Eko-aktivisti koji su gađali muzeje i remek-djela mogu s pravom tvrditi da je njihova nenasilna građanska neposlušnost opravdana neuspjehom naših demokracija da pokažu dovoljno brige za interese budućih generacija. Kao i sufražetkinje pre više od jednog veka, današnji mladi ljudi nemaju pravo glasa.
Prošlog jula, dvojica aktivista Just Stop Oil-a ušli su u Nacionalnu galeriju u Londonu i otišli do John Constablea Hay Wain, kultna slika ruralne Engleske kakva je bila prije 200 godina. Nakon što su sliku prekrili slikom uništavanja životne sredine, zalijepili su ruke za okvir i čekali hapšenje.
Tri mjeseca kasnije, drugi par aktivista otišao je u Nacionalnu galeriju i gađao supom od paradajza Vincenta van Gogha Suncokreti. U Holandiji je jedan aktivista zalijepio glavu za Johannesa Vermeera Djevojka sa bisernom naušnicom, dok ga je drugi polio nečim crvenim. U Beču su članovi Last Generation, organizacije koja je nazvana da istakne da smo posljednja generacija u stanju spriječiti katastrofalne klimatske promjene, polili crnom uljanom tekućinom Gustav Klimt Smrt i Život. A u Potsdamu su drugi mazali pire krompir na Klod Mone Stagovi sijena.
U svim ovim incidentima aktivisti su birali slike zaštićene staklom, skrećući pažnju na velika umjetnička djela, ali ih ne oštećujući. With Hay Wain, poruka je bila da će, ako ne prestanemo koristiti fosilna goriva, scene poput one koju je Constable naslikao zauvijek nestati.
Naslov Klimta nas podsjeća da su klimatske promjene pitanje života i smrti. Aktivisti su koristili Djevojka sa bisernom naušnicom da dovedemo u pitanje naše vrednosti, pitajući šokirane posmatrače kako su se osećali kada su videli kako je prelepa slika očigledno uništena. “Da li se osjećate ljutito?” oni Na pitanje – a zatim odgovorili na vlastito pitanje: „Dobro. Gdje je taj osjećaj kada vidite kako se planeta uništava pred vašim očima?”
Mi cijenimo umjetnost, ali ono što možemo izgubiti od klimatskih promjena je neuporedivo značajnije. Sve što cijenimo na ovoj planeti je u pitanju, uključujući i kontinuitet ljudskog i neljudskog života. Zašto onda mnogi ljudi podržavaju cilj snažnije akcije protiv klimatskih promjena? razliku akcije koje su preduzeli Just Stop Oil i Last Generation?
Dešavalo se i ranije. “Pismo iz zatvora u Birmingemu” Martina Luthera Kinga, Jr. je odgovor na osam bijelih sveštenika koji su se, piseći u novinama u Birminghamu, Alabama, složili s Kingovim ciljevima, ali ne i s njegovim “ekstremnim” postupcima (koji su u potpunosti nenasilni). Pozivali su Kinga da strpljivo sačeka "prikladniju sezonu". King je odgovorio da smatra da je ovo mlako prihvatanje „više zbunjujuće od otvorenog odbijanja“. Eko-aktivisti mogu doživjeti sličnu zbunjenost kada ih kritiziraju ljudi koji kažu da dijele njihove ciljeve, ali prigovaraju njihovim nenasilnim pokušajima, koji, vodeći računa da izbjegnu oštećenje umjetnosti, nastoje podići svijest o važnosti izbjegavanja fosilna goriva.
Odajemo počast mnogim demonstrantima, prošlim i sadašnjim, koji su prekršili zakon da bi unaprijedili dobar cilj. Sufražetkinje su ciljale veliku umjetnost u svojoj borbi da dobiju glasove za žene i, za razliku od današnjih eko-aktivista, namjerno su smanjivale slike. Danas ih, međutim, smatramo herojskim feminističkim pionirima. U Sjedinjenim Državama, Kingov rođendan je savezni praznik. Podržavamo hrabre žene Irana u njihovim protestima protiv tamošnje teokratije. Pa ipak, ne podržavamo i nenasilne proteste protiv vladinih politika koje su očigledno nedovoljne za postizanje cilja, oličenog u Pariskom klimatskom sporazumu iz 2015., ograničavanja globalnog zagrijavanja na 2º Celzijusa, a po mogućnosti 1.5ºC, iznad predindustrijskog nivoa?
U traženju osude protiv ljudi koji su zalijepili ruke za okvir Hay Wain, tužilac je nastojao da razlikuje postupke sufražetkinja od onih aktivista kojima se sudi rekavši da prvi „nisu imali demokratska sredstva kojima bi mogli da promovišu svoju stvar“, dok danas „imamo uspostavljenu demokratiju“.
Ipak, aktivisti za klimatske promjene imaju snažan odgovor na ovaj argument. Danas se čini očiglednim da demokratija zahtijeva da se ženama dozvoli da glasaju, ali prije ne više od jednog stoljeća, konzervativci su tvrdili da žene nemaju potrebu da glasaju jer su njihove interese već štitili njihovi muževi ili očevi. Sada se smijemo tom argumentu, ali možda smo jednako slijepi za ozbiljne nedostatke u našim vlastitim demokratijama.
Zapitajte se ko će najviše patiti ako ne spriječimo katastrofalne klimatske promjene. Odgovor je mladi i oni koji se tek trebaju roditi – obje kategorije nezastupljene u našim političkim sistemima. U Pravda kroz vijekove, Juliana Uhuru Bidadanure, profesorica na Univerzitetu Stanford, navodi statističke podatke koji pokazuju da čak i među ljudima koji su dovoljno stari da glasaju, oni od 18 do 35 godina su značajno nezastupljeni u zakonodavnim tijelima. U SAD-u je ova pristrasnost prema mladima ugrađena u ustav, koji ograničava članstvo u Zastupničkom domu i Senatu na one koji imaju najmanje 25, odnosno 30 godina, a američki predsjednik ne smije biti mlađi od 35 godina. .
Za zemlje koje nemaju ustavne barijere protiv mlađih zakonodavaca, Bidadanure predlaže pravni lijek. Po uzoru na zemlje koje imaju kvote da osiguraju glas autohtonom narodu ili drugim manjinama, mogli bismo imati kvote za mlađe ljude. Tomas Vels, sa Instituta za filozofiju u Lajdenu, jeste predložio biranje predstavnika koji služe kao povjerenici za buduće generacije. I, naravno, mogli bismo sniziti starosnu granicu za glasanje, na 16 ili čak niže.
U nedostatku takvih mjera, eko-aktivisti mogu ispravno tvrditi da je njihova nenasilna građanska neposlušnost opravdana neuspjehom naših demokratija da pokažu dovoljnu brigu za interese budućih generacija. Kao i sufražetkinje pre više od jednog veka, današnji mladi ljudi nemaju pravo glasa.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati