Američki novinar Edward Bernays često se opisuje kao čovjek koji je izmislio modernu propagandu.
Nećak Sigmunda Frojda, pionira psihoanalize, upravo je Bernays skovao termin „odnosi s javnošću“ kao eufemizam za spin i njegove obmane.
Godine 1929. uvjerio je feministkinje da promoviraju cigarete za žene pušeći na Uskršnjoj paradi u New Yorku – ponašanje koje se tada smatralo čudnim. Jedna feministkinja, Ruth Booth, izjavila je: „Žene! Zapalite još jednu baklju slobode! Borite se protiv drugog tabua seksa!”
Bernaysov utjecaj se protezao daleko od oglašavanja. Njegov najveći uspjeh bila je njegova uloga u uvjeravanju američke javnosti da se pridruži pokolju Prvog svjetskog rata. Tajna je, kako je rekao, bila „proizvođenje pristanka“ ljudi kako bismo „kontrolisali i upravljali [njih] prema našoj volji, a da oni o tome ne znaju“.
On je to opisao kao "pravu vladajuću moć u našem društvu" i nazvao "nevidljivom vladom".
Danas nevidljiva vlada nikada nije bila moćnija i manje shvaćena. U svojoj karijeri novinara i filmskog stvaraoca, nikada nisam znao da propaganda insinuira naše živote, kao što je sada, i da ostane bez ikakvih izazova.
Zamislite dva grada.
Oba su pod opsadom snaga vlade te zemlje. Oba grada okupiraju fanatici, koji čine strašne zločine, poput odrubljivanja glava.
Ali postoji bitna razlika. U jednoj opsadi, vojnike vlade opisuju kao oslobodioce od strane zapadnih reportera koji su sa njima povezani, koji sa entuzijazmom izvještavaju o njihovim bitkama i zračnim napadima. Na naslovnoj strani nalaze se slike ovih herojskih vojnika koji daju V-znak za pobjedu. O civilnim žrtvama se malo pominje.
U drugom gradu – u drugoj zemlji u blizini – dešava se skoro potpuno isto. Vladine snage opsjedaju grad pod kontrolom iste vrste fanatika.
Razlika je u tome što ove fanatike podržavamo, snabdijevamo i naoružavamo „mi“ – Sjedinjene Države i Britanija. Čak imaju i medijski centar koji finansiraju Britanija i Amerika.
Druga razlika je u tome što su vladini vojnici koji opsjedaju ovaj grad loši momci, osuđeni za napad i bombardovanje grada – što je upravo ono što dobri vojnici rade u prvom gradu.
Zbunjujuće? Ne baš. Takav je osnovni dvostruki standard koji je suština propagande. Mislim, naravno, na trenutnu opsadu grada Mosula od strane vladinih snaga Iraka, koje podržavaju Sjedinjene Države i Britanija, i na opsadu Alepa od strane vladinih snaga Sirije, koju podržava Rusija. Jedan je dobar; drugi je loš.
Ono o čemu se rijetko govori je da oba grada ne bi bila okupirana od fanatika i opustošena ratom da Britanija i Sjedinjene Države nisu izvršile invaziju na Irak 2003. Taj zločinački poduhvat pokrenut je na lažima zapanjujuće sličnim propagandi koja sada iskrivljuje naše razumijevanje građanski rat u Siriji.
Bez ovog bubnjanja propagande prerušene u vijesti, monstruozni ISIS i Al-Qaida i al-Nusra i ostatak džihadističke bande možda ne bi postojali, a narod Sirije se možda danas ne bi borio za svoje živote.
Neki se možda sećaju 2003. godine kako su se novinari BBC-a okrenuli ka kameri i rekli nam da je Blair "opravdan" za ono što se pokazalo kao zločin veka. Američke televizijske mreže proizvele su istu potvrdu za Georgea W. Busha. Fox News je doveo Henrija Kisindžera da se rasprši o izmišljotinama Kolina Pauela.
Iste godine, ubrzo nakon invazije, snimio sam intervju u Washingtonu s Charlesom Lewisom, poznatim američkim istraživačkim novinarom. Pitao sam ga: "Šta bi se dogodilo da su najslobodniji mediji na svijetu ozbiljno osporavali ono što se pokazalo kao gruba propaganda?"
On je odgovorio da da su novinari radili svoj posao, “postoje vrlo, vrlo dobre šanse da ne bismo ratovali u Iraku”.
Bila je to šokantna izjava, koju su podržali i drugi poznati novinari kojima sam postavio isto pitanje — Dan Rather iz CBS-a, David Rose iz posmatrač te novinari i producenti BBC-ja, koji su željeli ostati anonimni.
Drugim riječima, da su novinari obavili svoj posao, da su izazivali i istraživali propagandu umjesto da je pojačavaju, stotine hiljada muškaraca, žena i djece danas bi bile žive, i ne bi bilo ISIS-a i opsade Alepa ili Mosula.
Ne bi bilo zločina u londonskom metrou 7th jula 2005. Ne bi bilo bekstva miliona izbeglica; ne bi bilo jadnih logora.
Kada se teroristički zločin dogodio u Parizu prošlog novembra, predsjednica Fransoaz Oland je odmah poslala avione da bombarduju Siriju – a uslijedilo je još više terorizma, što se moglo i predvidjeti, proizvod Olandove bombe o tome da je Francuska “u ratu” i da “ne pokazuje milost”. Da se državno nasilje i džihadističko nasilje međusobno hrane je istina koju nijedan nacionalni lider nema hrabrosti da progovori.
„Kada se istina zameni ćutanjem“, rekao je sovjetski disident Jevtušenko, „tišina je laž“.
Napad na Irak, napad na Libiju, napad na Siriju desio se zato što lider u svakoj od ovih zemalja nije bio marioneta Zapada. Stanje ljudskih prava Sadama ili Gadafija bilo je nebitno. Nisu poslušali naređenja i predali kontrolu nad svojom zemljom.
Ista sudbina čekala je i Slobodana Miloševića kada je odbio da potpiše „sporazum“ koji je zahtevao okupaciju Srbije i njeno pretvaranje u tržišnu ekonomiju. Njegovi ljudi su bombardovani, a on je procesuiran u Hagu. Ovakva nezavisnost je nepodnošljiva.
Kako je WikLeaks otkrio, napadnut je tek kada je sirijski lider Bashar al-Assad 2009. odbio naftovod koji je prolazio kroz njegovu zemlju od Katara do Evrope.
Od tog trenutka, CIA je planirala da uništi vladu Sirije sa džihadističkim fanaticima – istim fanaticima koji trenutno drže narod Mosula i istočnog Alepa kao taoce.
Zašto ovo nije vijest? Bivši službenik britanskog ministarstva vanjskih poslova Carne Ross, koji je bio odgovoran za primjenu sankcija protiv Iraka, rekao mi je: “Nahranili bismo novinare faktoidima sanitiranih obavještajnih podataka, ili bismo ih zamrznuli. Tako je to funkcioniralo.”
Srednjovjekovni klijent Zapada, Saudijska Arabija – kojoj SAD i Britanija prodaju oružje vrijednom milijarde dolara – trenutno uništava Jemen, zemlju toliko siromašnu da je u najboljim vremenima polovina djece neuhranjena.
Pogledajte YouTube i vidjet ćete vrstu masivnih bombi – „naših“ bombi – koje Saudijci koriste protiv sela siromašnih prljavštinom, i protiv vjenčanja i sahrana.
Eksplozije izgledaju kao male atomske bombe. Nišani bombi u Saudijskoj Arabiji rade rame uz rame sa britanskim oficirima. Ova činjenica nije u večernjim vijestima.
Propaganda je najefikasnija kada je naš pristanak osmišljen od strane onih sa dobrim obrazovanjem – Oxford, Cambridge, Harvard, Columbia – i sa karijerama na BBC-u, Guardn, the New York Times, u Washington post.
Ove organizacije su poznate kao liberalni mediji. Oni se predstavljaju kao prosvijećeni, progresivni tribuni moralnog zeitgeista. Oni su antirasistički, pro-feministički i pro-LGBT.
I vole rat.
Dok se zalažu za feminizam, podržavaju grabežljive ratove koji negiraju prava nebrojenih žena, uključujući pravo na život.
Godine 2011. Libija, tada moderna država, uništena je pod izgovorom da će Muamer Gadafi počiniti genocid nad svojim narodom. To su bile neprestane vijesti; i nije bilo dokaza. To je bila laž.
U stvari, Britanija, Evropa i Sjedinjene Države želele su ono što vole da zovu „promena režima“ u Libiji, najvećem proizvođaču nafte u Africi. Gadafijev uticaj na kontinentu i, iznad svega, njegova nezavisnost bili su nepodnošljivi.
Tako su ga ubili nožem u leđa od fanatika, uz podršku Amerike, Britanije i Francuske. Hillary Clinton je pozdravila njegovu jezivu smrt za kameru, izjavivši: "Došli smo, vidjeli smo, umro je!"
Uništenje Libije bio je medijski trijumf. Dok su se tukli ratni bubnjevi, napisao je Jonathan Freedland u staratelj: “Iako su rizici vrlo stvarni, argumenti za intervenciju ostaju jaki.”
Intervencija - kako ljubazna, benigna riječ čuvara, čije je pravo značenje, za Libiju, bilo smrt i uništenje.
Prema sopstvenoj evidenciji, NATO je pokrenuo 9,700 "udarnih naleta" protiv Libije, od kojih je više od trećine bilo usmereno na civilne ciljeve. Oni su uključivali projektile sa uranijumskim bojevim glavama. Pogledajte fotografije ruševina Misurate i Sirta i masovnih grobnica koje je identifikovao Crveni krst. Izvještaj Unicefa o ubijenoj djeci kaže da je “većina [njih] mlađa od deset godina”.
Kao direktna posljedica, Sirt je postao glavni grad ISIS-a.
Ukrajina je još jedan medijski trijumf. Ugledne liberalne novine kao što su New York Times, u Washington post a staratelj, i mejnstrim emiteri kao što su BBC, NBC, CBS, CNN odigrali su ključnu ulogu u uslovljavanju svojih gledalaca da prihvate novi i opasan hladni rat.
Svi su pogrešno predstavili događaje u Ukrajini kao zloćudan čin Rusije, dok je, zapravo, državni udar u Ukrajini 2014. godine djelo Sjedinjenih Država, uz pomoć Njemačke i NATO-a.
Ova inverzija stvarnosti je toliko rasprostranjena da vojno zastrašivanje Rusije od strane Washingtona nije vijest; ona je potisnuta iza kampanje klevete i zastrašivanja uz koju sam odrastao tokom prvog hladnog rata. Opet, Rusi dolaze po nas, predvođeni drugim Staljinom, kojeg The Economist prikazuje kao đavola.
Zataškavanje istine o Ukrajini jedno je od najpotpunijih zamračenja vijesti kojih se mogu sjetiti. Fašisti koji su osmislili državni udar u Kijevu ista su vrsta koja je podržala nacističku invaziju na Sovjetski Savez 1941. Od svih strahova oko porasta fašističkog antisemitizma u Evropi, nijedan vođa nikada ne spominje fašiste u Ukrajini – osim Vladimira Putin, ali on se ne računa.
Mnogi u zapadnim medijima naporno su radili da predstave etničko rusko govorno stanovništvo Ukrajine kao autsajdere u svojoj zemlji, kao agente Moskve, gotovo nikada kao Ukrajince koji traže federaciju unutar Ukrajine i kao ukrajinske građane koji se opiru državnom udaru protiv njihova izabrana vlada.
Gotovo je joie d'esprit klasnog okupljanja ratnih huškača.
Udarači bubnjeva Washington post koji podstiču rat sa Rusijom isti su pisci uredništva koji su objavili laž da Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje.
Za većinu nas, američka predsjednička kampanja je medijska nakaza, u kojoj je Donald Trump najveći negativac.
Ali Trumpa mrze oni koji imaju moć u Sjedinjenim Državama iz razloga koji nemaju mnogo veze s njegovim odvratnim ponašanjem i mišljenjima. Za nevidljivu vladu u Washingtonu, nepredvidivi Trump je prepreka američkom dizajnu za 21.st stoljeća.
Ovo je da se zadrži dominacija Sjedinjenih Država i da se pokori Rusija i, ako je moguće, Kina.
Militaristima u Washingtonu, pravi problem s Trumpom je to što se, u svojim lucidnim trenucima, čini da ne želi rat s Rusijom; on želi da razgovara sa ruskim predsednikom, a ne da se bori sa njim; kaže da želi da razgovara sa predsednikom Kine.
U prvoj debati s Hillary Clinton, Trump je obećao da neće biti prvi koji će uvoditi nuklearno oružje u sukob. Rekao je: „Sigurno ne bih napravio prvi štrajk. Jednom kada se nuklearna alternativa dogodi, gotovo je.” To nije bila vijest.
Da li je zaista to mislio? Ko zna? Često je u suprotnosti sa samim sobom. Ali ono što je jasno je da se Trump smatra ozbiljnom prijetnjom statusu quo kojeg održava ogromna nacionalna sigurnosna mašina koja upravlja Sjedinjenim Državama, bez obzira na to ko je u Bijeloj kući.
CIA želi da ga tuku. Pentagon želi da ga tuku. Mediji žele da ga tuku. Čak i njegova partija želi da ga tuku. On je prijetnja za vladare svijeta – za razliku od Clinton koja nije ostavila nikakvu sumnju da je spremna za rat s nuklearno naoružanom Rusijom i Kinom.
Clinton ima formu, kako se često hvali. Zaista, njen rekord je dokazan. Kao senator, podržala je krvoproliće u Iraku. Kada se 2008. godine kandidovala protiv Obame, zaprijetila je da će "potpuno uništiti" Iran. Kao državna sekretarka, ona je bila u dosluhu u uništavanju vlada u Libiji i Hondurasu i uvježbavala mamljenje Kine.
Ona je sada obećala da će podržati zonu zabranjenog leta u Siriji - direktnu provokaciju za rat s Rusijom. Clinton bi mogao postati najopasniji predsjednik Sjedinjenih Država u mom životu – razlika za koju je konkurencija žestoka.
Bez trunke dokaza, ona je optužila Rusiju da podržava Trampa i hakuje njene mejlove. Ovi e-mailovi koje je objavio WikiLeaks nam govore da je ono što Klintonova govori privatno, u govorima bogatima i moćnima, suprotno od onoga što ona govori u javnosti.
Zato je ućutkivanje i prijetnje Džulijanu Asanžu toliko važno. Kao urednik WikiLeaksa, Assange zna istinu. I dozvolite mi da uvjerim one koji su zabrinuti, on je dobro, a WikiLeaks radi na svim cilindrima.
Danas je u toku najveće gomilanje američkih snaga od Drugog svetskog rata – na Kavkazu i u istočnoj Evropi, na granici sa Rusijom, te u Aziji i Pacifiku, gde je Kina meta.
Imajte to na umu kada cirkus predsjedničkih izbora dođe do svog finala Novembar 8th, Ako pobjednik bude Clinton, grčki hor bezumnih komentatora proslavit će njeno krunisanje kao veliki korak naprijed za žene. Niko neće spomenuti Klintonove žrtve: žene Sirije, žene Iraka, žene Libije. Niko neće pominjati vježbe civilne odbrane koje se izvode u Rusiji. Niko se neće sjetiti “baklja slobode” Edwarda Bernaysa.
Portparol za štampu Džordža Buša jednom je nazvao medije „saučesnicima“.
Dolazeći od visokog funkcionera u administraciji čije su laži, omogućene putem medija, izazvale takvu patnju, taj opis je upozorenje iz istorije.
Tužilac Tribunala u Nirnbergu je 1946. rekao za njemačke medije: “Prije svake veće agresije pokrenuli su medijsku kampanju smišljenu da oslabe svoje žrtve i psihički pripreme njemački narod za napad. U propagandnom sistemu, dnevna štampa i radio su bili najvažnije oružje.”
Ovo je prilagođeno iz obraćanja Sheffield Festival of Words, Sheffield, Engleska.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
“Imajte to na umu kada cirkus predsjedničkih izbora dođe do svog finala 8. novembra, ako pobjednik bude Clinton, grčki hor bezumnih komentatora proslavit će njeno krunisanje kao veliki korak naprijed za žene. Niko neće spomenuti Klintonove žrtve: žene Sirije, žene Iraka, žene Libije. Niko neće pominjati vježbe civilne odbrane koje se izvode u Rusiji. Niko se neće sjećati 'baklja slobode' Edwarda Bernaysa.” — John Pilger
Oslobodite se "bezumnih komentatora" i prijavite promišljen i pošten protest 8. novembra.
STEIN/BARAKA2016!!!