Američko carstvo baza — u 102 milijarde dolara godišnje već najskuplje vojno preduzeće na svijetu - upravo je postalo znatno skuplje. Za početak, 27. maja saznali smo da je State Department će graditi nova "ambasada" u Islamabadu u Pakistanu, koja će sa 736 miliona dolara biti druga najskuplja ikada izgrađena, samo 4 miliona dolara manje, ako ne dođe do prekoračenja troškova, od one veličine Vatikana koju je Bushova administracija postavila u Bagdadu . Stejt department je takođe navodno planirao da kupi hotel Pearl Continental sa pet zvezdica (sa bazenom) u Pešavaru, u blizini granice sa Avganistanom, kako bi se tamo koristio kao konzulat i stambeni prostor za svoje osoblje.
Nažalost zbog takvih planova, 9. juna pakistanski militanti zabio kamion napunjen eksplozivom u hotel, ubivši 18 putnika, ranivši najmanje 55, i srušivši jedno cijelo krilo strukture. Od tada nema vijesti o tome da li State Department i dalje nastavlja s kupovinom.
Kakvi god da budu troškovi, oni već neće biti uključeni u naše naduvan vojni budžet, iako nijedna od ovih struktura nije dizajnirana da bude prava ambasada – mjesto, odnosno mjesto gdje lokalni ljudi dolaze po vize, a američki zvaničnici predstavljaju komercijalne i diplomatske interese svoje zemlje. Umjesto toga, ove takozvane ambasade će zapravo biti ograđene zgrade, nalik srednjovjekovnim tvrđavama, u kojima američki špijuni, vojnici, obavještajni službenici i diplomate pokušavaju držati na oku neprijateljsko stanovništvo u regionu u ratu. Može se sa sigurnošću predvidjeti da će u njih smjestiti veliki kontingent marinaca i uključiti krovne helikopterske platforme za brzi bijeg.
Iako bi zaposlenicima State Departmenta koji rade na opasnim mjestima moglo biti utješno da znaju da imaju određenu fizičku zaštitu, njima, kao i ljudima u zemljama u kojima služe, mora biti očigledno da će sada biti vidljivo dio američko imperijalno prisustvo u licu. Ne bismo se trebali iznenaditi kada militanti koji napadaju SAD pronađu jednu od naših ambasada nalik bazi, koliko god dobro čuvanu, lakšu metu od velike vojne baze.
A šta se ionako radi o tim vojnim bazama — sada blizu 800 od njih razasutih širom svijeta u tuđim zemljama? Čak i dok se Kongres i Obamina administracija prepiru oko troškova spašavanja banaka, novog zdravstvenog plana, kontrole zagađenja i drugih preko potrebnih domaćih troškova, niko ne sugeriše da bi zatvaranje nekih od ovih nepopularnih, skupih imperijalnih enklava moglo biti dobar način za uštedu nešto novca.
Umjesto toga, očigledno će postati još skuplji. Dana 23. juna, mi naučili da Kirgistan, bivša Centralnoazijska Sovjetska Republika koja je još u februaru 2009. objavio da će izbaciti američku vojsku iz zračne baze Manas (koja se koristi od tada 2001 kao poprište za avganistanski rat), ubijeđen je da nam dopusti da ostanemo. Ali evo kvake: u zamjenu za to što nam učinite tu uslugu, godišnja renta koju Washington plaća za korištenje baze će se više nego utrostručiti sa 17.4 miliona dolara na 60 miliona dolara, uz miliona više da se posvetimo obećanim poboljšanjima aerodromskih objekata i drugim finansijskim zaslađivačima. Sve to zato što je Obamina administracija, koja se obavezala na širenje rata u regionu, uvjerena da joj je ova baza potrebna za skladištenje i pretovar zaliha u Afganistan.
Pretpostavljam da ovakav razvoj događaja neće proći nezapaženo u drugim zemljama u kojima su Amerikanci takođe nepopularni okupatori. Na primjer, Ekvadorci imaju reci nam da napusti vazdušnu bazu Manta do novembra ove godine. Naravno, moraju uzeti u obzir svoj ponos, a da ne govorimo o činjenici da im se ne sviđa da se američki vojnici zezaju po Kolumbiji i Peruu. Bez obzira na to, vjerovatno bi im trebalo malo više novca.
A šta je sa Japancima koji više od 57 godina plaćaju velike pare za smještaj američkih baza na svom tlu? Nedavno su postigli dogovor s Washingtonom o premještanju nekih američkih marinaca iz baza na Okinawi na američku teritoriju Guam. U tom procesu, međutim, bili su primorani platiti ne samo troškove uklanjanja marinaca, već i izgraditi nove objekte na Guamu za njihov dolazak. Da li je moguće da će oni sada uzeti znak od vlade Kirgistana i samo reći Amerikancima da izađu i sami plate? Ili bi barem mogli prestati financirati isto američko vojno osoblje koje redovno siluje Japanke (približno dvije mjesečno) i zagorčava život onima koji žive u blizini 38 američke baze na Okinawi. Ovo su sigurno bili Okinavci nadajući i molitva za sve od kada smo stigli 1945.
Zapravo, imam prijedlog za druge zemlje koje su pomalo umorne od američkog vojnog prisustva na njihovom tlu: unovčite odmah, prije nego što bude prekasno. Ili povećajte cijenu ili recite Amerikancima da idu kući. Ohrabrujem ovakvo ponašanje jer sam uvjeren da će Američko carstvo baza uskoro bankrotirati našu zemlju, pa je - po analogiji s finansijskim balonom ili piramidalnom šemom - ako ste investitor, bolje da dobijete svoj novac van dok još možeš.
To je, naravno, nešto što je palo na pamet Kinezima i drugim finansijerima američkog državnog duga. Samo što unovčavaju tiho i polako kako ne bi nanijeli dolar dok još drže toliki snop njih. Međutim, nemojte se zavaravati: krvarimo li brzo ili sporo; i držanje našeg vojnog carstva i svih baza koje idu uz njega na kraju će značiti kraj Sjedinjenih Država kakve poznajemo.
Računajte na ovo, buduće generacije Amerikanaca koji putuju u inostranstvo decenijama od sada neće pronaći krajolik prošaran "ambasadama" od skoro milijarde dolara.
Chalmers Johnson je autor Blowback trilogija - Blowback (2000), Tuga Carstva (2004), i osvetnik (2006), sve u izdanju Metropolitan Books. Pogledajte TomDispatch audio intervju s Johnsonom o američkom carstvu baza klikom OVDJE.
[Ovaj se članak prvi put pojavio na Tomdispatch.com, weblog Instituta Nation, koji nudi stalan protok alternativnih izvora, vijesti i mišljenja Toma Engelhardta, dugogodišnjeg urednika u izdavaštvu, suosnivač kompanije projekat Američko carstvo, Autor Kraj kulture pobjede, i urednik od Svijet prema Tomdispatchu: Amerika u novom dobu imperije.]
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati