Izvor: Jakobin
Neoliberalni jastreb Emmanuel Macron ostaje predsjednik, nakon njegove pobjede u drugom krugu protiv krajnje desničarke Marine Le Pen 24. aprila. Ipak, ovi predstojeći izbori će odlučiti o formiranju Narodne skupštine, a time i sljedeće vlade. Zbog toga je Union Populaire koji je podržao Melenchonovu kampanju ove sedmice formirao novu uniju ljevičarskih snaga za junske izbore, uključujući Zelene, Komunističku i Socijalističku stranku. Njihova Nouvelle Union Populaire écologique et Social (NUPES) ima za cilj da Melenchona postavi za premijera i zaustavi Macrona da se kreće kroz vlastitu agendu smanjenja penzija i davanja najbogatijima.
Okupljanje takvih stranaka je rijedak podvig u novijoj historiji - zaista, različite snage francuske ljevice i lijevog centra često su bile neumoljivi neprijatelji. Neoliberalizirana Socijalistička partija, koja je vladala pod predsjedništvom Françoisa Hollandea 2012–17., izvela je velike napade na francuske modele rada i socijalne skrbi, a posljednjih dana mnoge ličnosti povezane s Olandovom administracijom — u praksi, danas pristalice Macrona — žestoko su osudile sve razgovore sa Mélenchonom, etiketirajući ga blagim prema islamizmu i antibiznisu. U predsjedničkoj utrci često je bio izložen oštrim polemičkim napadima od strane zelenih i socijalističkih kandidata, dok je odluka komunista da se kandidiraju odvojeno (za razliku od sličnog takmičenja 2017.) naširoko okrivljena za Mélenchonov uski neuspjeh da uđe u drugi krug.
Ipak, rani znaci za NUPES su dobri. Dogovoreni program konsoliduje uspon konfrontirajuće, transformativne ljevice preko ljuski neoliberalizirane socijaldemokratije, nudeći nadu da Francuska može izbjeći sudbinu zemalja u kojima je ljevica postala mlađi partner liberalizma. Mélenchon nije samo priznati vođa ove koalicije, već je uspio natjerati druge ljevičarske stranke da se okupe oko radikalnog programa ekološke tranzicije i obnove blagostanja, eksplicitno se obavezujući da će preokrenuti Hollandeov neoliberalni zakon o radu i prkositi sporazumima Evropske unije kako bi da donese sopstveni program. Štaviše, NUPES trenutno ispituje vrat i vrat sa, ili čak ispred, glavnih drugih blokova, uključujući i neoliberalnu desnicu oko Makrona i trenutno podijeljenu krajnju desnicu.
Manon Aubry, članica Evropskog parlamenta iz Francuske Insoumise, i sama je uključena u pregovore. Ona je razgovarala sa ćubast golubDavid Broder o promijenjenom političkom pejzažu i nadama ljevice za parlamentarne izbore.
U praksi, to znači da će u svakoj izbornoj jedinici biti jedan kandidat za NUPES, podržan od lokalnih aktivista iz svih različitih stranaka, koji podržavaju iste političke ciljeve: implementirati zajedničku platformu i postaviti Jean-Luc Mélenchona za premijera.
Rođenje NUPES-a može u potpunosti promijeniti očekivani ishod parlamentarnih izbora. Novoizabrani predsednik obično ima veliku većinu u Narodnoj skupštini. Ali sa ovim predsjedničkim izborima, sve je drugačije. Većina ljudi koji su glasali za Makrona uradili su to samo da bi pobedili Le Pen. Dvije trećine Francuza ne želi da Makron ima većinu u parlamentu. A među tri politička bloka (neoliberalna desnica predvođena Macronom, krajnja desnica predvođena Le Pen i ljevica predvođena nama) jedini ćemo biti ujedinjeni za prvi krug. Ovo je promjena u igri za parlamentarne izbore, a nada koju ovdje stvaramo može dovesti do snažne mobilizacije među ljevičarskim biračkim tijelom. Možemo pobijediti i vodit ćemo kampanju s tim ciljem.
Odnos prema Evropskoj uniji bio je jedna od glavnih debata, jer riječi koje koristimo i historijska vizija EU koju imamo nisu iste. Ali strategija koju smo objavili u januaru, tokom predsjedničke kampanje, omogućila je pronalaženje zajedničkog puta na ovu temu. Znamo da se Zeleni, socijalisti, komunisti i mi ne slažemo oko dugoročne budućnosti Evrope, stvaranja federalne države i tako dalje. Ovo se neće promijeniti nakon dvije sedmice zajedničke rasprave — a to nam nije bio cilj. Ono što je važno jeste da se može dogovoriti o zajedničkoj strategiji prema evropskim institucijama ako Jean-Luc Mélenchon postane premijer. Onda nije pitanje da li ste pro- ili antievropski, već sa kakvim prilikama i poteškoćama ćemo se suočiti na evropskom nivou u sprovođenju našeg programa.
I sada se svi slažemo da su neka evropska pravila nespojiva s našim prijedlozima i da ih treba “nepoštovati” ako želimo primijeniti naš program. Uzeću nekoliko primera. Zakon o zaštiti konkurencije će nas spriječiti da nacionaliziramo strateške sektore (struja, transport, itd.) ili da imamo školske kantine s lokalnom, organskom hranom. Pravila štednje će nas spriječiti da financiramo naš društveni i Green New Deal. Određeni dijelovi Zajedničke poljoprivredne politike će otežati zaustavljanje agrobiznisa i prelazak na društveno i ekološki održiv sistem proizvodnje hrane. I tako dalje i tako dalje. Dakle, postoje dvije opcije: možemo ili lagati ljude, i ništa ne učiniti kada pobijedimo, ili pak reći da prema tim specifičnim pravilima nećemo poštovati evropski zakon.
Ovo nema nikakve veze sa onim što [premijer krajnje desnice] Viktor Orban radi u Mađarskoj. On je potpuno u redu s neoliberalnim pravilima EU: njegova strategija je da se riješi svih demokratskih sila i protusila za ljudska prava na nacionalnom, evropskom i međunarodnom nivou. Naša neposlušnost će biti suprotna: prvo, biće ograničena na primenu našeg političkog programa. Drugo, uvijek će poštovati princip ne-regresije - ako ne budemo poslušali, uvijek će biti za više društvenih, ljudskih i ekoloških prava, nikad za manje. I treće, ideja je da ne budemo neposlušni zato što to želimo; to je stvaranje borbe unutar EU za dovođenje drugih država članica sa nama i postizanje promjena ugovora u srednjem roku.
Stoga želimo biti realni u pogledu načina na koji EU funkcionira i ambiciozni u pogledu toga kako to možemo promijeniti. Neposlušnost je u prošlosti radila na osiguravanju derogacija ili prisiljavanju Evropske komisije i Vijeća da otvore mogućnosti. Na primjer, Njemačka je zaštitila svoj sektor voda od privatizacije, a to je prošireno i na druge zemlje članice. Francuska je odlučila da zaštiti svoj kulturni sektor (putem regulisanih cena knjiga), a to su kasnije prihvatile i evropske institucije. Koalicija država dobila je mogućnost zabrane genetski modificiranih usjeva na svojoj nacionalnoj teritoriji nakon desetogodišnje borbe s EU. Ista priča je nedavno bila sa Španijom koja je intervenisala oko cena energije na početku krize, što je nateralo komisiju da predstavi plan koji omogućava državama članicama da regulišu cene energije. Neposlušnost se također svakodnevno koristi iz pogrešnih razloga od strane liberala, posebno Macrona. Niko ne bi rekao da se Makron zalaže za Frexit. Ali ne poštuje evropska pravila o zagađenju vazduha, razvoju obnovljivih izvora energije, radnom vremenu u vojsci, zaštiti ličnih podataka itd.
Dakle, vrijeme je da se završi trka za dno na nivou EU u smislu socijalne ili ekološke zaštite. Nećemo implementirati pravila EU ako su manje ambiciozna i zaštitna od naše nacionalne regulative u smislu ljudskih, ekoloških i socijalnih prava.
Općenito, bili su svjesni da lijevo biračko tijelo u Francuskoj sada ne želi samo stidljivo udaljavanje od Macronove politike, već i radikalnu promjenu. Ljudi žele oporezovati bogate, ograničiti plate velikim izvršnim direktorima, preuzeti kontrolu nad multinacionalnim korporacijama, pronaći domove za beskućnike, povećati penzije i socijalna davanja svim domaćinstvima s najnižim prihodima, povećati plate, regulirati dividende, itd. A oni takođe žele radikalnu akciju za klimu. Oni više ne vjeruju Macronovim lažnim obećanjima; oni žele hitnu akciju, jer mladi ljudi znaju da je njihova budućnost u pitanju. I mislim da su socijalisti to konačno shvatili, što je zaista važan potez.
Ali također osjećam da je politička situacija potpuno drugačija nego prije pet godina. Socijalistička partija je 2017. bila Olandova stranka. I izdao je ideale ljevice u gotovo svemu, posebno svojim antisocijalnim zakonima o radu, svojim poreznim poklonima za velike korporacije i stigmatizacijom dvojnih državljana. Tako da 2017. nismo mogli ni da koristimo reč „levo krilo“, koja je bila toliko umrljana Olandovom politikom. I nismo se mogli udružiti sa Socijalističkom partijom, koja je odbila da bira između liberalne ili ljevičarske agende.
Sada je 2022. potpuno drugačija. Ljevica je bila podijeljena za predsjedničke izbore, ali mi smo već dobili većinu kulturnih bitaka: oko odnosa prema EU, oko potrebe za poreznom pravdom i snažnom preraspodjelom bogatstva, oko zelenog planiranja, a ne „stimulacija“ i pristojnog traženja velikih korporacija prestati uništavati planetu, itd. Rezultat prvog kola bio je zaista jasan: dobili smo duplo više od ostatka ljevice zajedno. Sa 22 posto skoro smo ušli u drugi krug, i osvojili ogroman rezultat među mladim glasačima, depriviranim predgrađima, gradskim centrima, DOM-TOM [prekomorski departmani i teritorije] itd. Lijevo biračko tijelo je jasno reklo: Ono što želimo je radikalna platforma, a ne platforma lijevog centra. Jean-Luc Mélenchon je tada imao priliku da organizira koaliciju na toj osnovi.
Nismo mogli izgraditi NUPES prije pet godina jer u to vrijeme na ljevici nije bilo političke koherentnosti. Sada je situacija drugačija i možemo imati komuniste, socijaliste i zelene koji trče pod istim barjakom i za istu platformu. Suočili smo se s rizikom nestanka ljevice, kao što se dogodilo u Italiji. Ali na kraju smo uspjeli ponovo izgraditi snažan politički blok koji može izazvati i Makrona i krajnju desnicu. Zaista sam ponosan na to. I to daje nadu milionima ljudi u zemlji koji žele promjene.
Manon Aubry je članica Evropskog parlamenta iz Francuske Insoumise, gdje je kopredsjedavajući grupe Levica.
David Broder je ćubast golubUrednik za Evropu i istoričar francuskog i italijanskog komunizma.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati