Izvor: The Progressive
Ovu kolumnu podržao je Pulitzer centar.
TEHERAN—Kandidati za poslanike iznajmili su veliku salu za predizborni skup, ali se pojavilo samo nekoliko stotina pristalica. Došli su da vide Mohammad-Baghera Ghalibafa, vodećeg tvrdolinijaša i mogućeg predsjedničkog kandidata sljedeće godine.
Dok su govornici za zagrijavanje zujali, publika je odgovorila ritualnim pjevanjima, ali s malo entuzijazma. Mnogi su zurili u svoje pametne telefone. Tada se događaj iznenada završio. Ghalibaf se nikada nije pojavio.
Tvrdolinijaši, ovdje poznati kao principalisti, osvojili su a ubedljiva pobeda na iranskim parlamentarnim izborima 21. februara, ali bez vrste entuzijazma koji je obilježio prethodne kampanje.
Principalisti su osvojili svih trideset mjesta u Teheranu i 220 od ukupno 290 mjesta u parlamentu. Ali izlaznost širom zemlje iznosio je samo 42.5 posto, u poređenju sa skoro 62 posto na parlamentarnim izborima 2016. godine, i bio je najniži od Revolucije 1979. godine. Samo u Teheranu 25 posto birača sa pravom glasa izašlo na izbore.
Principalisti su porazili reformiste, koji su prethodno dominirali parlamentom i podržavali predsjednika Hassana Rouhanija.
Istaknuti novinar i pristalica reformista predvidio je principalističko klizište. Rekao mi je da su povlačenje predsjednika Donalda Trumpa iz nuklearnog sporazuma 2018. i ekonomski problemi koji proizlaze iz američkih sankcija „ponizili reformiste. To je bio Trampov poklon tvrdolinijašima.”
Nasumično intervjuisan u Teheranu, Abdullah Zamankhanpour izražava stavove mnogih otuđenih stanovnika. Nekada je bio pripadnik ultrakonzervativnih paravojnih jedinica poznatih kao osnovni, ali je s gađenjem odustao kada je vidio korupciju među policajcima. Sada šezdesetdvogodišnji penzioner ne podržava ni principaliste ni reformiste.
„Svi političari su lažovi“, rekao mi je.
Predsjednik Rouhani, centrista, prvi put je izabran 2013. uz reformsku podršku. Postao je veoma popularan usvajanjem plana zdravstvene zaštite za pomoć Irancima sa niskim primanjima, lokalno poznatog kao "Rouhani Care".
Pod Rouhanijevim nadzorom, Iran je uspješno pregovarao o nuklearnom sporazumu s Obaminom administracijom. Taj sporazum, Zajednički sveobuhvatni plan akcije, postavio je stroga ograničenja na iranski nuklearni energetski program. To je otvorilo mogućnost ukidanja nekih američkih sankcija i omogućavanja prijeko potrebnih stranih ulaganja.
Ali Trumpovo povlačenje iz sporazuma 2018. godine jako je potkopalo njegove pristalice u Iranu. Principalisti su tvrdili da su Rohani i reformisti odustali od nacionalnog suvereniteta zemlje, a zatim su dobili nož u leđa.
Nader Talebzadeh, glavni lider i voditelj uticajnog sedmičnog TV programa, rekao mi je da Rohani uopće nije trebao pristati na pakt. Iran nema nuklearno oružje niti planira da ga izgradi, rekao je.
“Potpisali smo Ugovor o neširenju oružja i prihvatili smo ispitivanje od strane Međunarodne agencije za atomsku energiju”, rekao je. “Zašto bismo bili više sankcionisani?”
Događaji u proteklih mjesec dana dodatno su doprinijeli pobjedi principalista. 3. januara američki dron ubijen General Kasem Sulejmani na aerodromu u Bagdadu. Sulejmani je bio važna ličnost u iranskoj Revolucionarnoj gardi i drugi najpopularniji vođa nacije, iza vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hamneija.
Atentat je ujedinio Irance u tuzi i bijesu. Pogrebne povorke u spomen na njegovu smrt napunio ulice nekoliko gradova sa oko 25 miliona ljudi. Sulejmanijeva smrt je osnažila principaliste jer ih Iranci vide kao odlučne protivnike agresije SAD.
Dana 8. januara, iranska raketa je slučajno oborila ukrajinski putnički avion. Vlada nije uspjela priznaju odgovornost tri dana, naljutivši mnoge Irance. Reformisti su bili razočarani Rouhanijevim odgovorom, a mnogi su odlučili da uopće ne glasaju.
Iran ima jedinstven izborni sistem koji dozvoljava izbore, ali samo unutar uskog kruga kandidata. Desetine hiljada najavile su planove da se kandiduju za parlament. Vijeće čuvara, tijelo od dvanaest islamskih klerika, donosi konačnu odluku o tome ko će se kandidirati. Ove godine je otprilike polovina od 14,444 potencijalna kandidata bila diskvalificiran, od kojih su većina bili reformisti i umjereni. Dakle, špil je već bio složen u korist principalista.
Iranski parlament ima malo stvarne moći, služeći uglavnom kao zvučna ploča za debate unutar iranskih vladajućih krugova. Prava moć pripada Khameneiju, koji može poništiti odluke parlamenta i predsjednika.
Principalisti, koji svoju moć crpe iz kontrole nad pravosuđem, obavještajnim službama i Revolucionarnom gardom, žestoko su razbili narodne demonstracije i političke disidente.
Reformisti traže umjerene promjene unutar islamskog sistema i bili su relativno manje represivni. Pozivajući na reforme slobodnog tržišta, međutim, oni zagovaraju neoliberalnu ekonomsku politiku privatizacije i eliminacije državnih subvencija običnim Irancima.
Principalisti su se kandidovali kao populisti, okrivljujući Rohanija za zemlju Stopa inflacije 26 posto od januara i ekonomiju koja smanjen za 7.1 posto u 2019.
Sayed Miaad Salehi, perspektivni direktor, rekao je na skupu penzionera: „Nema transparentnosti u vezi sa veoma visokim platama nekih vladinih zvaničnika. Ako budem izabran, promovirat ću transparentnost i raditi na smanjenju nečuveno visokih plata u vladi.”
Mahmoud Sadeghi, reformistički član parlamenta, rekao mi je da poziv na smanjenje vladinih plata ima populistički, ali “veoma površnu privlačnost”. Napomenuo je da privreda pati pod oštrim američkim sankcijama i zbog lošeg upravljanja u ekonomskom sistemu. Smanjenje visokih plata u vladi je „veoma jednostavno rješenje za komplikovane ekonomske stvari. Ovo su populistički stavovi, ali su ekonomski problemi veoma duboko ukorijenjeni.”
Dok se sve ovo dešava, Iran se suočava sa epidemijom koronavirusa drugo odmah iza Kine u broju potvrđenih smrtnih slučajeva. Slučajevi virusa prvi put su otkriveni u Qomu, gradu osamdeset milja od Teherana. Prvi izvještaji pokazuju da su javne zdravstvene službe uhvaćene nespremne.
"Liječnički tim je zaista bespomoćan jer nema specijalnu opremu i potrepštine, niti su prošli neophodnu obuku da se zaštite", jedan izvor iz bolnice u Qomu rekao je IranWire. „Koristi iste zalihe, poput maski i dezinfekcionih sredstava, kao i obični ljudi. Medicinsko osoblje je izuzetno zabrinuto da bi virus mogli da ponesu sa sobom.”
Obuzdavanje virusa biće posebno teško jer ljudi tradicionalno putuju da vide porodicu tokom Persijske Nove godine, koja počinje 20. marta. Još nije jasno koje će korake vlada preduzeti da stavi virus u karantin.
Dakle, sada iranska vlada mora riješiti još jednu veliku krizu. Ali u mojim razgovorima sa desetinama Iranaca, niko nije rekao da će kriza navesti vladu na kompromis sa Trampovom administracijom, pa čak ni na pregovore. Zemlja se suočava s velikim problemima, ali Trumpova politika, kako se svi slažu, nije rješenje.
Reese Erlich izvještava iz Irana od 2000. godine i autor je Iranska agenda danas: prava priča unutar Irana i šta nije u redu s američkom politikom.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati