Dugotrajni rat u Gazi i sada (možda) njegove posljedice ponovo su doveli u prvi plan pitanje međunarodnog bojkota Izraela. Prije nego što odgovorimo da li je takav bojkot opravdan s obzirom na promjenjive okolnosti i da li proizlazi iz istinskog priznanja neprihvatljive brutalnosti ponašanja Izraela, a ne iz čistog antisemitizma, prvo razjasnimo o čemu je riječ.
Pokret BDS (Boycott Divest Sanctions) poznat je po tome što poziva pojedince i institucije širom svijeta da se suzdrže od saradnje s Izraelom u bilo kojoj oblasti – od trgovine, preko turizma, pa sve do i uključujući naučna istraživanja. Ovi pozivi su glasni i javni, ali često njihovi efekti ostaju neprijavljeni na zvaničnim kanalima, tihi, ali ne i neprimijećeni. Kada, na primjer, prodaja izraelskog manga u Skandinaviji opadne za više od 50 posto u samo mjesec dana (kao nedavno), to nije samo zbog nevoljnosti nordijskih prehrambenih lanaca da plasiraju izraelsko voće na tržište već zato što njihovi potrošači ostavljaju proizvode označene “Made in Israel” na policama.
Uz ideološki bojkot, postoji i neideološko 'izbjegavanje' Izraela i njegovih proizvoda. Ako veliki broj turista otkaže svoje planove za odmor u Svetoj zemlji (kao što su mnogi nedavno učinili), to nije nužno zato što su ti turisti nastrojeni protiv okupacije. Vrlo je vjerovatno da jednostavno više vole sunčanje na mirnom grčkom ostrvu nego traženje skloništa od projektila na Aškelonskoj rivijeri. Ova vrsta izbjegavanja je neizbježna sve dok Izrael i dalje bude opasno mjesto sa imidžom koji je jako narušen slikama rata i terora. I u nauci djeluje neideološko izbjegavanje. Tek prošle sedmice dobio sam poruku od poljskog kolege koji je trebao doći u Izrael da ispita planove za zajednički istraživački projekat, ali je zamolio da se sastanemo umjesto toga u Varšavi, uz objašnjenje da nijedno istraživanje nije vrijedno riskiranja njenog života.
Ipak, u akademskoj oblasti – više nego u drugim oblastima – politički bojkot je gust na terenu. Posljednjih godina, a posebno otkako je akademski centar u Arielu, naselju na Zapadnoj obali, nadograđen iz nastavnog koledža u univerzitet koji je prvi istraživački, održane su brojne kampanje za bojkot izraelskih instituta visokog obrazovanja – a posebno Ariela, zbog svoj aktivni doprinos okupaciji palestinske domovine. Tipičan stav većine akademika u Izraelu i inostranstvu, uključujući i one koji naginju lijevo, bio je da bi takav politički bojkot bio neopravdan jer proizlazi iz 'neakademskih' (dakle, 'nevažnih' ili stranih) razloga i zato što bi ugroziti akademsku slobodu naučnika koji rade u bojkotiranim institutima.
Jednom sam dijelio ovu poziciju. Nažalost, nedavno sam morao promijeniti svoje viđenje. I dalje mislim da je akademski bojkot zasnovan na razlozima koji nisu akademski neopravdan, ali nešto duboko se dogodilo u izraelskoj akademiji tokom rata u Gazi, nešto dovoljno ozbiljno da vjerujem da opcija bojkota u nekim slučajevima više nije isključena .
Govorim o neospornim pokušajima akademskog menadžmenta da spriječiti studente i profesore da govore svoje mišljenje i kažnjavanje onih koji protestuju protiv rata. U Technionu, studentu medicine arapskog porijekla će se suditi jer je napisao vic na svojoj Facebook stranici u vezi s trojicom tinejdžera kidnapovanih i ubijenih u blizini Hebrona.
Hadassah College u Jerusalimu i Western Galilee College u Acre suspendovani studenti ili njihovi stipendisti koji su pisali da su aktivnosti Izraela u Pojasu Gaze ratni zločini. Hadassah College je direktnoj kazni dodao novčanu kaznu od 6,000 NIS. Predsjednici Univerziteta u Tel Avivu i Univerziteta Ben-Gurion pozvali su svoje studente i profesore da pokažu suzdržanost u onome što govore. Univerzitet Ariel – kao što se moglo očekivati od instituta koji je javno identifikovan kao akademska ispostava desnice –upozorio studente i profesore da bilo koju izjavu koja je u suprotnosti sa cionističkim načelima krši disciplinski kodeks univerziteta i prema njemu će se postupati u skladu s tim.
Očigledno, ratno vrijeme nije savršena sezona za promjenu radikalnih stavova, ali to je vrijeme kada je posvećenost slobodi govora i akademskoj slobodi bila najhitnija. Koledž koji zabranjuje studentima da učestvuju u političkim protestima nije akademski institut. Univerzitet koji stavlja veto na pravo svog fakulteta da objavljuje necionističke (da ne kažem anticionističke) stipendije nije univerzitet. U takvim slučajevima akademski bojkot može biti prihvatljiv odgovor – ne zato što su instituti smješteni u politički spornoj zemlji, već zato što pokazuju nedostatak poštovanja prema osnovnim principima nauke i demokratije. Drugim riječima – nije u pitanju lokacija nego ponašanje i svima bi trebalo biti jasno da ovdje nema ni nagoveštaja antisemitizma.
Amir Hetsroni je profesor komunikacija na Univerzitetu Ariel, izraelskom univerzitetu koji se nalazi na Zapadnoj obali. Članak izražava njegovo mišljenje i ne predstavlja stav univerziteta.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati