Scholars of the Armenian genocide have long accused Turkey of using its financial support promovirati ideju da se genocid nije dogodio ili da je porota još uvijek van snage — stavovi koji imaju mali kredibilitet među istoričarima genocida.

 

An incident in 2006, only recently being talked about publicly, has some scholars concerned that Turkey and its supporters may be interfering in American scholarship. The chair of the board of the Institut za turske studije, which is based at Georgetown University, resigned at the end of 2006, and he says he was given a choice by Turkish officials of either quitting or seeing the funding for the institute go away.

 

At least one scholarly group that has investigated the matter recently issued a report backing the ousted chair, and at least one other board member has resigned while another has called for more discussion of the accusations. The executive director of the institute, while flatly saying that the ousted chair is wrong, confirmed that he was asked by Turkish Embassy officials to have the scholar talk with the Turkish ambassador to the United States about an article where he used the word “genocide” in reference to what happened to the Armenians. It was after that talk that the chair — Donald Quataert — quit.

 

The fact that Quataert is at the center of the controversy is significant. A historian at the State University of New York at Binghamton, Quataert je stručnjak za Osmansko carstvo. Osamdesetih godina, kada naučni konsenzus o genocidu nad Jermenima nije bio tako širok kao danas, on je potpisao izjavu u kojoj je pozvao na dodatna istraživanja o tome da li se genocid dogodio. Quataert danas kaže da nikada nije mislio da će tu izjavu koristiti kao što su je koristile turske pristalice da dovode u pitanje tvrdnje o genocidu, ali napominje da je turska vlada na njega gledala blagonaklono zbog njegovog potpisivanja u to vrijeme. skepticizam Jermena. A Quataert je taj koji je upotrijebio riječ “genocid” u jednom časopisu i koji kaže da mu je turski ambasador Nabi Sensoy dao izbor da da ostavku na mjesto predsjednika instituta ili da vidi kako njegovo finansiranje nestaje.

 

The Institute of Turkish Studies, founded with funds from Turkey, supports research, publications and language training at many American colleges and universities. Most of the work is not controversial. This year the institute is providing library grants to Kennesaw State University and the University of Mississippi, supporting doctoral students’ work at New York University ("The Specter of Pan-Islamism: Pilgrims, Sufis and Revolutionaries and the Construction of Ottoman-Central Asian Relations, 1865-1914″) and the University of Texas at Austin ("Gender, Education, and Modernization: Women Schoolteachers in the Late Ottoman Empire, 1871-1922″); undergraduate exchange programs at the University of Nevada at Reno and the University of Wisconsin at Madison, and seed money to create new faculty positions at Boston University and the University of Minnesota.

 

The institute is led by a board, primarily made up of scholars of Turkey, only a few of whom have focused on issues related to what happened to the Armenians. Even those who question the way Turkey has responded to the genocide issue say that much of the work supported by the institute is important and meets high standards.

 

Quataert je vodio odbor instituta od 2001. do svog kontroverznog odlaska krajem 2006.

 

Spor je počeo kada je objavio recenziju knjige u Časopis za interdisciplinarnu historiju u jesen 2006. Recenzija, koja je uključivala i pohvale i kritike, bila je Donalda Bloxhama Velika igra genocida: imperijalizam, nacionalizam i uništenje otomanskih Jermena (Oxford University Press). U recenziji, Quataert govori o tome kako je, kada je ušao na postdiplomske studije iz osmanske istorije kasnih 1960-ih, „bio slon u prostoriji osmanskih studija — pokolj osmanskih Jermena 1915. godine“. On piše da je “teška aura autocenzure visila nad pisanjem otomanske istorije”, isključujući ne samo rad na Jermenima, već i na vjerski identitet, Kurde i radna pitanja. Tek je poslednjih godina, nastavlja on, „osmanistički zid ćutanja“ počeo da se ruši.

 

Quataert primjećuje zabrinutost zbog upotrebe riječi “genocid”, odnosno da rasprave o njenoj upotrebi ili neupotrebi mogu “prerasti u semantiku i odvratiti naučnike od stvarnog zadatka koji je pred njima, kako bi bolje razumjeli prirodu događaja iz 1915.”. No, uprkos toj zabrinutosti, on piše da danas nema sumnje da ono što se dogodilo odgovara Ujedinjenim nacijama i drugim definicijama genocida, te da je nepriznavanje toga mnogo pogrešno.

 

O upotrebi tog izraza, on piše: „Iako može izazvati bijes kod nekih mojih osmanističkih kolega, ako u ovom eseju postupimo drugačije, rizikuje se poricanje masovnih i sistematskih zločina koje je osmanska država i neki njeni vojni i generalni stanovništva počinio protiv Jermena.”

 

Ova vrsta analize nije izuzetna za istoričare koji pišu o tom periodu. Većina vodećih stručnjaka za genocid je rekla da je nesumnjivo da je ono što se dogodilo genocid. 2005. godine, na primjer, Međunarodno udruženje naučnika za genocid izdao pismo koji je djelomično rekao: „Želimo naglasiti da nisu samo Armenci ti koji potvrđuju genocid nad Jermenima, već je to preovlađujuće mišljenje naučnika koji proučavaju genocid: stotine nezavisnih naučnika, koji nemaju veze s vladama i čiji rad se proteže mnoge zemlje i nacionalnosti i tokom decenija.”

 

While calling the Armenian genocide a genocide isn’t controversial among historians, it is unusual for the board of the Institute of Turkish Studies. Its board hasn’t been known for taking stands on the issue and one of its members is Justin McCarthy, a professor at the University of Louisville who opisuje ono što se dogodilo ne kao genocid, ali period građanskog rata u kojem je stradalo mnogo ljudi, više muslimana nego Jermena.

 

In an interview, Quataert said that after his review was published, he was told by David C. Cuthell, director of the institute, that people in Turkey were upset about his use of the word genocide and that he should call the Turkish ambassador. “He told me the embassy was unhappy and was getting a lot of pressure and maybe I should speak to the ambassador.”

 

Quataert je rekao da je tada nazvao ambasadora Sensoya i imao "veoma srdačan i ljubazan" razgovor, te da je ambasador "jasno stavio do znanja da ako se ne odvojim kao predsjednik odbora da će finansiranje instituta povući turski Vlada i institut bi bili uništeni.”

 

Nakon što je razmišljao o tome nekoliko dana, Quataert je rekao da je odlučio da podnese ostavku. "Bilo mi je jasno da postoji stvarna opasnost da će sredstva biti povučena od strane ovih moćnih elemenata u Ankari i da će sve dobro što sam vidio nestati, a novac koji je mladim naučnicima potreban da nauče jezik i putovanja će presušiti", on je rekao. „I dalje smatram da je institut tokom decenija uradio mnogo dobrog posla. Nije bilo za tursku propagandu. Zato sam pristao da budem predsednik odbora.”

 

Na osnovu svog iskustva, Quataert je rekao da je "veoma teško pitanje" razmotriti da li institut u ovom trenutku ima kredibilitet kao izvor finansiranja istraživanja i obrazovanja. "Iznudivši moju ostavku, turska vlada je jasno stavila do znanja da postoje granice preko kojih ljudi ne mogu ići", rekao je on.

 

I drugi dijele tu zabrinutost.

 

Birol Yesilada, a professor of political science and international relations at Portland State University, where he focuses on contemporary Turkish studies, said he quit the institute’s board for two reasons: health (he is recovering from a heart attack) and concern over what happened to Quataert. Yesilada said he didn’t know all the facts, and has heard differing accounts of what happened, but that “it does not look good.” Further, he said he was troubled by “the silence” of the institute director and many board members about Quataert’s departure.

 

One board member who sent a series of e-mail messages to other board members was Fatma Müge Göçek, a sociologist at the University of Michigan. She wrote that Quataert was within his rights as a scholar to write the review as he did.

 

„[T]edine aktivnosti nad kojima ITS ima bilo kakvu kontrolu ili mišljenje u vezi s Donaldovim aktivnostima ograničene su samo na njegovu službu kao predsjednika odbora, a ne kao istraživača“, napisala je ona. “Međutim, ako ITS na bilo koji način interveniše u Donaldove istraživačke aktivnosti, to bi zaista predstavljalo kršenje njegove akademske slobode jer Donaldovo istraživanje ne spada u djelokrug ITS-ovog domena aktivnosti. Osim toga, naravno, ne bih trebao isticati da agencije za finansiranje koje daju novac ITS-u ne bi trebale to činiti uz obaveze vezane za istraživanje koje naučnici rade. I to se smatra neetičkim.

 

Akademski komitet za slobodu Bliskoistočne asocijacije za studije također je nedavno pregledao slučaj i odmjerio ga pismo turskim zvaničnicima izražavajući ljutnju zbog "miješanja turske vlade u akademske slobode jednog od naših najpoštovanijih akademskih kolega."

 

U pismu se dalje navodi da je udruženje "ogromno zabrinuto" što je Quataert bio pod pritiskom da ili "javno povuče" dijelove svoje revizije ili da napusti predsjedavanje institutom. „Ugled i integritet ITS-a kao nepolitičke institucije koja finansira naučne projekte koji ispunjavaju stroge akademske kriterijume ocrnjen je kada postoji uplitanje vlade u očigledno nepoštivanje principa akademske slobode.”

 

Iz službe za štampu turske ambasade nisu odgovorili na telefonske ili e-mail poruke u kojima se traži komentar. Cuthell, direktor instituta, rekao je da ne misli da će ambasada htjeti komentirati jer je ambasada "budna i s pravom je tako. Ambasadorova reputacija je dovedena u pitanje.”

 

Cuthell je rekao da postoji "nedostatak logičke konzistentnosti" u onome što Quataert kaže, što pokazuje da je netačno. Cuthell je rekao da, da je Quataertu zaista stalo do instituta, ne bi opisao događaje kao što je opisao Asocijaciji za proučavanje Bliskog istoka ili za ovaj članak. “On daje ostavku da bi zaštitio institut, a onda ga kritikuje”, rekao je Cuthell.

 

Sugestije da institut ne podržava akademske slobode su lažne, rekao je Cuthell. “Da li je turska vlada ikada pokušala promijeniti bilo koju od naših grantova ili aktivnosti? Mogu vam otvoreno reći - nisu. Nikada se nisu miješali u naše grantove ili programe.”

 

Upitan da li je institut ikada podržao bilo kakvo istraživanje koje naziva genocidom ono što se dogodilo Armencima, Cuthell je rekao da ne može biti siguran, ali "sumnjam".

 

Ali on je rekao da to nije bilo zbog cenzure ili pritiska, već zato što je "porota van snage" o tome da li se genocid dogodio. „Postoji mnogo ljudi koji nisu kvalifikovani za posao jer ne mogu da čitaju arhivsku građu“, rekao je on. “Ne postoji nikakav arhivski materijal koji Jermeni mogu proizvesti. Ne puši se pištolj”, rekao je. (Zapravo, mnogi istoričari kažu da je jedan od zapaženih događaja poslednjih godina bila pojava takvog pušećih oružja jer su neki naučnici uspeli da koriste otomanske arhive da dokumentuju ulogu različitih vođa u orkestriranju masovnih ubistava Jermena. među ovim radovima je Sramotan čin: genocid nad Jermenima i pitanje turske odgovornosti, by Taner Akcam of the University of Minnesota, and based largely on Ottoman documents.)

 

While Cuthell repeatedly said that Quataert and the Middle East Studies Association were all wrong about what had happened, he also indirectly confirmed some of what they have said. For example, Cuthell said that he did in fact tell Quataert that the ambassador wanted to talk to him about his article. Cuthell also confirmed that funding for the institute comes almost entirely from an endowment created by the Turkish government. Cuthell said that there was no threat that the funds could be taken away, so there was no way that Quataert could have feared for the center’s survival. But Cuthell also confirmed that the endowment had been moved from the United States to Turkey — a move he said had led to growth in the funds.

 

Ništa od ovoga, rekao je, nije dokaz da je Quataert bio pod pritiskom da ode. "Očigledno je bilo zabrinutosti" zbog članka koji je Quataert napisao, rekao je Cuthell. Ali sve se radilo o tome da su „ovo diplomate koje su htele da razgovaraju sa Donom“.

---