Napustio nas je div i intenzivna tuga obuzima Venecuelu. Prije nekoliko sati objavljeno je da je u 58. godini Hugo Chavez, predsjednik Venecuele, izgubio skoro dvogodišnju bitku s rakom i preminuo. Pridružuje se slavnoj listi latinoameričkih revolucionara koji su otišli prije svog vremena. Međutim, za razliku od Ernesta 'Che' Guevare ili Salvadora Allendea da uzmemo samo dva primjera, ovaj put se ne čini da je američka vlada bila krivac za smrt lidera koji je utjelovio masovnu čežnju regije za socijalnom pravdom i neovisnošću od američke dominacije .
Dok Chávezovi politički protivnici nikada nisu uspjeli da ga demokratski uklone s predsjedničke pozicije, čini se da je na kraju priroda pobijedila čovjeka čiji je antiimperijalizam i principijelno pristajanje na stranu siromašnih i marginaliziranih u svojoj zemlji i drugdje inspirirao upravo to izbornoj jedinici da brani svoju vladu sa takvom strašću. “Queremos ver a Chávez!” (Želimo vidjeti Chaveza!) vikali su milioni pro-Chávezovih pristalica koji su izašli na ulice Venecuele 2002. tražeći da se on vrati na mjesto predsjednika nakon što ga je državni udar pod pokroviteljstvom SAD-a nakratko svrgnuo sa vlasti. Ova narodna moć odigrala je ključnu ulogu u njegovom povratku na mjesto predsjednika manje od 48 sati nakon što je kidnapovan i odveden na ostrvo u blizini kopna Venecuele. Njihova je zaista bila ljubavna veza sa “njihovim” predsjednikom, čija se baza podrške nalazila u četvrtima s niskim prihodima poznatim kao barije koje okružuju Karakas i druge venecuelanske gradove. Upravo su ti ljudi, više od bilo koje druge grupe, doživjeli dramatično poboljšanje svojih materijalnih uslova. Oni su iz prve ruke iskusili šta se može dogoditi kada je vlada spremna da se zauzme za siromašne i marginalizovane.
Za razliku od njegove popularnosti kod kuće, zapadne elite su Cháveza gledale s ciničnim prezirom. Ova osjećanja su se proširila na veliki dio opšte populacije, kroz kampanju masovnih medija protiv Čaveza koja je sistematski iskrivljavala događaje u Venecueli. Umjesto da pokušavaju objasniti Chavezovu privlačnost velikom dijelu venecuelanskog stanovništva ili razumjeti proces radikalnih promjena koji je u toku u zemlji, zapadna medijska klasa radije se fokusirala gotovo u potpunosti na Chavezovu figuru. Upravo je ovaj narativ bio toliko efikasan u diskreditaciji venecuelanskog procesa kroz prikrivanje uloge kolektivne agencije, ućutkivanje ljudi odozdo, čineći ih beznačajnim.
Ipak, Chavez je i dalje bio privlačan izvan granica Venecuele, posebno u zemljama globalnog juga, koji su previše dobro razumjeli šta imperijalizam znači u praksi. U Chávezu su mnogi vidjeli pravu ljevičarsku ikonu, nekoga s hrabrošću da vodi borbu protiv američkog imperijalizma, ne samo u Latinskoj Americi nego i širom svijeta. Međutim, bilo je onih na ljevici, posebno na Zapadu, koji su pokazivali sve veću antipatiju prema Chavezu, što je možda rezultat iskrivljene slike Venecuele koju stvaraju mediji. Drugi su ostali sumnjičavi da bi čovjek koji dolazi iz vojske mogao ponuditi progresivnu politiku, posebno na kontinentu gdje je vojni rekord natopljen krvlju. Dublje razumijevanje specifičnosti venecuelanskog slučaja je preduvjet za čišćenje predrasuda.
Moja odluka da provedem godinu i po dana u Venecueli između 2005. i 2007. bila je rezultat moje želje da se lično uvjerim kakav se proces odvija pod Chavezovom vladom. Šta se tačno dešavalo što je toliko izazvalo gnev američke vlade i zapadnih političkih i medijskih klasa?
Našao sam zemlju usred intenzivnih i dubokih promjena, s novim ustavom koji je najavljen zbog svog progresivnog sadržaja, kao što su prava koja je dao tradicionalno ignorisanim grupama kao što su autohtoni narodi Venecuele. Postojale su lokalne radio i televizijske stanice koje su podržavali mladi ljudi; kvartovske skupštine koje su raspravljale o tome kako „prenijeti vlast na ljude“; supermarketi koje subvencioniše vlada u najsiromašnijim naseljima (gde su članovi ustava objašnjeni u obliku karikatura na ambalaži); mnoštvo besplatnih kulturnih festivala i debata o socijalizmu na ulicama Karakasa i širom zemlje. Sve ovo izgledalo je kao da ste prebačeni na drugu planetu, na kojoj su socijalna pravda i ljudsko dostojanstvo bili prioritet. Usred svega toga bila je zapovjedna figura Chaveza, čiji su liderski kvaliteti i harizma bili toliko očigledni da ih nijedan kredibilan domaći protivnik nije mogao poreći. Takvi protivnici uključivali su (uglavnom bijelu kožu) elitu koja je tradicionalno vladala Venecuelom, čiji je bijes zbog gubitka političke moći samo pogoršan postupnom erozijom njihove ekonomske dominacije nad zemljom. Opet su privatni mediji bili upregnuti da potpiruju vatru mržnje prema Chavezu i njegovoj vladi.
Naravno, Chávezova harizma je bila mač sa dvije oštrice. Služio je i za smirivanje podjela između različitih frakcija njegovog pokreta i za podsticanje njegovih sljedbenika na akciju (posebno u vrijeme izbora); ali je takođe doprinelo onome što je verovatno bila jedna od glavnih slabosti venecuelanskog procesa: preterano oslanjanje na Čaveza. To je, zauzvrat, destimulisalo potragu za novim ili kolektivnim vođstvom. Ipak, s Chavezom u blizini, pokret za radikalne promjene u Venecueli se, uglavnom, osjećao neodoljivo.
Uprkos ovoj i drugim slabostima, vratio sam se iz Venecuele uvjeren da je 'bolivarski' proces u zemlji bio plemenit eksperiment; da je u svojoj srži težilo stvaranju društva u kojem su ljudske potrebe prioritet u odnosu na potrebe preduzeća. U većem dijelu svijeta to očigledno nije slučaj. Za mene je venecuelanska „prijetnja dobrim primjerom“ subverzivna alternativa koja ne samo da osporava neoliberalizam i kapitalizam, već postavlja temelje za socijalizam 21. stoljeća.
Imao sam privilegiju da iz neposredne blizine posmatram Čavesa kada smo, kao deo tima koji je snimao sa Džonom Pilgerom za njegov dokumentarni film 'Rat protiv demokratije', bili pozvani da putujemo sa Čavesom na dva dana. Nakon što smo predsjedničkim avionom stigli u Barquisimeto, vozili smo se kroz grad u predsjedničkom konvoju, gdje su se hiljade Venecuelanaca nizale po ulicama i mahale konvoju. Ovo je bio istinski izraz naklonosti prema nekome koga su smatrali svojim. Na prvom događaju, na ogromnom stadionu, bio sam zapanjen strpljivim načinom na koji je Chavez objašnjavao šta njegova vlada radi. Na još tri događaja tog dana Chavez je objasnio viziju svoje vlade, koristeći metafore i jezik koji je odjeknuo kod običnih Venecuelanaca.
Upravo su ovi Venecuelanci, ljudi poput Joela Linaresa, aktiviste i prijatelja zajednice, svaki dan ulagali svoje vrijeme, energiju i strast u izgradnju pravednije Venecuele o kojoj je Chávez tako često govorio. „Čavez je vratio narodu duh borbe. Jer ideje borbe ne umiru” bilo je ono što mi je Mariela Machado, medicinska sestra i aktivistica zajednice u bariju La Vega, rekla kada sam je pitao šta smatra da je najveća promjena koju je doživjela pod Chavezovom vladom.
Dakle, dok se snage reakcije u Venecueli i inostranstvu spremaju da pojačaju svoju ofanzivu protiv venecuelanskog procesa dok pokušavaju da prikriju svoje oduševljenje Chavezovom smrću, trebamo se sjetiti njegovog pravog naslijeđa.
Hugo Chávez podstakao je narod Venecuele da zauzme centralno mjesto u političkom procesu u zemlji. Bio je vođa i učitelj, ali prije svega neko ko je pokazao nepokolebljivu vjeru u princip da su ljudi najbolji tvorci svoje slobode. Čineći to, on je inspirisao ne samo milione Venecuelanaca, već milione ljudi širom svijeta koji vjeruju u hitnost izgradnje alternative.
Živio Chávez!
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati