DUBAI, Ujedinjeni Arapski Emirati, 6. oktobar 2004. – Troškovi i koristi od američke okupacije Iraka variraju, prema zagovornicima i protivnicima, osim kada je u pitanju izvoz nafte. Invazija pod vodstvom SAD-a rezultirala je gubitkom u prosjeku 2 miliona barela iračke nafte dnevno sa svjetskih tržišta. To je značajan broj sa ogromnim posljedicama po ekonomije širom svijeta. Umjesto ružičastih obećanja neokonzervativaca iz Bushove administracije koji su se zalagali za invaziju – dijelom pod pretpostavkom da će je pretvoriti u američku privatnu pumpu za benzin – dogodilo se suprotno.
Svijet je izgubio iračku naftu.
Utjecaj polako uzima svoj danak kako cijena svega što je povezano s naftom raste (od hrane na policama supermarketa preko benzina u vašem autu do plastičnih stolica na vašem travnjaku).
Posljedice su bile evidentne u posljednjih nekoliko mjeseci. Cijene nafte su na 20-godišnjim rekordima, a olakšanje se ne nazire. Zaista, ako se tekući poremećaj izvoza iračke nafte spoji s prekidom proizvodnje na drugim mjestima - Rusiji, Africi, Saudijskoj Arabiji, Venecueli ili bilo kojoj članici Organizacije zemalja izvoznica nafte - mogli bismo gledati cijene daleko iznad 50 dolara po barelu, možda 60 dolara ili više. Zaista, nebo je granica.
Proizvodnja pod Sadamom
Irak je proizvodio blizu 3.5 miliona barela nafte dnevno pod vladavinom Sadama Huseina. Izvozila je oko 2.5 miliona barela dnevno u okviru sada nepostojećeg programa "nafta za hranu" pod vodstvom Ujedinjenih naroda. Proizvela je još pola miliona barela za vlastitu unutrašnju potrošnju kako bi prehranila svoje sada opljačkane i uništene rafinerije. I uspjela je da “prošvercuje” oko 300,000-500,000 barela dnevno u Iran, Jordan, Siriju i Tursku, a novac je išao u Sadamovu blagajnu.
Razlog zašto se cijene nafte sada kreću oko 50 dolara po barelu je taj što je većina ovog iračkog izvoza nestala baš kada je potrošnja nafte počela vrtoglavo rasti širom svijeta.
Međunarodna agencija za energiju izvijestila je da je globalna upotreba nafte – oko 81 milion barela svaka 24 sata – porasla za najmanje 1.3%, a možda i za 3% u prošloj godini. Potrošnja je vođena novim, proždrljivim apetitima u ogromnim industrijskim mašinama Kine i Indije, kao iu raznim drugim ekonomijama koje brzo rastu.
U međuvremenu, dva ogromna zapadna naftna jezera – Sjeverno more koje dijele Ujedinjeno Kraljevstvo i Norveška, i naftna polja Aljaske – počinju da presušivaju. A nemiri u Nigeriji ugrozili su značajnu proizvodnju tamo. Dakle, pad iračke proizvodnje nafte nije mogao doći u gore vrijeme.
Za Iračane su posljedice ekonomski tragične i emocionalno ponižavajuće. SAD su otvoreno priznale da je njihovih 140,000 vojnika izgubilo kontrolu nad velikim dijelovima Iraka. U svojim najnovijim komentarima, državni sekretar Colin Powell je priznao da se pobuna u Iraku "pogoršava".
Najneposredniji uticaj ima na iračku naftnu industriju, koju su pobunjenici ciljali kao način suprotstavljanja okupaciji koju predvode SAD i kockanje privremene vlade uoči planiranih izbora.
S pravom ili ne, taktika funkcionira.
Različite grupe pobunjenika svakodnevno dižu u zrak cjevovode i naftne terminale od sjevernih polja u blizini Kirkuka do južnih izvoznih terminala u blizini Basre. Prema posljednjim izračunima, sjeverni naftovod koji prenosi naftu do turske mediteranske luke Ceyhan dignut je u zrak 37 puta u 12 mjeseci. Terminali na jugu napadnuti su najmanje 10 puta, čime je u stvari zatvoren sav izvoz sirove nafte.
Oštećenje iračke psihe
Irak, zemlja koja se nalazi na drugim najvećim svjetskim rezervama nafte nakon Saudijske Arabije, nalazi se u ponižavajućem položaju uvoza naftnih derivata kao što su benzin, dizel i lož ulje. U prosjeku je u mogućnosti da izvozi u prosjeku oko milion do 1 miliona barela sirove nafte dnevno. I to u dobrim danima, kada nešto ne gori.
Najgore je to što se veliki dio prihoda od nafte ne obračunava zbog podmetanja, krađe, haosa i skoro potpunog odsustva transparentnosti unutar prelazne vlade premijera Ayada Allawija, prema agencijama za pomoć, koje kažu da ne mogu vidjeti kuda ide novac. Trgovci naftom idu dalje. Kažu da se velike količine nafte kradu i krijumčare na brodove, a irački zvaničnici i trgovci dijele povrat. Irački narod i privreda ne vide efekat "kapanja dole".
Što se tiče naftne industrije zemlje, nekada ponosne moćne mašinerije od oko 55,000 dobro obučenih i visoko disciplinovanih tehnokrata, situacija je katastrofalna. Naftna polja propadaju zbog nedostatka održavanja, požara, nesreća i nedostatka sredstava. Rafinerije nafte koje su opljačkane u prvoj sedmici rata tek treba da se poprave.
Do danas, od 18 milijardi dolara takozvanog novca za rekonstrukciju koje je američki Kongres dodijelio Iraku, manje od milijardu dolara isplaćeno je upravo u tu svrhu, prema nadzornim izvještajima Kongresa i Ujedinjenih naroda.
Nafta i politika su zapaljivi koktel. Upravo to je mjesto gdje smo mi u Iraku. Prava zabrinutost je da bi se virus mogao vrlo lako preseliti u druge zemlje koje proizvode naftu u vrijeme kada je, u osnovi, svijet prazan.
Youssef M. Ibrahim, bivši viši dopisnik za Bliski istok za New York Times i energetski urednik Wall Street Journala, generalni je direktor grupe za procjenu političkog rizika.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati