(13. avgusta) — Želeo bih da podelim sa vama neka pitanja – neke mušice koje mi stalno zuje u glavi.
Je li pravda prava strana?
Je li svjetska pravda zamrznuta naopako?
Irački bacač cipela, čovjek koji je cipelama gađao Busha, osuđen je na tri godine zatvora. Zar on, umjesto toga, ne zaslužuje medalju?
Ko je terorista? Bacač cipela ili njihov primalac? Nije li pravi terorista serijski ubica koji je lažući izmislio rat u Iraku, masakrirao mnoštvo, legalizovao i naredio mučenje?
Ko su krivi – ljudi iz Atenka u Meksiku, autohtoni Mapuči iz Čilea, Kekčiji iz Gvatemale, seljaci bez zemlje u Brazilu – svi optuženi za zločin terorizma jer su branili svoje pravo na sopstvenu zemlju? Ako je zemlja sveta, čak i ako zakon to ne kaže, zar nisu sveti i njeni branioci?
Prema Foreign Policy Magazine, Somalija je najopasnije mjesto na svijetu. Ali ko su pirati? Izgladnjeli ljudi koji napadaju brodove ili špekulanti sa Volstrita koji su godinama napadali svet i koji su sada nagrađeni sa mnogo miliona dolara za svoje bolove?
Zašto svijet nagrađuje svoje pljačkaše?
Zašto je pravda jednooka slijepa žena? Wal-Mart, najmoćnija korporacija na svijetu, zabranjuje sindikate. McDonald's, također. Zašto ove korporacije nekažnjeno krše međunarodno pravo? Je li to zato što se u ovom našem savremenom svijetu rad cijeni manje od smeća, a radnička prava još manje?
Ko su pravednici, a ko zlikovci? Ako međunarodna pravda zaista postoji, zašto moćnicima nikada nije suđeno? Umovi najgorih klanica nikada se ne šalju u zatvor. Da li zato što ovi koljači sami drže ključeve zatvora?
Šta čini pet nacija sa pravom veta u Ujedinjenim nacijama neprikosnovenim? Da li je božanskog porekla, ta njihova moć veta? Možete li vjerovati onima koji profitiraju od rata da čuvaju mir?
Da li je pošteno da je mir u svijetu u rukama tih pet nacija koje su ujedno i glavni svjetski proizvođači oružja? Bez impliciranja bilo kakvog nepoštovanja prema trkačima droge, zar ne bismo mogli nazvati ovaj aranžman kao još jedan primjer organiziranog kriminala?
Oni koji svuda bune za smrtnom kaznom, čudno ćute o vlasnicima svijeta. Što je još gore, ovi galami se vječno žale na ubice s noževima, a ne govore ništa o arhi-ubicama koje drže rakete.
I čovjek se pita: S obzirom da su ovi samopravedni vlasnici svijeta toliko zaljubljeni u ubijanje, zašto ne pokušaju svoje ubilačke sklonosti usmjeriti na društvenu nepravdu? Da li je to pravedan svet kada se svakog minuta tri miliona dolara troši na vojsku, a u isto vreme petnaestoro dece umire od gladi ili izlečive bolesti? Protiv koga je takozvana međunarodna zajednica naoružana do zuba? Protiv siromaštva ili protiv siromašnih?
Zašto borci za smrtnu kaznu ne usmjere svoj gnjev na vrijednosti potrošačkog društva, vrijednosti koje svakodnevno predstavljaju prijetnju javnoj sigurnosti? Ili, možda, stalno bombardovanje reklamama ne predstavlja poziv na zločin? Zar to bombardovanje ne umrtvljuje milione i milione nezaposlenih ili slabo plaćenih mladih, beskrajno ih učeći laži da „biti = imati“, da život svoj smisao crpi iz vlasništva nad stvarima kao što su automobili ili cipele marke? Svoj, svoj, stalno govore, implicirajući da onaj ko nema ništa, on je ništa.
Zašto se smrtna kazna ne primjenjuje na samu smrt? Svijet je organiziran u službi smrti. Nije li tačno da vojni industrijski kompleks proizvodi smrt i proždire veći dio naših resursa kao i dobar dio naše energije? Ipak, vlasnici svijeta osuđuju nasilje samo kada ga vrše drugi. Vanzemaljcima, da postoje, takav monopol nasilja bi se činio neobjašnjivim. Isto tako izgleda nepodnošljivo i stanovnicima Zemlje koji se, uprkos svim dostupnim dokazima, nadaju opstanku: mi ljudi smo jedine životinje koje smo specijalizovane za međusobno istrebljenje i koje smo razvili tehnologiju uništenja koja, slučajno, uništava našu planetu i sve njene stanovnika.
Ova tehnologija se održava na strahu. Strah od neprijatelja opravdava rasipanje resursa od strane vojske i policije. A kada govorimo o sprovođenju smrtne kazne, zašto ne izreknemo smrtnu kaznu samom strahu? Zar nam ne bi valjalo da okončamo ovu univerzalnu diktaturu profesionalnih zastrašivača? Sejači panike osuđuju nas na usamljenost, držeći solidarnost izvan našeg domašaja: lažno nas uče da živimo u svetu koji jede pse, da onaj ko može mora da slomi svoje bližnje, da opasnost vreba iza svakog suseda. Pazi, stalno govore, pazi, ovaj komšija će te ukrasti, onaj drugi će te silovati, ta dječja kolica kriju muslimansku bombu, a ona žena koja te gleda – ta tvoja komšinica nevinog izgleda – sigurno će zaraziti vas svinjskom gripom.
U ovom naopakom svijetu tjeraju nas da se plašimo čak i najelementarnijih djela pravde i zdravog razuma. Kada je predsednik Evo Morales počeo da ponovo gradi Boliviju, tako da njegova zemlja sa svojom autohtonom većinom više neće osećati sramotu kada se suoči sa ogledalom, njegovi postupci su izazvali paniku. Moralesov izazov je zaista bio katastrofalan sa tradicionalnog stanovišta rasističkog poretka, čiji su korisnici smatrali da je njihova jedina moguća opcija za Boliviju. Evo, smatrali su, bio je taj koji je uveo haos i nasilje, a ovaj navodni zločin je opravdao napore da se raznese nacionalno jedinstvo i razbije Bolivija na komade. A kada je predsednik Ekvadora Correa odbio da plati nelegitimne dugove svoje zemlje, vest je izazvala teror u finansijskom svetu i Ekvadoru je zapretila teška kazna, jer se usudio da da tako loš primer. Ako su vojne diktature i nevaljale političare oduvijek mazile međunarodne banke, nismo li se već uslovili da prihvatimo kao svoju neizbježnu sudbinu da narod mora platiti za toljagu koja ih udara i za pohlepu koja ih pljačka?
Ali, da li su zdrav razum i pravda uvek bili razdvojeni jedno od drugog?
Nisu li zdrav razum i pravda trebali hodati ruku pod ruku, blisko povezani?
Nisu li zdrav razum, a i pravda, u skladu sa feminističkim sloganom koji kaže da bi mi, muškarci, morali prolaziti kroz trudnoću, abortus bi bio besplatan. Zašto ne legalizovati pravo na abortus? Da li je to zato što će abortus tada prestati biti jedina privilegija žena koje ga mogu priuštiti i ljekara koji ga mogu naplatiti?
Ista stvar se opaža i sa još jednim skandaloznim slučajem uskraćivanja pravde i zdravog razuma: zašto droge nisu legalne? Nije li ovo, poput pobačaja, pitanje javnog zdravlja? I ta ista država koja u svom stanovništvu broji više narkomana nego bilo koja druga zemlja na svijetu, kakav moralni autoritet ima da osudi svoje dobavljače droge? I zašto masovni mediji, u svojoj posvećenosti ratu protiv pošasti droge, nikada ne otkriju da je Avganistan taj koji samostalno zadovoljava skoro sav heroin koji se konzumira u svijetu? Ko vlada Avganistanom? Nije li to vojno okupirana od strane mesijanske zemlje koja je na sebe prenijela misiju da nas sve spasi?
Zašto droga nije legalizovana jednom za svagda? Da li zato što pružaju najbolji izgovor za vojne invazije, osim što pružaju najsočnije profite velikim bankama koje u mraku noći služe kao centri za pranje novca?
Danas je svijet tužan jer se manje prodaje vozila. Jedna od posljedica globalne krize je pad inače prosperitetne automobilske industrije. Da imamo djelić zdravog razuma, samo djelić osjećaja za pravdu, zar ne bismo proslavili ovu dobru vijest?
Može li neko poreći da je smanjenje broja automobila dobro za prirodu, budući da će ona na kraju imati nešto manje otrova u venama? Može li iko poreći vrijednost ovog pada broja automobila pješacima, budući da će ih manje poginuti?
Evo kako je kraljica Lewisa Carrolla objasnila Alice kako se pravda deli u svetu ogledala:
“Tu je Kraljev glasnik. On je sada u zatvoru, kažnjen je, a suđenje počinje tek sljedeće srijede: i naravno zločin dolazi na kraju.”
U El Salvadoru je nadbiskup Oscar Arnulfo Romero otkrio da pravda, poput zmije, ujeda samo bosonoge ljude. Umro je od prostrelnih rana, jer je proglasio da su u njegovoj zemlji razvlašteni osuđeni od samog početka, na dan njihovog rođenja.
Zar se ishod nedavnih izbora u El Salvadoru na neki način ne može posmatrati kao omaž nadbiskupu Romeru i hiljadama koji su, poput njega, poginuli boreći se za pravdu sa desne strane u ovoj vladavini nepravde? Ponekad se narativi Istorije loše završavaju, ali ona, sama Istorija, nikada ne završava. Kad se oprosti, samo kaže: Vratiću se.
Prevod sa španjolskog: Dr. Moti Nissani
Između ostalih njegovih dostignuća, 1971. Edward Galeano napisao Otvorene vene Latinske Amerike i 1976. izbjegao smrt od strane argentinskih odreda smrti koje je financirala CIA.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati