Samo nekoliko dana nakon New York Times Magazine jeziva naslovna priča, „Izrael vs. Iran”, the Washington post uzvratio je naporom s dvije šake da pobijedi u takmičenju "najstrašnijeg predviđanja". PoštaSpoljnopolitički stručnjak David Ignatius napisao je a široko rasprostranjena kolona tvrdeći insajderske informacije: američki ministar odbrane Leon Panetta "vjeruje da postoji velika vjerovatnoća da će Izrael napasti Iran u aprilu, maju ili junu." Sledećeg dana Post's naslov naslovnice zlokobno upozorio: "Izrael: Iran mora biti zaustavljen uskoro."
Obje priče govore da se Obamina administracija protivi bilo kakvoj izraelskoj akciji, baš kao i Bushova administracija prije nje. Rizici za američke interese su neprocjenjivi, kao što nam Pentagon i State Department godinama govore.
Ipak, obje priče su dodale novu notu: Izrael bi mogao napasti bez podrške ili dozvole SAD-a. "Čini se da se administracija zalaže za ostanak u sukobu osim ako Iran ne pogodi američku imovinu", napisao je Ignatius.
Naravno, SAD su već u sukobu, što Iranci savršeno dobro znaju. Sposobnost Izraela za napad u velikoj mjeri zavisi od njegovog visokotehnološkog naoružanja, koje plaća 3 milijarde dolara godišnje koje dolazi iz Washingtona. Sa takvim protokom novca — plus diplomatskom podrškom SAD-a, koju mnogi u Izraelu vide kao posljednju barijeru protiv međunarodne izolacije — Obamina administracija ima moćnu polugu da zaustavi bilo kakvu izraelsku akciju koja prijeti interesima SAD-a.
Kada uprava kaže Washington post da su SAD nesretne, ali bespomoćne, očigledno traže poricanje ako dođe do napada. Ali to je takođe jasan signal Izraelcima: Iako smo mogli da vas zaustavimo, do sada nismo odlučili da hoćemo. Ovo je veliki pomak u poruci koja dolazi iz Washingtona.
Zašto sada? Ignatius je to delikatno rekao: “Komplikuje stvari predsjednička kampanja 2012, u kojoj republikanski kandidati traže jaču podršku SAD Izraelu.” Obama, republikanci i masovni mediji pretpostavljaju da bi crveno svjetlo iz Bijele kuće za Izraelce naškodilo predsjedniku na dan izbora.
Zašto bi birači kažnjavali predsjednika zbog insistiranja da interesi SAD moraju biti na prvom mjestu i zbog sprječavanja napada koji bi vjerovatno uzrokovao skok cijena gasa?
Dva WaPo članka ponudila su važan trag. Jedan je spomenuo izraelska upozorenja o “egzistencijalnoj prijetnji Izraelu”. drugi je ovo nazvao "vrijeme kada je njihova sigurnost potkopana Arapskim proljećem".
Decenijama su američki glasači bili preplavljeni vijestima koje izvještavaju o navodnim prijetnjama sigurnosti Izraela kao da su to objektivna činjenica. Rijetko kada naši masovni mediji dopuštaju bilo kakva pitanja, a još manje primjedbe na mit o nesigurnosti Izraela. Najmanje dva pitanja su sada hitna:
Čak i ako su Iranci uspjeli napraviti šaku nuklearnog oružja, zašto bismo vjerovali da će ga ikada upotrijebiti protiv Izraela? Oni znaju da Izrael već ima 100 do 200 vlastitih nuklearnih bombi, dovoljno da unište svaki veći grad u Iranu, i savršeno je spreman da ih iskoristi. Iranski lideri nisu dali nikakve dokaze da su zainteresovani za izvršenje nacionalnog samoubistva.
I zašto bismo vjerovali da je Izraelu bilo bolje prije Arapskog proljeća, kada su svi njegovi susjedi bili diktature, leglo narodnog gnjeva koji se lako mogao okrenuti (ili njime manipulirati) protiv vanjskih neprijatelja? Vlade koje bolje odražavaju javno raspoloženje su stabilnije i pouzdanije za rad svojih susjeda. U stvari, pokret Arapskog proljeća ima umjereni učinak na islamističku politiku, što sada pokazuju i egipatsko muslimansko bratstvo i Hamas.
Pročitajte pažljivije reference na nesigurnost Izraela u dva WaPo članka i postavlja se treće pitanje: Da li izraelski lideri ozbiljno vjeruju da je njihova nacionalna egzistencija ugrožena?
Naslovnica kaže: “Izraelski zvaničnici upozoravaju da osim što predstavlja egzistencijalnu prijetnju Izraelu, iransko posjedovanje nuklearnog oružja može pokrenuti regionalnu trku u nuklearnom naoružanju na nestabilnom Bliskom istoku i promijeniti stratešku poziciju Izraela u regiji.”
Budući da je Izrael prije nekoliko desetljeća donio nuklearne bombe na Bliski istok, njegova zabrinutost zbog "regionalne trke u nuklearnom naoružanju" je šifra za druge bliskoistočne zemlje koje dobivaju nuklearne sposobnosti. “Strateška pozicija” je šifra za trenutnu apsolutnu vojnu dominaciju Izraela na širem Bliskom istoku, simboliziranu njegovim isključivim posjedovanjem nuklearnog oružja. Izrael je u opasnosti da izgubi simboličnu i vrlo stvarnu dominaciju, a ne njegovo nacionalno postojanje.
“Simbolično” je prava riječ kada je u pitanju nuklearno oružje jer izraelska nuklearna bomba nema nikakvu praktičnu vrijednost. Izrael ne mora da koristi svoje nuklearno oružje; pokazala se više nego sposobnom da dobije bilo koji konvencionalni rat protiv svojih suseda. A SAD su garantovale da će Izrael ostati daleko ispred u visokotehnološkoj trci konvencionalnog naoružanja.
Ako bi Izrael iskoristio makar jednu nuklearnu bombu protiv konvencionalnog napada, vjerovatno bi izgubio i posljednji djelić sve manje podrške širom svijeta, uključujući većinu svoje podrške u SAD-u, i završio bi u izolaciji, parija u međunarodnoj zajednici. To je najveća noćna mora za većinu Izraelaca.
Izraelci razmišljaju o napadu na Iran, prepunom ogromnih opasnosti, tako da jevrejska država može zadržati svoj simbolični status jedine supersile u regionu.
David Ignatius potvrđuje ovo gledište kada se poziva na navodnu nesigurnost Izraela: „Izraelski lideri prihvataju, pa čak i pozdravljaju, mogućnost da sami krenu i pokažu svoju odlučnost u trenutku kada je njihova sigurnost potkopana Arapskim proljećem.
Odlučili da uradite šta? Da uradi sve što je potrebno da zadrži vojnu superiornost. Ali superiornost je korisna samo ako se javno demonstrira s vremena na vreme. Simbolika je ključ osjećaja nacionalne moći.
Ako su ovi novinari WaPo-a u pravu – a mojih četrdeset godina proučavanja ovog pitanja mi govori da jesu – ono što zaista čini da se izraelski lideri osjećaju nesigurno je njihov strah da se njihova moć ne poštuje. Da bi stekli to poštovanje, beskrajno će pričati o svom planiranju da napadnu Iran. Možda će jednog dana to i učiniti, sve dok Obama ne upali crveno svjetlo.
Glavna stvar koja ga sputava je njegova vlastita anksioznost u predizbornoj godini, koju podstiču milioni glasača koji iskreno vjeruju da je postojanje Izraela stalno u opasnosti. Zašto ne povjeruju, kada novinari od kojih se informiraju u nedogled ponavljaju taj mit, a punu istinu nagovještavaju tek u rijetkim rečenicama koje se gube u bujici riječi koje izazivaju strah.
Ali koliko je tragično da se predsjednik brine da će ga birači kazniti ako stavi američke interese iznad želje Izraela da simbolizira svoju vojnu snagu i odlučnost.
Ira Chernus je profesorica religijskih studija na Univerzitetu Kolorado u Boulderu i autorica Američko nenasilje: Istorija jedne ideje. Pročitajte više o njegovom pisanju njegov blog. Kontaktirajte ga na[email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati