Nuklearni pregovori između P5 plus 1 (stalnih pet članica Vijeća sigurnosti UN-a plus Njemačka) i Irana ušli su u fazu izrade nacrta u Beču 13. maja. Cilj je postići konačni dogovor u sporu oko iranskog nuklearnog programa do 20. jula, iako bi razgovori mogli biti produženi sporazumno za još šest mjeseci. Ali Obamina administracija zahtijeva duboko smanjenje iranskih sposobnosti za obogaćivanje uranijuma, što čini uspješan završetak pregovora vrlo malo vjerojatnim.
Ovaj zahtjev za ubijanjem dogovora nije zasnovan na objektivnoj procjeni iranskog nuklearnog programa. Opravdano je visoko politiziranim konceptom "probijanja", koji se odnosi na vrijeme koje bi Iranu trebalo, u teoriji, da obogati dovoljno uranijuma do nivoa oružja za jedno nuklearno oružje. Ali prihvaćanje koncepta proboja od strane administracije zasnovano je na lažnom narativu o navodnom prošlom tajnom iranskom programu nuklearnog oružja, koji je Obamina administracija naslijedila bez ikakvog pitanja od administracije Georgea W. Busha.
Odluku Obamine administracije da zahtijeva drakonske rezove naveo je Robert Einhorn, koji je bio specijalni savjetnik State Departmenta za neproliferaciju i kontrolu naoružanja do juna 2013. U izvještaju objavljenom prošlog marta, Einhorn je napisao: “Broj i vrsta centrifuga će biti ograničeno kako bi se osiguralo da vrijeme prekida je… najmanje 6 do 12 mjeseci u svakom trenutku.” I u kasnijem članku u Nacionalni interes, Einhorn je objasnio šta bi to značilo u smislu smanjenja u odnosu na sadašnjih 19,000 iranskih centrifuga: "Kapacitet obogaćivanja veći od nekoliko hiljada centrifuga prve generacije dao bi Iranu neprihvatljivo brzu sposobnost probijanja."
Državni sekretar John Kerry potvrdio je to otkriće Einhorna u svjedočenju 8. aprila pred Komitetom za vanjske poslove Senata. Odgovarajući na pritužbu predsjednika odbora Roberta Menendeza da će administracija dozvoliti Iranu da akumulira dovoljno uranijuma za oružje kako bi napravio jedno nuklearno oružje u roku od šest do dvanaest mjeseci od odluke da to učini, Kerry je rekao: “Ne kažem da je to ono što mi zadovoljio bih se”, nagoveštavajući da bi administracija mogla zahtijevati još duži period prekida. I branio je šest do dvanaest mjeseci kao "značajno više" od dva mjeseca za koja je rekao da su procijenjena kao postojeća iranska sposobnost proboja.
Insistiranje na takvom smanjenju sposobnosti Irana za obogaćivanje sigurno će biti odbačeno. Iran je dugo tvrdio da mu je potreban mnogo veći broj centrifuga nego što je navedeno u zahtjevima SAD-a, dovoljno da osigura nuklearno gorivo za buduće nuklearne reaktore kako budu na mreži. Iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif objasnio mi je u intervjuu 3. juna da Iran predlaže da uvjeri Sjedinjene Države i njihove pregovaračke partnere da nije zainteresiran za izbijanje; to će učiniti tako što će sav nisko obogaćeni uranijum odmah pretvoriti u oblik koji ne bi bio dostupan za obogaćivanje za oružje (oko 90 posto čistoće), a zatim u gorive sklopove za nuklearni reaktor.
Obamina administracija zauzela je stav da Iran nema legitimnu potrebu za proizvodnjom vlastitog reaktorskog goriva i umjesto toga treba se osloniti na Ruse i Francuze za svoje snabdijevanje. Zarif mi je, međutim, rekao da je "trideset godina prekasno" reći Irancima da se moraju osloniti na druge države za svoje nuklearno gorivo. On je ukazao na dugu istoriju dogovora sa drugim državama, kako o snabdevanju nuklearnim gorivom, tako i drugim oblicima nuklearne saradnje, od kojih su ostale države odustale.
Francuska je, pod pritiskom SAD-a, odbila da Iranu isporuči gorive sklopove obogaćenog uranijuma početkom 1980-ih uprkos ranijim zakonskim aranžmanima da to učini. Upravo zato što je američka intervencija eliminirala mogućnost oslanjanja na strano obogaćivanje, Iran je sredinom 1980-ih odlučio razviti vlastitu sposobnost obogaćivanja. Ta je lekcija još jednom podvučena kada je Rusija, pod pritiskom SAD-a, odgodila isporuku nuklearnog goriva za elektranu Bushehr 2005-06. kako bi izvršila pritisak na Iran da u potpunosti prekine obogaćivanje.
Insistiranje da se Iranu ne smije dozvoliti da ima postrojenja za obogaćivanje koja bi podržala civilni nuklearni program je logična posljedica lažne priče o Iranu – naime, da Teheran sistematski prikriva program nuklearnog oružja koji je bio aktivan barem još od ranije. 2003. Ovo gledište, koje je sada gotovo univerzalno prihvaćeno od strane američkog nacionalnog sigurnosnog establišmenta i političkih elita u Sjedinjenim Državama i Evropi, pojačano je gotovo decenijom medijskog izvještavanja. Središnji dio narativa je ideja da je Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA) objavila, u obliku dva seta obavještajnih dokumenata, čvrste dokaze o iranskom programu nuklearnog oružja barem od 2001. do 2003. godine.
Prvi set dokumenata, koji se pojavio 2004. godine, navodno je došao sa laptop računara iranskog naučnika koji radi na programu. To je uključivalo niz crteža napora za integraciju nuklearnog oružja u vozilo za ponovni ulazak iranskog projektila Shahab-3. Opisi tih crteža su procurili odabranim novinarima od 2005. godine pa nadalje, generirajući senzacionalne medijske priče o „pušećem pištolju“ s namjerom nuklearnog oružja.
Procjene američke Nacionalne obavještajne službe iz 2005. i 2007., koje su zaključile da je Iran izveo program nuklearnog oružja, dobrim dijelom su bile zasnovane na pretpostavci da su ti dokumenti autentični. IAEA ih je 2008. opisala kao “vjerodostojne” – uprkos činjenici da je njen tadašnji generalni direktor, Mohamed El Baradei, više puta upozoravao da njihova autentičnost nije utvrđena.
Ali fundamentalna greška u dokumentima o vozilu za ponovno ulazak dokazuje da su oni bili izmišljeni: projektil koji su pokazali napušten je do 2000. - dvije godine prije nego što su crteži napravljeni - u korist poboljšanog modela čije vozilo za ponovno ulazak nije ličilo na to starog modela. A prava priča o tim dokumentima, koje mi je prošle godine otkrio Karsten Voigt, bivši visoki zvaničnik njemačkog ministarstva vanjskih poslova, je da ih je njemačkoj vanjsko-obavještajnoj agenciji, BND, predao pripadnik Mudžahedina-e- Khalq (MEK), kultna iranska teroristička grupa koja se bori protiv režima u Teheranu još od ranih 1980-ih. Nadalje, visoki zvaničnik BND-a rekao je Voigtu da njemački obavještajni zvaničnici smatraju izvor „sumnjivim“ i zabrinuti su zbog onoga što im se činilo namjerom Bushove administracije da svoju politiku prema Iranu zasniva na tim dokumentima.
Uloga MEK-a u prenošenju dokumenata ukazuje na to da oni potiču iz Izraela, jer je MEK nekoliko godina služio kao klijent Izraela, uključujući i „pranje“ izvještaja izraelskih obavještajnih službi predstavljajući ih IAEA-i i štampi kao da dolaze iz sam MEK. Izrael je također dostavio novu seriju dokumenata i obavještajnih izvještaja IAEA-i 2008. i 2009. u kojima se tvrdi da je Iran testirao dizajn nuklearnog oružja i da je nastavio raditi na drugim komponentama nuklearnog oružja i nakon 2003. Iako IAEA nikada nije javno spomenula Izrael, bivši generalni direktor El Baradei otkriva u svojim memoarima da je Izrael direktno dostavio dokumente. Nakon što je El Baradeija naslijedio savitljiviji Yukia Amano, IAEA je koristila te dokumente koje je dostavio Izrael kao osnovu za svoj izvještaj iz novembra 2011., koji je iznio niz novih optužbi o iranskim istraživačkim projektima nuklearnog oružja koji prevazilaze navodni program 2001-03.
Bespogovorno prihvatanje ovog lažnog narativa pomerilo je politički diskurs oko nuklearnih pregovora oštro prema izraelskoj poziciji. Kao rezultat toga, Obamina administracija je ranjivija na propagandni rat protiv pregovora koje izraelski klijenti u Kongresu vode.
Najveći uticaj lažnog narativa bio je nametanje koncepta proboja diplomatskom držanju administracije. Taj koncept se uvijek predstavlja samo kao tehnički alat za mjerenje sposobnosti Irana da napravi nuklearno oružje. Njegov pravi značaj je, međutim, u njemu implicitna pretpostavka da Islamska Republika grozničavo radi na nabavci nuklearnog oružja i da je u tome mora spriječiti moć SAD-a.
Tokom iransko-iračkog rata 1980-ih, iranski vrhovni vođa, ajatolah Ruholah Homeini, isključio je posjedovanje oružja za masovno uništenje kao nedozvoljeno pod islamom, iako je Irak nanosio užasne žrtve Iranu napadima hemijskim oružjem. Ta epizoda činifetve protiv nuklearnog oružja od strane sadašnjeg vrhovnog vođe, ajatolaha Alija Hamneija, potpuno vjerodostojno.
Stvarno ponašanje Irana posljednjih godina također je opovrglo narativ o proboju. Početkom 2010., zagovornici teorije proboja već su tvrdili da bi Iran mogao proizvesti dovoljno visoko obogaćenog uranijuma za bombu za samo šest mjeseci. Ahmadinedžadova vlada je naginjala ekstremno nacionalističkoj, antizapadnoj političkoj jedinici, a u to vrijeme nije bilo ni aktivnih pregovora ni sankcija iranskoj naftnoj industriji koje bi dale poticaj da se uspori trka ka kapacitetu za proboj. Ali umjesto da iskoristi godine od 2010. do sredine 2012. godine da počne obogaćivati na nivo oružja, Iran je krenuo u suprotnom smjeru. Nije koristio više od polovine centrifuga koje je već imao za obogaćivanje uranijuma, a počeo je pretvarati veći dio svog 20 posto obogaćenog uranijuma u oksidni oblik, što ga čini daleko težim i dugotrajnijim za obogaćivanje u oružju. nivoa.
U stvari, koncept proboja temelji se na potpuno nevjerovatnoj pretpostavci – da bi Iran namjerno pozvao na konfrontaciju sa Sjedinjenim Državama žureći da obogati dovoljno uranijuma za jednu bombu – onu koja ne bi bila dostupna za upotrebu čak tri ili četiri godine, prema procjenama američkih obavještajnih službi.
Narativ koji sada prijeti da gurne Sjedinjene Države u mnogo opasnije tenzije s Iranom najuspješniji je primjer fundamentalnog i trajnog problema američke nacionalne sigurnosne politike. Falsifikovani obavještajni podaci korišteni su kako bi se američka javnost navela da se složi s ratovima u Vijetnamu i Iraku. Neistine o incidentu u Tonkin zaljevu prije izgradnje Vijetnama i navodnim iračkim programima oružja za masovno uništenje prije rata u Iraku su na kraju razotkrivene, iako nakon što su američke trupe počinile.
Uspjehu lažnog narativa o Iranu olakšao je nestanak istražne funkcije Kongresa i korporativnih medija. Otpor manipulaciji mišljenjem o pitanjima nacionalne sigurnosti može biti uspješan samo ako ojačamo sposobnost nezavisni mediji upozoriti Amerikance na strateške neistine rano u njihovoj trudnoći.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati