Palestinski narod želi da bude oslobođen okupacije. Život je ponekad takav. Ali kako to postići? U početku su pokušavali da ne rade ništa. 20 godina su mirovali, i zaista se ništa nije dogodilo. Zatim su probali kamenje i noževe, prvu intifadu. I dalje se ništa nije dogodilo, osim sporazuma iz Osla, koji nisu promijenili fundamentalnu prirodu okupacije. Nakon toga su pokušali opaku intifadu: opet ništa. Napravili su ubod u diplomatiju; i dalje ništa, okupacija je išla po starom.
Sada su se razišli: jedna ruka ispaljuje rakete Qasam na Izrael, druga se okreće Ujedinjenim nacijama. Izrael ih obojicu slama. U međuvremenu, palestinski narod također pokušava nenasilne proteste, a dočekani su kundacima pušaka u lice, mecima s gumenim vrhovima i živom paljbom. I opet ništa. Palestinci pokušavaju tri različita pristupa, oružje, diplomatiju i nenasilni otpor, a Izrael kaže ne na sva tri.
Šta Izraelci žele? Ništa. Oni žele mir. Žele da se okupacija nastavi bez ometanja njihovog beskrajnog vremena sieste. Gotovo svi izraelski političari kažu da nema rješenja, a u svakom slučaju ne bismo trebali ići tamo. Nema Palestinaca, nema terorističkih napada i nema problema. Napustili smo Pojas Gaze, Zapadna obala je tiha, proglasili smo našu podršku rješenju s dvije države. Šta Izraelac nudi Palestincu? Sedi mirno i ne radi ništa. Ali palestinski narod želi da se oslobodi okupacije. Život je ponekad takav.
Izrael je stigao u trenutni krug ovog beskonačnog ciklusa krvoprolića na još jednom vrhuncu poricanja postojanja palestinskog naroda. Od ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana i premijera Benjamina Netanyahua do predsjednika Yesh Atida Yaira Lapida i predsjednice Laburističke stranke Shelly Yacimovich, svi su pokušali zariti naše glave u pijesak i tvrditi da to pitanje ne postoji, da problem nije problem – sve dok Kassam ne dođe i eksplodira im u lice. Planirali su predizbornu kampanju oko cijene svježeg sira, sve dok Hamas nije došao i podsjetio ih na njegovo postojanje jedino na koji je mogao, a ni do njega neće doći.
Šta Izrael sada treba da radi, pitaju pitaoce, a ne da reaguje silom? Treba li se suzdržavati kada su životi ljudi na jugu postali pakao? To pitanje ne bi trebalo postavljati sada, kada su sve druge opcije naišle na odbijanje. To pitanje je trebalo postaviti u odnosu na druge pristupe koji nisu uspjeli. Sada Izrael mora ponovo izabrati podrazumevanu opciju, poznatu do tačke mučnine; još jedan atentat na visokom nivou, još jedan nokaut udarac, one vrste koju poznajemo i volimo.
Malo smo odrasli od Operacije Cast Lead, istina je. Richard Goldstone zaslužuje zahvalnost za to, iako ćemo to poreći. Izraelske odbrambene snage nisu ubile 250 palestinskih policajaca u jednom danu, a (barem za sada) sadašnja, relativno hirurška operacija blijedi pred zločinima svoje prethodnice. I retorika je nešto manje dijabolična. Političari i generali ponovo udaraju po radio-televizijskim studijima, nadmećući se jedni protiv drugih za titulu najkrvožednijih, ali u manjoj mjeri. MK Benjamin Ben-Eliezer se hvali da je bio taj koji je "eliminisao Shehadeha", misleći na Salaha Shehadeha, komandanta Hamasa koji je ubijen od bombe izraelskih zračnih snaga u julu 2002. godine, kada je Ben-Eliezer bio ministar odbrane. Ministar odbrane domaćih fronta Avi Dichter preporučuje da se Pojas Gaze "reformatira", dok nas bivši Južni komanda GOC-a Yoav Galant još jednom podsjeća koliko smo sretni što nije postavljen za načelnika štaba. IDF ispaljuje novi izraz na bojno polje, "odrubljivanje glave", kako bi opisao šta je Izrael radio vojnom rukovodstvu Hamasa. MK Miri Regev (Likud) kaže da se protivi rješenju s dvije države, praveći užasnu gramatičku grešku u tom procesu. Dopisnik za odbranu Channel 2 Roni Daniel obećava Gazi "zanimljivu noć". Opet, tu su intelektualci i akademici koji predlažu da se Stripu isključi hrana, voda i struja. MK Yisrael Katz (Likud) nadmašuje ih sve po monstruoznosti: Jedna suza jevrejskog djeteta dovoljna je da opravda protjerivanje cjelokupnog stanovništva Pojasa Gaze. Ministar saobraćaja ili ne, stranačke primarne zovu.
Ovo je, čini se, jedina plemenska logorska vatra koja nam je ostala, sada kada nam igre Makabija iz Tel Aviva i Evrovizije više ne rade. Ali čak i ovo podlo brbljanje je manje džingoističko nego u prošlosti. Ko zna, možda počinje da se širi spoznaja da se nešto mora učiniti "jednom za svagda", kako Izraelci vole da kažu. Ali, kao i do sada, to se neće desiti silom oružja. Pokušavajući razgovarati s Hamasom, jednom reći da saudijskoj mirovnoj inicijativi, čak i razgovarati o nekolicini postotnih poena koji su ostali između bivšeg premijera Ehuda Olmerta i predsjednika Palestinske uprave Mahmouda Abbasa u njihovim pregovorima; sve osim bombardovanja. Došlo je vrijeme za diplomatiju i za okončanje okupacije, vrijeme za bombardovanje je prošlo.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati