Postoji svaki razlog da budete ogorčeni. Ali uprkos ozbiljnosti izraelskih zločina u Gazi, nemamo malo prava da se ponašamo iznenađeni. Šta god drugo moglo da se kaže, Izrael je jasno stavio do znanja da će sve dok njegove akcije ne budu suočene sa kredibilnim međunarodnim sankcijama, izložiti Palestince (i vrlo vjerovatno druge u regiji) masivnim talasima nasilja koji se ponavljaju.
To je bilo jasno kada je kampanja Obama-Biden pomogla da se postave politički temelji za ovaj napad. Bilo je jasno kada je, usred prijetnji takvom operacijom i tekućom kolonizacijom na Zapadnoj obali, Evropska unija ranije ovog mjeseca glasala za poboljšanje odnosa s Izraelom. Za nas u Kanadi, bilo je jasno jer je Harperova vlada pooštrila svoje usklađivanje s Izraelom u odsustvu bilo kakve trajne parlamentarne opozicije.
Ipak, iako se "Operacija liveno olovo" (kako je izraelski režim nazvao svoj najnoviji napad) više-manje prirodno proteže od dugogodišnje izraelske politike, ona je na mnogo načina posebno odvratna. Najočigledniji problem je njegova veličina. Počevši od jutra u subotu, 27., otprilike 110 borbenih aviona i helikoptera izraelskog ratnog zrakoplovstva (IAF) bombardiralo je gusto naseljeni pojas Gaze s više od 100 tona eksploziva, započevši ono što bi moglo evoluirati u još širi napad. Do kraja dana, više od 230 Palestinaca je ubijeno, a dodatnih 780+ ranjeno.
Kako broj poginulih u zračnim napadima i dalje raste, stotine pripadnika pješadijskih i oklopnih trupa Izraelskih odbrambenih snaga (IDF) raspoređene su na granici s Gazom zajedno s artiljerijskim baterijama IDF-a, a nekoliko hiljada rezervista je pozvano u pripreme za potencijalna kopnena invazija.
Napad je okarakterisan drskim prezirom prema civilnom životu i grubom, ciničnom diplomatijom.
Izraelski dnevnik Ha'aretz izvještaja da je ID, koji je dugo planirao takvu operaciju, dobio konačno odobrenje u petak 26. ujutro. Tog dana, general-major Amiram Levin (res.) govorio je na radiju IDF-a i prenio okus izraelske vojne doktrine u vezi s tadašnjim nadolazećim napadom: "Cijelo pitanje borbe protiv i rušenja Hamasovog režima je greška i vrlo je teško postići Ono što treba da uradimo je da delujemo sistematski sa ciljem da kaznimo sve organizacije koje ispaljuju rakete i minobacače, kao i civili koji im omogućavaju pucanje i skrivanje."[1] Yoav Galant, šef izraelske južne komande i ključni komandant u napadu, od tada je navedeno da je ključni operativni cilj postizanje "maksimalnog broja neprijateljskih žrtava [isto] zadržavanje žrtava odbrambenih snaga Izraela na minimumu". Podsjetimo da je Izrael označio pojas Gaze kao cjelinu "neprijateljskim entitetom".
Također se ne može dovoljno naglasiti da, bombardiranjem ili bez bombardiranja, Izrael čini dubok i neprekidan zločin protiv stotina hiljada palestinskih izbjeglica u Gazi kojima su oduzeta politička prava i prava na boravak unutar današnjeg Izraela, potisnuti iz svojih domove (uglavnom 1948.), i koncentrisani na gusto naseljenoj obalskoj teritoriji pod efektivnom izraelskom kontrolom sa granica i neba. Vojni napadi poput ovih, poput dugotrajnije politike opsade i ekonomskog gušenja, agresivno se nadograđuju na ovaj fundamentalni zločin.
Što se tiče diplomatske komponente ovog napada, nema sumnje da je tajming cinično proračunat u nastojanju da se smanji međunarodni pritisak. Neki su zadovoljni rezultatima. Ha'aretz vojni dopisnik Amir Oren, na primjer, piše da je "Izraelsko vrijeme ofanzive zapravo prilično dobro: i padobranci i brigada Golani, koja je trebala da ih zamijeni, održali su visok nivo pripremljenosti dok je većina međunarodnih inspektora u regionu otišla kućama za Božić — ostalo je samo 15 u Gazi." Slična dinamika je pojačala efekte izraelskih ograničenja u ograničavanju prisustva dopisnika stranih medija.
Ipak, ne postoji način da se međunarodna zajednica izjasni za neznanje ili tvrdoglavu lakovjernost, a odgovornost za ovaj tekući pokolj seže daleko izvan Izraela.
Egipatski zvaničnici, od kojih su se neki sastali sa izraelskim kolegama uoči napada, navodno dao eksplicitnu podršku izraelskoj vojnoj akciji protiv Gaze. Neposredno prije napada poslane su egipatske snage pojačati prijelaz u Rafi, jedini kopneni prelaz koji ima Gazu i koji ne graniči s Izraelom.
Sjedinjene Države, čiji avioni s izraelskim pilotiranjem sipaju kišu smrti i razaranja na Gazu (nakon toga Obamina kampanjaopasna retorika), pratio je poznatu liniju. Zvaničnici Bushove administracije okrivili su izraelski napad na Palestince, jer novoizabrani predsjednik izražava "zahvalnost" za ažuriranja državnog sekretara Condoleezze Rice u vezi s zločinom koji se odvija.[2] U međuvremenu, zvaničnici Evropske unije iskoristili su svoje unapređene kontakte sa Izraelom da izdaju bezubi poziv na prekid vatre, uporno pakujući tekući masakr kao simetričan sukob.[3]
Izaslanik takozvanog "kvarteta" Tony Blair, sa svoje strane, imao je nedelju dana pre invazije već skoro otvoreno pozvan za izraelski napad na Gazu.
Regionalno gledano, efektivno saučesništvo nekih vlada i nedjelovanje drugih barem ubrzava izljev organizovanog zgražanja. Da li će se oni koji su krivci u Evropi i Sjevernoj Americi suočiti s kontinuiranom domaćom reakcijom, otkrit će mnogo o političkom integritetu sektora civilnog društva i zdravlju svega što vrijedi opisati kao progresivna politika u našim društvima.
U međuvremenu, izraelski vojni napad je predvidivo praćen diplomatskom ili Hasbara (propagandnom) ofanzivom o kojoj se već neko vrijeme javno raspravlja. "Nećemo pobijediti u teškim ulozima", citiran je kao zagovornici upozorenja 26. decembra Yarden Vatikay, šef Informativne uprave ureda izraelskog premijera Ehuda Olmerta, "ali moramo pokušati pomjeriti fokus na Hamas terorističkim napadima na naše civile."[4] Ministar vanjskih poslova Tzipi Livni pojačava napore za izbjeljivanje upravo u tom duhu.
Ministar odbrane Ehud Barak, koji se možda kladi da povezanost s dodatnim ratnim zločinima nudi poticaj svakom kandidatu u trenutnoj izraelskoj izbornoj klimi (parlamentarni izbori su zakazani za februar), također se umiješao na frontu Hasbare. U intervjuu za Fox News, Barak je nastavio da povezuje politiku izraelske agresije sa "ratom protiv terorizma" - zaista, mnogi izraelski kolumnisti su ponosni opisivati "Cast Lead" kao izraelski "Šok i strahopoštovanje". "Da se od nas traži prekid vatre s Hamasom je isto kao da tražimo od vas primirje s Al-Kaidom", izjavio je Barak američkoj publici, dodajući direktnu prijetnju kopnenom invazijom: "Ako će biti potrebne čizme na zemlji , oni će biti tamo."[5]
Ideja da je sve od ovoga "potrebno", da je bilo koja komponenta ove operacije neophodna, je besmislica. Ali to je besmislica sa širokom podrškom izraelskog parlamenta. Na krajnjem "gobunjastom" kraju jevrejske izraelske stranačke politike, na primjer, Meretz se pridružio pozivanju na napad na Gazu i bio je obavještavan kako su planovi stavljeni na snagu.[6]
Ipak, svako ko ima otvorene oči mora da vidi ogromnu prazninu koja deli izraelske ciljeve od Hasbare koja se tako poslušno prenosi širom Zapada.
Uzmite u obzir riječi izraelskog brigadnog generala (res.) Shmuela Zakaija, bivšeg komandanta IDF-ove divizije Gaze, koji je govorio na radiju IDF-a nekoliko dana prije invazije.
"Po Zakaijevom mišljenju," Ha'aretz prijavljeno 22. decembra, „Centralna greška Izraela tokom tahadiyeh, šestomjesečni period relativnog primirja koji je formalno okončan u petak, nije uspio iskoristiti zatišje da poboljša, umjesto da značajno pogorša, ekonomsku situaciju Palestinaca u pojasu."
Zakai, ističući da je Izrael "učinio sve napore da se odvoji od Palestinaca", izrazio je izvjesnu nedoumicu zbog očite izraelske odlučnosti da ide dalje od koncentriranja Palestinaca u getoiziranoj Gazi (iz njegove perspektive pravi potez etničkog čišćenja) kako bi se aktivno guše njihovu ekonomiju koristeći vojne napade kao glavni instrument da ih natjeraju da gladuju u miru.
"To je isto kao nakon razdruživanja", rekao je Zakai. "Napustili smo Gazu i mislili smo da su nevolje gotove. Jesmo li zaista mislili da će milion i po ljudi koji žive u takvoj vrsti siromaštva penjati na krovove i pjevati betarsku himnu? To je nelogično." Ali umjesto da pregovara o primirju na osnovu ograničenih ustupaka koje bi Hamas prihvatio u datim okolnostima (uključujući otvaranje prijelaza kako bi zatvorenici u Gazi mogli barem preživjeti), Izrael se opet odlučio za eskalaciju nasilja.
Operativni način razmišljanja je bio podrška predstavio u subotu Yaakov Katz, vojni dopisnik i analitičar odbrane Jerusalem Posta: "Strategija za kraj nije u potpunosti formulirana, ali zvaničnici su rekli da ako Hamas klekne na koljena i bude molio Izrael da prestane, zahtjev će biti razmotren."
Ova podla, izopačena odlučnost da se kolektivno kažnjava i ponižava prkosi svakoj ali efektivnoj genocidnoj logici.
Takva logika bi mogla biti dobra u izraelskoj izbornoj areni. Izvještaji pokazuju da ekstremno desničar Israel Beiteinu crpi glasove iz Likuda za svoje odlučne pozive na eskalaciju nasilja.[7] S obzirom na njegovu pretpostavljenu ulogu u invaziji, "Barak se vratio u politički ring", jedan Ha'aretz izvještaj predlaže. Možda Kadima, koja sebe obavija naslijeđem Ariela Sharona i vidljivo orkestrira invaziju Hasbara, može sebi pripisati dio zasluga. Izraelski vojni establišment će u međuvremenu efikasno zadržati formulisanje i sprovođenje politike.
Ali ako ovi najnoviji zločini ne izazovu onu vrstu bijesa koji se može održati, odbraniti i usmjeriti protiv onih europskih i sjevernoameričkih zvaničnika koji omogućavaju ove zločine, mi na Zapadu imat ćemo sve manje i manje osnova da se vjerodostojno ogradimo od masakra kao što su ovi.
Bilo da Izrael eskalira ovaj masakr sa kopnenim trupama ili se povlači kako bi samo ograničio i ugušio stanovništvo Gaze na neko vrijeme, zastrašujuće je jasno da bez snažnog vanjskog pritiska mnogo gore tek dolazi.
[1] "Izraelski general kaže da Hamas ne smije biti jedina meta u Gazi; Tekst izvještaja radija IDF od 26. decembra," 26. decembra 2008, BBC Monitoring Middle East.
[2] "Obama, Rajs razgovaraju o izraelskim udarima protiv Hamasa", 28. decembar 2008, novinska agencija Xinhua.
[3] "Solana poziva na hitan prekid vatre u Gazi," 27. decembar 2008, Agence France Presse.
[4] Anshel Pfeffer, "Izrael priprema trupe i PR ofanzivu za suprotstavljanje Hamasu", 26. decembar 2008, Jewish Chronicle.
[5] "Izrael 'ne može prihvatiti' prekid vatre sa Hamasom kaže Barak," 27. decembar 2008, Reuters.
[6] Joshua Mitnick, "Izrael prijeti ofanzivom u Gazi — Vlada govori Hamasu da zaustavi raketne napade, upozoravajući 'mi smo jači'", 26. decembar 2008, The Wall Street Journal.
[7] Toni O'Loughlin, "Izraelska krajnja desnica osvaja položaj dok Gaza raketira napetost", 27. decembar 2008, The Guardian.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati