Na kraju krajeva, to zaista stoji između poslodavaca i zaposlenika”, rekao je Ardern.
Ali sam prijedlog ima “Uzbuđeni Novozelanđani”, kao i uzbudljivu spremnu publiku korona generacije širom svijeta. Kada je Ardern objasnila da "imamo toliko toga o čemu smo naučili... [fleksibilnosti] ljudi koji rade od kuće, produktivnosti koja se iz toga može izbaciti", govorila je o proživljenoj, materijalnoj stvarnosti fizički najviše transformiranih radna mjesta u živom zapadnom sjećanju.
Jer širom svijeta socijalno distanciranje nije rezultiralo samo rekordnim brojem ljudi koji rade od kuće. Ona je postupno preuređivala smjene, reorganizirajući raspoređivanje radne snage oko stalno improviziranih novih sistema proizvodnje, distribucije i razmjene potrebnih u zdravstvenoj i ekonomskoj krizi. Ekonomisti su to nazvali najveća promjena radne snage od drugog svjetskog rata, i paralelno sa tekućim užasom upravljanja nevidljivim, smrtonosnim virusom koji naglašava svako preuređenje, za neke radnike je bilo iznenađujućih prednosti.
Obično ćete u tajnosti grupnih razgovora na društvenim mrežama pročitati najeksplicitnija priznanja ljudi – i malo grižnje savjesti – da uživaju u novim rasporedima i prisilnom vremenu kod kuće. Roditelji mogu smatrati da je žongliranje školovanja djece kod kuće s obavezama na poslu izazovno, ali mnogi cijene više vremena sa svojom djecom.
U kulturi radnog mjesta koja na toliko mjesta još uvijek – još uvijek – djeluje oko kulturološki upornih model muškog hranitelja koji udaljava muškarce od odgovornosti za brigu u kući, mnogi muškarci dobijaju bliskost i smisao zbog većeg svakodnevnog angažmana sa svojom djecom.
Žene vide da se praktične prilike materijaliziraju za zapošljavanje nakon Covid-19 uz istinsku fleksibilnost u ispunjavanju obaveza u pogledu brige. Oni koji izgleda da jesu radeći najbolje psihološki iz ovih ekstremnih vremena su oni čiji su dani sada prilagođeni činjenju stvari za zajednicu i djelima brige. Prema mom vlastitom iskustvu, moj partner i ja smo sretniji u sebi i našoj vezi jer smo izgubili stres od putovanja na posao i provodili više vremena u vlastitom domu zajedno.
Univerzalna četverodnevna sedmica sama po sebi nije lijek za odnose, frustracije na radnom mjestu, za spašavanje ekonomije ili za ispunjavanje obaveza svakog domaćinstva – ali je Ardernov prijedlog da se uzme u obzir u sklopu mješavine radnih promjena od strane poslodavaca što je ovdje važno. Nema sumnje da postoje radnici koji bi napredovali u četvorodnevnoj nedelji – ali postoje drugi koji bi napredovali kroz više smena, ali sa manje sati, oni koji bi bili srećniji da rade puno radno vreme od kuće, drugi koji bi biti najproduktivniji kroz različite kombinacije uslova.
Ali ono što može i hoće da obezbedi injekciju kapitala potrebnu za oživljavanje ekonomija, povećanje produktivnosti i potencijal za stvarnu ravnotežu između posla i privatnog života za zaposlene ljude leži u zbratimljenim scenarijima koje četvorodnevna nedelja inherentno predlaže. Prvi je prilagođavanje platnih ljestvica kako bi se obezbijedio ekvivalent plate za život na osnovu četiri dana rada sa punim radnim vremenom, što bi omogućilo da nedovoljna zaposlenost bude sposobna za život i da bi se veća potrošnja usmerila na potrošačka tržišta koja trpe. Druga je nova paradigma radnog mjesta koju Ardernov povremeni izbor ideja politički sugerira: ona koja preokreće četiri decenije neoliberalnog insistiranja da radno mjesto “fleksibilnost” je u nadležnosti samo poslodavaca, zamjenjujući ga istinski socijaldemokratskom fleksibilnošću koja služi, preko radnih ljudi, domaćinstvima i zajednicama koje njihov posao podržava.
Među klakom zapadnih lidera koji čeznu za "vratom" na način na koji su stvari bile prije virusa - neki slijede strategije "oporavka" još manju korist – Novozelanđani su, upadljivo, oni koji u više navrata pokazuju hrabrost da se gurnu naprijed. Nije ni čudo što je postala toliko popularna.
Van Badham je kolumnista Guardiana Australia
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati