Podemos je nova nada na lijevoj strani ovdje u Španiji za one koji se više ne osjećaju predstavljeni ni od strane mejnstrim politike (PP/PSOE), pa čak ni od trećih strana (IU/UPyD). Njegov doseg premašuje španjolsku politiku i daje nadu mnogima na ljevici širom svijeta.
Podemos tvrdi da je izdanak pokreta 15-M. Međutim, kao što sam spomenuo u svom prethodnom postu, postoje razlozi za vjerovanje da one ne samo da ne predstavljaju prijetnju za elite, već i u nekim aspektima učestvuju – voljno ili ne – u ispunjavanju agende koja nastoji izgraditi regionalizirani evropski blok pod Američka dominacija.
Zaista, postoje ozbiljni znaci da se Podemos zaista zalaže za političku konsolidaciju Evropske unije, koja je, po mom mišljenju, kao i po mišljenju mnogih analitičara, produžetak američke hegemonije. U svom programu na 36 stranica zapravo nema čak ni nagovještaja da bi Podemos možda želio da Španija izađe iz EU. Zapravo, naprotiv, svako pozivanje na zakone i institucije EU uglavnom je ili njihovo sprovođenje ili proširenje. Iako često izražavaju želju za reformom EU, tada obično zaborave da navedu kako prevazići institucionalni ćorsokak u kojem se nalazi EU i njenih 28 država članica.
Također, kao što sam spomenuo u ranijem postu, Podemos se zaista zalaže za nezavisnost i Katalonije i baskijske regije Španije. Njen vođa Pablo Iglesias može reći drugačije u novinama, ali kada se pročita cijeli intervju, on obično nastavi da kaže upravo suprotno i kaže da se njegova stranka zalaže za samoopredjeljenje, što znači da Katalonci kao i Baski treba da odluče žele li ili ne nezavisnost. Takođe činjenica da je Podemos učestvovao u demonstracijama za nezavisnost u Katalonji i Baskiji čini se da ukazuje na to da oni favorizuju secesiju.
Čini se da ovi i mnogi drugi znakovi zapravo ukazuju na to da Podemos podržava regionalizaciju Španije, a možda i Evrope, što je projekat koji Sjedinjene Države, ali i drugi moćni lobiji već dugo žele.
Šta kažete na konstituisanje evropske vojske? Gdje je Podemos u tom pogledu?
Ovo je više zeznuto pitanje. Zaista, Podemos u svom programu od 36 stranica najavljuje da želi referendum na kojem bi Španci odlučili da li žele da napuste NATO, ostavljajući tako utisak da žele da emancipuju Španiju od komande NATO-a (ergo SAD) i da ne učestvuju u strane intervencije koje služe samo takozvanim “interesima SAD”. Međutim, drugi pogled na to nudi drugačiju perspektivu.
Zaista, dok sam se spremao da napišem ovaj blog na drugu temu, slučajno sam na španskoj televiziji vidio nešto što mi je odmah privuklo pažnju i potaknulo me da još jednom pišem o Podemosu.
U emisiji pod nazivom “Las mañanas de la Cuatro”, Huan Carlos Monedero iz Podemosa – smatra se da je #2 u stranci – zamoljen je da prokomentariše kratki izvještaj na temu korupcije u vojsci. Izveštaj je bio o mladom poručniku koji se suočava sa zatvorom zbog objavljivanja knjige koja je otkrila visok nivo korupcije u španskoj vojsci. Monederov komentar je bio: „…moderna vojska Evropske unije treba slušati mlade poput njega”.
Zaista, ova izjava je prilično zanimljiva i vrlo otkriva. Čini se i da više odgovara duhu i viziji Podemosa koji se vidi kroz njihov politički program i njihove intervjue. Prema njihovoj kritici i njihovoj analizi, ono što nije u redu je uglavnom to što su Španija i njene političke institucije u osnovi trule od korupcije. Nije teško pokrenuti slučaj u ovoj zemlji, moglo bi se reći. U stvari, njen vođa Pablo Iglesias na poznatu političku elitu naziva „kastu“, što je na neki način postalo njegova „kralja fraza“. Međutim, i što je možda još važnije, prema toj dijagnozi, EU može i treba biti instrument društvenog napretka, koji u potpunosti nadvlada špansku politiku. Također, lako bi se moglo tvrditi da je njihov stav izgleda da nacionalne države – Francuska, Španija, Italija, UK, itd. – moraju demontirati – ili barem svesti na minimum – i autonomne regije (Baskija, Katalonja, Bretanja, Korzika, Škotska itd.), kao i institucije EU treba ojačati.
Sada, nijedan od ovih recepta nije eksplicitno naveden, ali je to jedino objašnjenje koje preostaje kada se čita i sluša šta su Podemos i njegovo rukovodstvo do sada proizveli.
Na primjer, Podemos u svom programu navodi da želi “...smanjiti vojnu potrošnju”. Ovo se očigledno mora tumačiti kao smanjenje vojnih izdataka samo u Španiji. Ne spominje se, međutim, smanjenje vojne potrošnje u EU.
Zaključno, teško je zaista sa sigurnošću znati gdje Podemos stoji u pogledu političkih institucija EU, o evru ili o vojsci EU. Zaista, osim nejasnih izjava, malo se eksplicitno govori o tim temama. Međutim, jasno je da njeno rukovodstvo ne vidi nacionalni suverenitet kao pitanje koje vrijedi braniti, a jasno je i da se poklapa sa – ne tako tajnom – agendom institucija EU, moćnih lobija i američkih hegemona.
Rekavši to, moglo bi se zapitati: šta nije u redu sa vojskom EU?
Vojska EU podrazumijeva zajedničku odbrambenu i sigurnosnu politiku u Evropskoj uniji. To znači, na primjer, da Francuska više neće imati vlastitu “odbranu” (riječ koja se često koristi za opisivanje agresije). To znači da bi zemlje poput Italije ili Portugala slijedile svaku drugu evropsku zemlju u vojnom poduhvatu, bez obzira na vlastite interese. To znači da ako se Španija našla u situaciji da vojno interveniše protiv jednog od svojih trgovinskih partnera, u praksi ne bi mogla učiniti mnogo po tom pitanju.
Ko bi sad vodio takvu odbrambenu i sigurnosnu politiku?
Zajednička bezbednosna i odbrambena politika (CSDP) je predmet člana 42. Lisabonskog ugovora. U njemu se jasno navodi kako EU mora raditi na izgradnji zajedničke sigurnosne i odbrambene politike do te mjere – iako to nije eksplicitno rečeno – da ima svoju vojsku. To bi značilo da bi postojala evropska vojska koja bi zamijenila nacionalne armije.
U stvari, čini se da trenutni događaji potvrđuju ovo gledište. Činjenica da svaka država u EU raspušta svoju vojsku mogla bi biti dokaz da države članice EU voljno učestvuju u pretvaranju ovog zajedničkog odbrambenog i sigurnosnog projekta u stvarnost.
Osim toga, član 42. spominje kako: „Politika Unije (...) će poštovati obaveze određenih država članica, koje svoju zajedničku odbranu vide u Sjevernoatlantskom savezu (NATO), (...) i biti kompatibilna sa zajedničkim sigurnosna i odbrambena politika uspostavljena u tom okviru.”
Ovaj veoma važan član znači, u ovom prilično komplikovanom žargonu – što je uobičajeno u dosadnom svijetu prava EU – da će ZBOP biti pod komandom NATO-a za zemlje koje su dio NATO-a. Znajući da je većina zemalja u EU dio NATO-a – što je praktički preduslov za članstvo u EU (vidi Ukrajinu) – sada je jasno da je za vojsku EU, drugim riječima, za zajedničku sigurnost i Odbrambena politika, jednako je biti pod komandom generala američke vojske i jednako praćenju američke vanjske politike.
Evropska vojska pod komandom NATO-a značila bi da veto Francuske na američku vojnu ofanzivu u Iraku 2003. godine u Vijeću sigurnosti UN-a više ne bi bio moguć. To znači da bismo institucionalizirali naše potčinjavanje SAD-u, čineći nemogućim samostalno djelovanje u pogledu Latinske Amerike ili u vezi sa okupacijom Palestine.
Kada EU podržava odluku donesenu u Washingtonu da sankcioniše Rusiju u mutnoj aferi sa avionom MH-17, u jasnoj suprotnosti s interesima većine zemalja članica EU, moramo vidjeti da je to član 42 na djelu. To nije ništa drugo nego EU koja sprovodi agresivnu politiku SAD protiv Rusije protiv sopstvenih interesa.
Nije li nacionalizam upravo ono što dovodi do globalnih ratova i nije li EU najbolji način da se to spriječi?
Konačno i možda još važnije, zaključavanje svake zemlje u EU u tako veliki vojni savez bilo bi protiv svega što nas je istorija mogla naučiti.
Zaista, ove godine se obilježava 100 godina od početka Prvog svjetskog rata. Iako je ovaj događaj postao prilika za rukovodstvo EU da organizuje propagandnu kampanju u korist EU i protiv nacionalizma, brz pogled na istoriju nas uči drugačije.
Bez previše konkretnih reči, većina istoričara se slaže da je jedan od glavnih faktora koji je doveo do eskalacije, u leto 1914, od regionalnog sukoba između Austrije i Srbije, do globalnog rata – 9 miliona odnetih života – činjenica da su svi uključene nacije su se prethodno zaključale u vojni savez koji je pokrenuo nezaustavljivi domino efekat. Upravo suprotno od onoga što govori EU propaganda.
Zapravo, “nacionalistička emancipacija”, shvaćena kao očuvanje suvereniteta svake države članice u EU, vjerovatno bi trebala biti prioritet za ljevicu, jer bi nas približila vrsti društvene promjene koju želimo vidjeti. Ovo su vrste teških odluka koje levičarski pokreti kojima je zaista stalo do stvarnih društvenih promena moraju da donesu. Strategija koja ne bi uvažavala geopolitički kontekst svakog regiona iz kojeg govori ima male šanse da nešto postigne, baš kao i šahista koji bi slijedio plan igre bez obzira na poteze svog protivnika.
Strateška razmatranja za ljevicu
Zaključno, još uvijek je neizvjesno šta Podemos zapravo predstavlja. Još je prerano reći sa apsolutnom sigurnošću da li će evoluirati u pravi participativni pokret ili ne predstavljaju stvarnu prijetnju moći. Važno je da ostanemo kritični prema Podemosu i da uvijek ne zaboravimo staviti njihove političke stavove u širi kontekst.
Takođe, izvan okvira stranačke politike, ovo pitanje vojske EU postavlja pitanja koja mogu uticati na našu strategiju u kratkom ili srednjem roku.
Važna je potreba da ljevica shvati da suverenitet ne vodi automatski u luđački nacionalizam niti u fašizam. Fašizam i militaristički nacionalizam kakve danas vidimo u istorijskim knjigama ili u nekim militarističkim društvima moraju se držati pod kontrolom iznutra, a ne izgradnjom nadnacionalnih entiteta koji nadjačavaju nacionalne institucije. Prepuštanje našeg suvereniteta nadnacionalnim institucijama poput EU ili NATO-a bilo bi slično odsijecanju noge pacijentu da bi zacijelio urastao nokat.
Nijedan pojedinac, nijedna grupa ljudi, nijedan genije, nijedan ludi naučnik i nijedan hrabri političar, žena ili muškarac nikada ne mogu implementirati čak ni najbolje ideje osim ako imaju neku kontrolu nad svojim najosnovnijim polugama: monetarnom, fiskalnom, odbrambenom i trgovinskom politikom. Inače, nema smisla raspravljati kuda ići kada neko drugi vozi autobus.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati