Tako je, Izrael je igrač u Tar Sands u sjevernoj Alberti na mnoštvo načina i sa različitim utjecajima. Dok su čitavi kvartovi malog palestinskog grada trenutno pod jednim od najjednostranijih bombardovanja koje se može zamisliti, populacije Cree, Dene i Metisa – kao i sama biosfera – također dobivaju svoje cionističke obaveze u sjevernoj Alberti i drugdje. Ljudi koji izlaze na ulice širom onoga što se obično naziva "Kanada" s pravom osuđuju potpuno saučesništvo Harperove vlade (i Ignatieffove opozicije) u izraelskim zločinima. Ipak, druga strana operacije je također u praksi: naseljena država Izrael doprinosi uništavanju autohtonih teritorija u regijama katranskog pijeska kroz tehnologiju, ulaganja i još mnogo toga. Ovdje postoji međuigra koji je još jedva istražen.
Mnogi palestinski aktivisti solidarnosti u Kanadi osudili su kanadsku vladu što je, zajedno sa SAD-om, u potpunom koraku s Izraelcima u većini glasova, pitanja i deklaracija (čak i bojkotirajući antirasističke konferencije koje se usuđuju nazvati cionizam rasizmom). Razlozi se obično shvataju kao ideološki: Kanada je imperijalistička zemlja, podržava rat protiv terorizma koji predvode SAD, a takođe je zasnovana na istom procesu kolonijalnog naseljavanja. Ipak, možda postoji još dublja veza između Kanade, Izraela i globalnih bitaka za sve manje zaliha energije iz fosilnih goriva.
Za razliku od većine regiona, istorijska Palestina nije opremljena masivnim nalazištima fosilnih goriva, bilo da je reč o nafti ili gasu. Slično tome kako je Južna Afrika pod upravom bijelih razvila tehnologiju za pretvaranje uglja u naftu za vrijeme dok je njihova država bila pod sankcijama ili kako se njemački nacistički režim okrenuo estonskom škriljcu za proizvodnju nafte tokom Drugog svjetskog rata, cionistička država je okružena državama koje ne rade ima trgovinske odnose i odlučio se za proizvodnju vrlo prljavih oblika energije u uzaludnom pokušaju da postigne energetsku samodovoljnost. Imaju velika ležišta uljnih škriljaca. Trenutno postoje dva dijela cionističke energetske strategije.
Jedan od pokušaja ove energetske strategije seže do pokretanja korporacije Ormat Industries 19651. godine, čudno (s obzirom na nedostatak geologije u istorijskoj Palestini za ovaj plan) poznate prvenstveno kao pionir geotermalne energije. Međutim, ovo nije jedini oblik energije koji proizvodi Ormat. Oni su također u velikoj mjeri uključeni u ono što nazivaju "generisanje obnovljene energije", proces koji uključuje hvatanje otpadnih oblika energije iz industrijskog razvoja. Jedna od njih je vrlo podmukla tehnologija, dizajnirana da doslovce spali dno bureta najprljavijeg od svih "ulja", uljnog škriljaca. Ovo je nazvano "kogeneracija". Može proizvesti preko 8 puta više emisija stakleničkih plinova od "slatke, konvencionalne" sirove nafte.
Za razliku od proizvodnje katranskog pijeska, čak ni posljednjih godina rekordne cijene nafte još uvijek nisu učinile proizvodnju uljnih škriljaca održivom ili atraktivnom, kada se faktori u povratu energije na uloženu energiju (EROEI). Gotovo nijedno od svjetskih nalazišta uljnih škriljaca još uvijek nije doseglo nivo tehnološke inovacije za komercijalnu proizvodnju (Estonija, među najkvalitetnijim škriljcima, je jedini izuzetak). Ali u onome što cionisti nazivaju Izraelom, "oko 15% zemlje je pod slojem naftnih škriljaca2", prema internet stranici izraelske vlade. A da biste dobili ovu "naftu" (trebao bi masivni proces nadogradnje, konverzije i rafinacije da bi se škriljci pretvorili u sintetičku naftu) uz energetsku dividendu, trebat će mnogo prakse. Alberta ima mnogo bitumena koji se može izvući na vrlo sličan način.
Ormat je smislio kako učiniti da EROEI postane mnogo lakšim. Uljni škriljac će proizvesti, osim ogromnog otpada vode i ogromnih ožiljaka na zemlji, mnogo ostataka otpada. Otpad se ne može preraditi u bilo šta što liči na poznata goriva, ali ovaj otpad će zaista izgorjeti. Ormat je pronašao način da djelimično napaja sam projekat koji se bavi proizvodnjom škriljaca otpadom koji je ostao iz procesa vađenja. Čak su patentirali i postupak "OrCrude"3. Ono što je najvažnije, Ormat je matična korporacija za kanadsku energetsku kompaniju Opti4. Zašto su to uradili? Njihovim vlastitim riječima:
„Početkom 1990-ih Ormat je razvio tehnologiju za proizvodnju nafte iz škriljaca. Ali s niskim cijenama nafte u to vrijeme, izraelska vlada nije bila voljna podržati ambiciozni projekat razvoja ogromnih rezervi škriljaca u zemlji.
Sada je Ormat prilagodio tehnologiju za upotrebu u katranskom pijesku u kanadskoj provinciji Alberta, gdje se koristi u projektu koji vodi Opti Canada koji bi trebao početi proizvodnju ove godine."5
Opti, u partnerstvu sa Nexenom, vodi daleko najveći od svih projekata gravitacijske drenaže uz pomoć pare [SagD] katranskog pijeska. Južno od Fort McMurraya, najbliži je zajednici od svih velikih projekata. Anzac, naselje Metis i prvih nacija, udaljeno je samo 7 km od mjesta gdje se odvija ovaj veliki poduhvat. Nakon što je javno proslavila njihovo otvaranje u oktobru 2008. godine, ova fabrika bi na kraju dostigla 140 000 barela lažne nafte svaki dan i proizvodila mnogo puta više gasova koji se menjaju u klimi od obične nafte, više od tri puta više gasova staklene bašte od velikog površinskog rudnika (kao što je npr. Syncrude ili Suncor-ovi projekti) ili udvostručiti ono što je proizvedeno drugim In-situ („na mjestu“) operacijama koje trenutno postoje. U blizini ovog projekta već postoje jalovišta koja brzo rastu, a zagađenje zraka kod Anzaca uskoro će biti van grafika. Planiraju i projekat blizanaca, Long Lake South, u blizini sadašnjih postrojenja.
Ove tehnologije, čak i uz korištenje "kogeneracije", i dalje troše ogromne količine energije, a u Alberti je to obično prirodni plin. Iako je OrCrude smanjio ovisnost o prirodnom plinu, daleko je od eliminacije. S razvojem uljnih škriljaca doći će do veće potrebe za prirodnim plinom.
Uz obalu palestinski naseljenog Pojasa Gaze nalazi se ogromno polje prirodnog gasa, otkriveno tek 2000. godine. Godine 1999. sklopljeni su sporazumi o istraživanju (koji su na kraju doveli do velikih otkrića) sa energetskom korporacijom British Gas (BG Group) i Grčkom sa sjedištem u libanonskom vlasništvu Consolidated Contractors International Company (CCC) i Palestinske vlasti. Ovo je bio ugovor na 25 godina. Nakon otkrića narednih godina i narednih godina izbora Ariela Šarona za premijera Izraela, Sharon je prilično otvoreno izjavio:
„Izrael nikada ne bi kupovao gas iz Palestine.6“ Nakon ove deklaracije Vrhovni sud Izraela je osporio palestinski suverenitet nad ovim prirodnim gasom, a njegova kancelarija je stavila veto na prava BG da razvija nalazište i prodaje palestinski gas izraelskim kupcima. Nakon što je Hamas postao moć u Gazi, čak je i britanski premijer Tony Blair odlučio da blokira dogovor između BG grupe i egipatskih interesa za razvoj i tržište ovog gasa. Kako je penzionisani general-potpukovnik Moshe Yaalon napisao u oktobru 2007:
"Moguće je da je mogućnost velike transakcije prirodnog gasa s Palestincima bila faktor u odbijanju izraelske vlade da pokrene operaciju Defensive Shield II u Gazi."7
Dakle, u smislu održivosti uljnih škriljaca, u smislu daljeg davljenja Palestine, u smislu kontrole nekog nivoa fosilnih goriva u regionu i u smislu ostvarivanja svih prihoda od plinskih polja, to ima najracionalnijeg smisla za cioniste država direktno osporava palestinski suverenitet nad teritorijom. BG Grupa je otkazala svoje planove za prodaju gasa Izraelu i zatvorila svoje kancelarije dva mjeseca nakon što je članak Yaalon izašao u javnost.
Postaje mnogo gore. U junu 2008. Olmertova vlada je započela vojne pripreme za napad na Gazu, pod kodnim nazivom „Operacija liveno olovo“8, ali je nekoliko mjeseci kasnije Izrael ponovo pristupio BG grupi da započne pregovore o tome da BG Grupa razvije gas. Gradeći vojnu spremnost za napad na otvoreni zatvor u Pojasu Gaze, ista izraelska vlada promijenila je polje pregovora i počela iznova. Stare ugovore koje je BG Grupa nosila za region objavljuje kao otkazane od strane same BG Grupe na svojoj web stranici, uz 'uvjeravanje' investitora da "...procjenjuju opcije za komercijalizaciju gasa9" koji legalno pripada Palestinskim vlastima.
Naravno, baš kao što je država Izrael osnovana na mitu da na toj teritoriji nije bilo Palestinaca, odsustvo vlade u Gazi – namjeravana posljedica masovnog bombardiranja zatvorene teritorije – će se koristiti kao izgovor da se jednostavno preuzeti kontrolu nad plinom, razvijati ga i spaljivati ga za proizvodnju uljnog škriljaca po cijenu zemljišta gdje se vadi škriljac i same biosfere – da ne spominjemo sredstva za ključno potrebnu infrastrukturu unutar same Gaze, nakon što je Izrael desetkovao škole, domove, bolnice, džamije i još mnogo toga. Pojas Gaze će ostati sa uništenom infrastrukturom kako bi se spriječila kontrola Gaze nad perspektivama razvoja i kapitalom potrebnim za obnovu.
Zajednice Dene, Metis i Cree širom višestrukih oblasti u Alberti gde se proizvodi katran već vide najgore aspekte kolonijalizma: u zamenu za uništenje njihovih zemalja, jezika, kulture i istorije, uzima se puna vrednost resursa za puke novčiće i ono što je ostalo je naslijeđe bolesti, respiratornih problema, otuđenja i na kraju kulturnog genocida. Ipak, cijela svrha učenja kako razviti uljni škriljac u palestinskim zemljama nije ništa manje zlokobna: Izrael, utemeljen na protjerivanju autohtonog palestinskog stanovništva, ne može mirno postojati sa svojim susjedima uglavnom iz tog razloga. Dakle, Izrael ima energetski problem kakav trenutno postoji. Alberta pruža laboratoriju na otvorenom za vježbanje onoga što će na kraju biti desetkovanje palestinske tradicionalne teritorije na oltaru najgorih oblika razvoja nafte i plina.
Umjesto da poštuje međunarodno pravo o ljudskim pravima i da prihvati svaku palestinsku izbjeglicu nazad da živi u svojoj domovini i na taj način vjerovatno dobije zalihe energije iz susjednih zemalja, Izrael štiti uslove aparthejda u svom trenutnom stanju najrazornijom mogućom energetskom strategijom – u smislu ljudskih prava iu smislu same klime. Jedna, gore navedene izraelske korporacije koje pomažu kanadskom kolonijalizmu naseljenika kako bi promovirali vlastiti kolonijalizam naseljenika. Naravno, od svih katranskih pijeska, više od 70% se već otprema direktno u Sjedinjene Države.
Kanada je strmoglavo utihnula, bez ikakvih pitanja, podrška izraelskim napadima na bilo šta palestinsko (ili libanonsko, sirijsko i iransko). Nema sumnje u naklonost američkoj imperijalnoj politici koju su iskazale Harperova vlada i Ignatieffova opozicija. Ali stvarna energetska igra u toku u svijetu vrhunca nafte i sve očajnijih i destruktivnijih opcija koje ostaju je aspekt Kanade koji treba razumjeti. Sada, na više načina nego ikad, borbe za samoopredjeljenje protiv kanadskog i izraelskog kolonijalizma su međusobno povezane – od jednog kraja proizvodnje do drugog, bilo gdje u svijetu gdje se nalaze ugljovodonici na bazi nafte – bez obzira na cijenu, da li na okolinu ili direktno na same ljude. Ovo je pravo značenje komentara Dicka Cheneyja nakon 9-11 da je "o američkom načinu života nemoguće pregovarati".
Macdonald Stainsby je slobodni pisac, profesionalni autostoper i aktivista za socijalnu pravdu koji je bio uključen u nekoliko palestinskih organizacija solidarnosti, uključujući Međunarodni pokret solidarnosti (Vancouver & Montreal) i Solidarnost za palestinska ljudska prava (SPHR). Trenutno živi u Edmontonu, Kanada, gdje je koordinator http://oilsandstruth.org. OST je posvećen potpunom zatvaranju katranskog pijeska i svih povezanih industrijskih projekata širom Sjeverne Amerike. Može se dobiti na adresi [email zaštićen]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati