Zvuči kao loša šala, ali se zaista dogodilo: rabin je otišao iz Izraela u Peru, preobratio grupu Indijanaca u judaizam, doveo ih u ovu zemlju i smjestio u naselje, na zemlju oduzetu njenim palestinskim vlasnicima.
Tamo primaju, kao i svi doseljenici, velikodušne državne subvencije, plaćene novcem koji je oduzet hiljadama Izraelaca koji žive ispod granice siromaštva. Tamo mogu živjeti sretno do kraja života (osim ako ne napuste naselje u neoklopnom automobilu, u kom slučaju bi mogli upasti u zasjedu od strane prvobitnih palestinskih vlasnika.)
Šta dovodi do toga da država dovodi potpune strance sa druge hemisfere kako bi po cijenu vječnog krvavog sukoba raselila domorodce, koji su tu dali vekovima žive? Odgovor dotiče temelje Izraela.
Od osnivanja države, njeni emisari tragaju za „Jevrejima“. U bivšem Sovjetskom Savezu, Jevreji su otkriveni ili pronalaženjem hrišćana sa udaljenim jevrejskim porodičnim vezama („Jevrejski baka”) ili jednostavnim falsifikovanjem dokumenata. Niko ne zna koliko je nejevreja tako dovedeno u Izrael od strane Jevrejske agencije i drugih organizacija – najmanje 200 hiljada, možda 400 hiljada. Prema zakonima Izraela, automatski su dobili državljanstvo.
Prije nekoliko dana ponovo je oživljen “Nacionalni demografski savjet”, nakon što je nekoliko godina bio osuđen na neaktivnost. Ovo je institucija koja bi se trebala baviti onim što mnogi Izraelci smatraju najvažnijim državnim problemom – važnijim od rata s Palestincima, Sadamovog oružja za uništavanje, rastuće nezaposlenosti i ekonomske krize.
O “demografskom problemu” se razmišlja na univerzitetima, o njemu se govori u medijima, izlaže političari i komentatori.
„Stručnjaci“ za kompjutere izračunavaju koliki će biti procenat Jevreja u Izraelu za 10, 25, 50 ili stotinu godina. Hoće li biti manje od 78%? Ili – ne daj Bože! – samo 75%? Hoće li materica ortodoksne Jevrejke, pored očekivane imigracije, uravnotežiti proizvodnju arapske materice?
A ako ne, šta se može učiniti? Neki predlažu ohrabrivanje jevrejskog rađanja dok odlučno obeshrabruju arapski prirodni priraštaj. Neki predlažu sprečavanje jevrejskih imigranata iz Rusije da sa sobom dovode članove hrišćanske porodice (što je dozvoljeno Zakonom o povratku u sadašnjem obliku). Neki zahtevaju hitno proterivanje svih stranih radnika, pre nego što se nastanu i zasnuju porodice. Neki se mole za talas antisemitizma u Francuskoj ili Argentini (ali definitivno ne u Sjedinjenim Državama), koji će gurnuti mnoštvo Jevreja prema Izraelu. Mnogi, uključujući članove Sharonove vlade, podržavaju najjednostavnije rješenje: istjerati sve Arape iz zemlje. „Novi istoričar“, Beni Moris, nedavno je nagovestio da je Ben-Gurion to trebalo da uradi 1948.
Odnos države prema njoj arapskih građana, koji sada čine 19% stanovništva, podsjeća jednog na faraona, koji je – prema Bibliji – svom narodu rekao kako da se nosi sa drugom nacionalnom manjinom: „Hajde, postupimo mudro s njima, da se ne umnože.” I o korištenoj metodi: „Oni su sebi zagorčali živote.” (Izlazak, 1)
Prema zvaničnoj definiciji, Izrael je „jevrejska demokratska država“. Ovo je zapisano u zakonu i odobreno od strane Vrhovnog suda. U teoriji, ne postoji kontradikcija između dva pridjeva: Država je jevrejska, ali demokratija štiti jednakost i za nejevreje. Ili, alternativno, država je demokratska, ali čuva svoj jevrejski karakter.
U stvarnosti, ovo nije “jevrejska demokratska država” već “jevrejska demografska država”. Demografija pobjeđuje demokratiju na svim poljima djelovanja. Arapski državljanin na svakom koraku, od djetinjstva, osjeća da nema nikakvog udjela u državi, da je, u najboljem slučaju, tolerisan stanovnik. U svakoj vladinoj kancelariji, policijskoj stanici ili na radnom mestu, čak i u Knesetu, tretiraju ga drugačije od Jevreja, čak i u vremenima tišine. Istina, osim Zakona o povratku, koji daje „Jevreju“ i njegovoj porodici (ali ne i arapskim izbjeglicama) apsolutno pravo da dođu u Izrael, nijedan zakon ne pravi diskriminaciju između „Jevreja“ i nejevreja. Ali ovo je samo izmišljotina: brojni zakoni daju posebne privilegije osobama „na koje se primjenjuje Zakon o povratku“, ne spominjući posebno „Jevreje“.
To je toliko očigledno da se svi državni službenici ponašaju u skladu s tim, a da toga nisu ni svjesni. “Izraelska zemaljska uprava” dijeli zemlju Jevrejima, a ne Arapima. Svi državni razvojni projekti uključuju samo Jevreje. Među stotinama novih gradova i sela osnovanih od osnivanja Izraela, nijedan nije osnovan za Arape. U Vladi nema arapskog ministra, ni arapskog sudije u Vrhovnom sudu.
Obično se svi ovi propusti objašnjavaju tekućim izraelsko-palestinskim sukobom. Uostalom, arapski državljani Izraela su također Palestinci. Ali pitanje je šta uzrokuje šta: da li sukob stvara antiarapski stav ili antiarapski stav produžava sukob?
Kritičari Izraela optužuju ga da prakticira "aparthejd", južnoafričku rasističku doktrinu. Ova analogija može biti djelimično pogrešna. Za razliku od aparthejda, cionizam nije zasnovan na rasi, već na mešavini geto mentaliteta i evropskog nacionalizma 19. veka.
Ghetto mentalitet je duh proganjane, izolovane zajednice, koja je videla da je ceo svet podeljen između Jevreja i Goja (nejevreja). Evropski nacionalizam težio je homogenoj nacionalno-etničkoj državi. Jevrejska demografska država apsorbovala je oba ova elementa: homogenu jevrejsku nacionalno-etničku državu, sa što manje ne-Jevreja.
U Evropi, gdje je rođen klasični nacionalizam, on ustupa mjesto modernom američkom pogledu koji smatra da svaki vlasnik američkog pasoša pripada američkoj naciji, bez obzira na rasu i etničko porijeklo. To joj je pomoglo da postane najmoćnija država na svijetu, kulturno, ekonomski i vojno. Evropske nacionalne države postepeno ustupaju suverenitet Evropskoj uniji, a njihovo državljanstvo se dodeljuje i stranim imigrantima, koji doprinose njihovoj ekonomiji i čuvaju svoj sistem socijalne zaštite. U Njemačkoj djeca imigranata rođena u zemlji dobijaju državljanstvo, Britanija i Francuska su još liberalnije.
Izrael je suočen sa istorijskim izborom: da se vrati u jevrejski geto, sa demografskim anksioznostima i državnim zamkama, ili da ide napred ka novom nacionalnom gledištu, po američko-evropskom modelu.
Cionizam je bio posljednji evropski nacionalni pokret. Izraelski kolonijalizam je takođe došao 200 godina prekasno. Stoga je možda prirodno da izazov usvajanja novog nacionalnog pogleda dolazi prilično kasno. Ali na kraju, nadam se, Jevrejsku demografsku državu će zamijeniti Izraelska Demokratska Republika, radi dobrobiti i sigurnosti njenih građana.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati