[Uvod prevodioca: Sljedeći članak Fawwaza Traboulsija pojavio se u bejrutskom dnevniku as-Safir od 4. oktobra 2007.
U Sjedinjenim Državama većina kritika rata u Iraku, bilo s lijeva ili s desna, usmjerena je na loše upravljanje i korupciju koji su “bili u središtu cijele misije, od vođenja rata do izgradnje nacije” (Frank Rich, NY Times, sedmica u pregledu, 21. oktobar 2007.). Samo mali dio kritika, i to samo s lijeve strane, ozbiljno dovodi u pitanje fundamentalne interese koji pokreću američku intervenciju u Iraku i na Bliskom istoku općenito.
U arapskim zemljama, nasuprot tome, veliki dio kritike rata u Iraku fokusiran je na osnovne ciljeve američke politike na Bliskom istoku, odnosno ono što arapski komentatori često nazivaju “američkim projektom” za region. Ali arapska kritika obilježena je nekoliko nedostataka: ciljevi i neželjene posljedice “američkog projekta” se često spajaju, i, što je ozbiljnije, politike u SAD-u (i na Zapadu općenito) često su uvećane ili savijene kako bi se uklopile u maštovite objašnjenja.
Primjer za to je ono što su arapski komentatori iznijeli o nedavnom glasanju u američkom Senatu u prilog planu da se Irak pretvori u labavu konfederaciju tri regije. Za mnoge od njih, kako Traboulsi raspravlja u nastavku, postoji tendencija da ono što su uglavnom spekulacije o američkoj politici pretvore u nepobitni dokaz američkih ciljeva na Bliskom istoku.
— Assaf Kfoury]
Ko god odbija da se povinuje trenutnom trendu koji kaže da je američka administracija odlučila da razbije Irak na tri odvojene države, ne može se nadati velikoj popularnosti među političkim stručnjacima, pa čak ni među čitaocima. Ipak, svako ko nastoji pažljivo odrediti ciljeve američkog carstva, njegovu politiku i raspoloživa sredstva za njihovo postizanje, ne može a da ne ide protiv sadašnjeg trenda.
Počnimo sa očiglednim. Glasanje u američkom Senatu 26. septembra u korist amandmana senatora Bidena i senatora Brownbacka o podjeli Iraka nije obavezujuće za američkog predsjednika i ostatak njegove administracije. Štaviše, Biden-Brownback amandman sam po sebi ne podrazumijeva podelu Iraka u smislu razbijanja države koja postoji od 1920. godine na tri odvojene države: šiitsku državu na jugu, sunitsku državu u centru i Kurdska država na sjeveru.
Biden-Brownback amandman poziva na transformaciju Iraka u labavu konfederaciju od tri regije, zasnovanu na sektaškim i etničkim podjelama koje su SAD usvojile u svojoj politici u vezi s Irakom od kraja prvog Zaljevskog rata 1991. godine.
Vrijedi podsjetiti da sam irački ustav uključuje klauzulu koja definira Irak kao federaciju, s pravom bilo koje od njegovih 18 provincija da se konstituiše kao samoupravni federalni entitet unutar ove federacije. Također je vrijedno napomenuti da tri sjeverne provincije koje kontroliraju dvije glavne kurdske stranke - Kurdistanska demokratska partija koju predvodi Massoud Barzani i Patriotska unija Kurdistana koju vodi Jalal Talabani - već djeluju kao de facto odvojeni federalni entitet. Trend separatizma među Kurdima se povećao tokom godina, bez obzira na snažno protivljenje tome, kako regionalno (iz Irana i Turske), tako i unutrašnje unutar samog Iraka.
Ništa od prethodnog ne implicira da se po ovom pitanju trebamo podrediti američkom diktatu. Trebalo bi se suprotstaviti svakoj jednostranoj imperijalnoj odluci američkog Senata, kao flagrantnom upadu u unutrašnje stvari Iraka koji je u suprotnosti s pravom iračkog naroda na samoopredjeljenje i pravom na slobodan izbor vlastitog političkog sistema. Glasanje američkog Senata u tom smislu predstavlja presedan koji poziva na najjači mogući protest iračke vlade, drugih vlada i svjetske javnosti.
Ali glasanje američkog Senata samo po sebi je slab dokaz da je američka administracija odlučila da razbije Irak na tri odvojene države. Pozivanje na to kao dokaz plana za raskid zasnovano je na sumnjivim pretpostavkama, ne potkrijepljenim nikakvim uvjerljivim argumentom.
Prva od ovih sumnjivih pretpostavki je da će američkim interesima u kontroli iračke nafte i njenoj privatizaciji bolje služiti stvaranje tri odvojene države ili geografske entitete, a ne federalni Irak ili čak centralizirana iračka država pod čvrstom kontrolom Sjedinjenih Država. države. Mnogo se nagađa o tome kako se izrađuju američki planovi s obzirom na činjenicu da se većina naftnih polja i najveće rezerve nafte prvo nalaze u južnom dijelu zemlje, a potom i u sjevernom dijelu, dok se središnji dio u kojem živi većina sunitskih Arapa ima najmanji udio naftnog bogatstva. Takvi planovi daleko od toga da su bez efekta na terenu, sigurno; zaista, trebali bismo obratiti veliku pažnju na sve prijedloge koji potiču iz američkih vladajućih krugova i think-tankova u vezi sa “svjetlom podjele” iračkog naftnog bogatstva kako bismo ga bolje kontrolisali. Ali nijedan od ovih planova ne daje konačan dokaz da su se SAD odlučile za potpuni raspad Iraka na tri države.
Kako god bilo, fundamentalno je pitanje kako se strateški interesi Sjedinjenih Država mogu unaprijediti raspadom Iraka na tri države. Uzmimo na primjer južni dio. Hoće li američkoj hegemoniji na Bliskom istoku pomoći nastanak posebne države u južnom Iraku? Takva država imat će šiitsku većinu, prirodno tražeći dobre odnose s Iranom na svojoj istočnoj granici. Poređenja radi, emirati u Zaljevu koji proizvode naftu imaju daleko manje ljudskih i vojnih resursa. Rezultat će biti dominantni šiitski savez u Zaljevu, s Iranom koji će nositi svoju demografsku i geografsku dubinu, svoje vojne kapacitete i vlastite ogromne naftne resurse sada dopunjene naftnim resursima južne iračke države - a kamoli da je Iran također na ivici stjecanja nuklearno-energetske opcije. Nije li takav scenarij potpuno suprotan cilju američke hegemonije samo u regiji Zaljeva? Ako se ikada ostvari, neće li ozbiljno potkopati ekonomsku, vojnu i stratešku dominaciju Sjedinjenih Država?
Rastuća opsesija među arapskim komentatorima u vezi s nadolazećim raspadom iračke države, kao pravnog administrativnog entiteta, zanemaruje srž problema. Prava opasnost koja danas prijeti Iraku – koja zaslužuje ne samo našu zabrinutost, već i sve naše napore da joj se odupremo i predložimo alternativna rješenja – nalazi se negdje drugdje: ovo je opasnost od ljudske fragmentacije i raspada iračkog društva.
Nije bilo javnog negodovanja koji zahtijeva od raznih iračkih stranaka, bilo sa ili protiv vlade, da odgovaraju za ono što su učinili ili ne kako bi spriječili takvu ljudsku fragmentaciju. Koji je među pristašima centralizirane države u Iraku pozvao na odgovornost SCIRI (Vrhovni savjet za islamsku revoluciju u Iraku [sada pod nazivom Vrhovni islamski irački savjet, SIIC]) za njen deklarirani projekat uspostavljanja zasebne države u jug i centar Iraka? Ko traži od pobunjeničkih organizacija da polažu račune za ono što su učinili da ponovo izgrade iračko jedinstvo na ljudskom nivou, barem među šiitima i sunitima? Ko poduzima iskrenu procjenu izbora s kojima se suočava kurdski narod, između potpune secesije i legitimnog prava na zasebnu federalnu regiju unutar iračke federacije?
Nisu li to zadaci kojima se trebamo pozabaviti kako bismo spriječili dezintegraciju iračkog društva? Zar ne bismo trebali odbaciti sektaške i etničke oznake koje je američka okupacija oblikovala za Iračane? I zašto poziv na arapsko-kurdsku federaciju ne može biti naš odgovor, barem u prijelaznoj fazi, na planove za Irak skuvane u Washingtonu?
Neuspjeh ovih zadataka bit će naša prava sramota i za to ćemo platiti krvlju!!
Fawwaz Traboulsi je predavao na Libano-američkom univerzitetu, Bejrut-Liban. Pisao je o istoriji, arapskoj politici, društvenim pokretima i popularnoj kulturi i prevodio djela Karla Marxa, Johna Reeda, Antonija Gramsija, Isaaca Deutschera, Johna Bergera, Etel Adnan, Sa`di Yusufa i Edwarda Saida. Njegova najnovija knjiga na engleskom je Istorija modernog Libana (Pluto Press, 2007). Prevodilac, Assaf Kfoury, profesor je računarstva na Univerzitetu u Bostonu.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati