Papa Franjo ima ogromnu popularnost među redovnim katolicima koji su žudjeli za figurom koja bi nadmašila doba skandala. Ali napredujuća priča Franjinog papinstva je sljedeća: koliko daleko papa može ići u reformama protiv ukorijenjene kulture kardinala i biskupa, nesklone promjenama?
„Homoseksualni sveštenici mnogo puta smatraju da njihovi darovi kao propovednici potiču iz iskustva homoseksualne orijentacije“, tako je otac Robert Nugent objasnio svoje zalaganje za homoseksualce katolike, kada sam ga prvi put intervjuisao 1987.
Nugent je osnovao New Ways Ministry sa sestrom Jeannine Gramick kako bi pomirio homoseksualce s crkvom čija su ih moralna učenja izopćila - i crkvom s ogromnim, nemirnim ormarom gej svećenika. Godine 1999. vatikanska istraga nad svećenikom i časnom sestrom kulminirala je kada ih je kardinal Joseph Ratzinger osudio, naredivši im šutnju.
Gramick je nastavio govoriti. Nugent, s magistrom božanstva s Yalea, bio je više ranjen i povukao se u miran život parohijskog svećenika. Napisao je eseje, uključujući posebno dirljiv u Commonwealu o jezuiti Teilhardu de Chardenu, kojeg je Vatikan ušutkao 1960-ih zbog njegovih spisa o evoluciji. Nugent je umro 1. januara u 76. godini, a Gramick je bio pored njega.
Koliko bi mu bilo drago da vidi njegovu ključnu metaforu — „darovi“ — odjeka u nacrtu izvještaja Vatikanske sinode o porodici od 13. oktobra: „Homoseksualci imaju darove i kvalitete koje mogu ponuditi kršćanskoj zajednici: da li smo sposobni da ih pozdravimo ljudima, garantujući im dalji prostor u našim zajednicama?”
Preuzeto je medijsko ispitivanje prvobitnog izvještaja nadbiskupa Bruna Fortea Francisova poznata primedba o homoseksualcima, “Ko sam ja da sudim?”
Nugent ne bi bio iznenađen da vidi kako Forteov nacrt katalizuje tvrdolinijašne konzervativne biskupe: revidirani nacrt, preveden sa italijanskog na engleski, razvodnjavao je „pozdravljajući“ do „obezbeđivanje“.
Svaka nijansa je bitna kada se ljudska ljubav preispituje. Biskupi koji ne "požele dobrodošlicu" homoseksualcima mogu šta da "pruže"? Lekcije da se pridržavaju drevnih spisa koji osuđuju istopolnu ljubav? Noseći križ seksualne orijentacije nad kojim nemaju izbora?
Italijanska verzija je zvanična, ali konačni dokument će izaći na nastavnoj sinodi sljedeće jeseni, podložno Franjinoj završnoj riječi.
Kako se crkva koja podučava usklađuje s jednim od ključnih pitanja ljudskih prava u doba u kojem predaje? Postavlja se veće pitanje: da li papa vođen reformama ima moć da promijeni jezik doktrine?
Crkva koja podučava naspram crkve koja obožava
„Pitanje od 64,000 dolara je da li Franjo gura promjene doktrine“, objašnjava otac Charles Curran, profesor ljudskih vrijednosti na Univerzitetu Elizabeth Scurlock na Univerzitetu Southern Methodist, plodan moralni teolog i realista unutar crkve.
“Mislim da bi mu bilo jako teško lično i institucionalno”, rekao je Curran. “Pokušavamo ih natjerati da promijene kontracepciju već 50 godina.”
Godine 1968. Curran je bio istaknuta ličnost koja je osporila papsko pismo Pavla VI u kojem se osuđuju svi oblici kontrole rađanja. Savjetodavna komisija pri papi je velikom većinom glasala za kontracepcijske pilule. Posljedice protiv papinog pisma mjesecima su bile na međunarodnim naslovnicama. Današnje ankete pokazuju da 85 posto laika ignorira stav crkve.
Trebalo je skoro dvije decenije da se isplati, ali je Ratzinger oduzeo Curranovu licencu da predaje teologiju na Katoličkom univerzitetu u Americi nakon vatikanske istrage o njegovom "neslaganju". Katolički univerzitet djeluje prema Vatikanskoj povelji.
Curran je izgubio svoj stalni posao 1988. godine i na kraju je preuzeo poziciju u SMU u Dallasu.
“Da papa kaže da su moji prethodnici pogriješili, nikada nije učinjeno”, kaže Curran. “Franjo ne mijenja vrlo specifična negativna učenja crkve. Umjesto toga, on ih ne naglašava. Ali crkva koja uči treba da odražava crkvu koja obožava. Niko ne govori o kontroli rađanja sa govornice i svi je praktikuju. To pokazuje koliko im je teško priznati da je učenje bilo pogrešno.”
Biskupi su postali istaknuti kritičari homoseksualnih brakova, ponekad trošeći crkvena sredstva u suprotnosti s inicijativama glasanja za gej brakove.
Kao jedna od crvenih linija u kulturnim ratovima u Evropi, Sjevernoj Americi i Australiji, katolička hijerarhija je vodila tu bitku i izgubila.
Franjo je nedavno proglasio Pavla VI blaženim, što je korak prije proglašenja sveca, zbog uloge njegovog dalekog prethodnika u upravljanju reformom nastrojenog Drugog vatikanskog koncila do njegove rezolucije 1965. Taj isti papa bio je toliko razoren neprijateljstvom javnosti prema njegovoj izjavi o kontroli rađanja da nije izdao druga enciklika u poslednjih 10 godina.
Pape imaju istoriju grešaka, često sramotnih, koje defanzivni Vatikan bira da zaboravi ili ignoriše.
Grgur XVI, koji je bio papa od 1831-1846, osudio je širenje željeznica u Italiji. Takođe je osudio italijanski nacionalizam. Željeznice, koje su ionako izgrađene, pomogle su Italiji da stekne određeni nacionalni identitet.
Zašto pape ne mogu priznati da su ranije pape pogriješile? Doktrina o nepogrešivosti primjenjuje se samo kada papa govori o dogmi, apsolutnoj vjerskoj istini (za razliku od moralnih učenja) i na nju se pozivaju samo dva puta od svoje adaptacije 1871. godine.
Jovan Pavle II pohvalio je jednog od najozloglašenijih pedofila u istoriji crkve, Otac Marcial Maciel, kao “djelotvoran vodič za mlade” i hvalio ga je dugo nakon što su optužbe bivših sjemeništaraca iznesene u Ratzingerovoj kancelariji 1998.
Još 2004. John Paul je još uvijek hvalio Maciela.
Ratzinger je, kao papa Benedikt, svrgnuo Maciela 2006. godine i brzo proglasio Ivana Pavla za sveca. Franjo je istog dana kanonizirao Pavla VI i Ivana Pavla II. Sve greške su oproštene. Ali da li su zaboravljeni?
Sveti John Henry Newman, plodni engleski kardinal iz 19. stoljeća, napisao poznati esejo razvoju doktrine u kojoj je rekao: "Živjeti znači mijenjati se, a biti savršen znači često se mijenjati."
Ivan Pavle je na svoj način unaprijedio ideju crkve koja je podložna reviziji tako što je iznio dug niz izvinjenja Židovima, Indijancima, Galileju i mnogim drugima kojima je crkva nanesena nepravdu, u ime “pročišćenja povijesnog pamćenja”.
Njegova izvinjenja u potrazi za istorijskom iskrenošću nisu uključivala žrtve seksualnog zlostavljanja sveštenstva, homoseksualce ili žene koje traže ulogu u svećeništvu. Prema njima je bio krut.
„Evolucija se jednostavno događa i na kraju nije pod kontrolom institucionalne crkve“, rekao mi je profesor katoličkih studija Paul Lakeland sa Univerziteta Fairfield.
„Doktrina se stalno razvija. Promjena je slon u sobi i uvijek je bila. Čini mi se da je Franjo učinio da je otvorio vrata da pokaže institucionalnim crkvenim vođama kako se bore da upijaju (ili ne) poruku koju dobijaju od znakova vremena.”
Određena pitanja koja dijele rimokatoličku hijerarhiju, poput prihvatanja razvedenih katolika koji su se ponovo vjenčali bez poništenja, emocionalno su bremenita crkvenim tradicionalistima. Crkva zakona se, po njihovom mišljenju, čvrsto bori protiv grijehova svijeta.
Sandro Magister, iskusni dopisnik italijanskog nedjeljnika L'espresso, ima odlične vatikanske izvore. Magister je romantični konzervativac, koji pokriva Vatikan kao više područje morala, sa svađama kakve možete očekivati u velikom zamku. U nedavnom intervjuu s Rorate Caeli, tradicionalnim katoličkim blogom, Magister je dao glas o čeličnom gledištu kardinala i biskupa koji su u suprotnosti u drami ovog papstva „živjeti znači promijeniti se“.
O pitanju koje je podijelilo nedavnu Sinodu porodice, dopuštajući da se pričesti razvedeni katolici koji se ponovo vjenčaju, Magister je razmišljao o takvoj toleranciji “rezultat će prihvatanjem drugog braka, a time i raskidanjem sakramentalne veze braka.”
Dalje se žalio na „još jednu ponavljajuću praksu ovog pontifikata: ukori jednoj i drugoj strani. Međutim, ako želimo da napravimo inventar, čini se da su grde usmjerene na tradicionaliste, legaliste i rigidne branitelje doktrine mnogo brojnije. S druge strane, kad god ima nešto da kaže naprednjacima, nikad ne shvatite na koga zapravo misli.”
Francis je agent za promjene kojemu parira nekoliko drugih ličnosti na vlasti danas. Zbog toga se nalazi na vrhu raznih anketa najpopularnijih ličnosti na svijetu. On govori stvari koje niko u politici ne govori o nepravdi neregulisanog kapitalizma i ljudskim pravima siromašnih u svijetu, dok poziva svoju crkvu da traži dalje od pozicija koje su je dijelile od katastrofalne enciklike o kontroli rađanja iz 1968. godine.
“Franjo je naelektrizirao crkvu i privukao legije nekatoličkih obožavatelja energično postavljajući novi smjer,” Magazin Fortune objavio je u martu, proglasivši ga svojom najuticajnijom osobom na svijetu.
"On zna da su njegovi dosadašnji postupci, iako revolucionarni, uglavnom odražavali novi ton i namjere", piše u tekstu. “Njegov najteži posao je pred nama. Pa ipak ima mnogo znakova 'Francisovog efekta': u anketi u martu, svaki četvrti katolik rekao je da je ove godine povećao svoje dobrotvorne davanja siromašnima. Od toga, 77 posto je reklo da je to dijelom zaslužan papa.”
Ideja da revolucionarni papa tjera više katolika da daju novac, nakon generacije crkvenih skandala koji su bili ogromna sramota vjernicima i doveli do odlaska mnogih mlađih ljudi, naglašava da je i sam Franjo ideja čije je vrijeme došlo.
On ima rok do oktobra 2015., kada će se sastati sljedeća Biskupska sinoda, da odluči o stvarima kao što je semantika „dočeka“ u odnosu na „obezbeđivanje“ gej katolika. I između sada i tada, nastavit će se jedan od rascjepkanih političkih narativa tog dana, dok se kardinali stare garde suprotstavljaju papi za koju mnogi od njih žele da nikada nisu bili izabrani.
Jason Berry je GroundTruth religijski dopisnik i autor knjige Render to Rome: Tajni život novca u Katoličkoj crkvi.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Sva religija je zasnovana na vjerovanju u natprirodno. Sve je to lažno kao i vjerovanje u obožavanje medvjeda kada smo živjeli u pećinama prije nekih 100,00 godina ili boga vulkana ili Zeusa ili Wotana ili bilo kojeg od ostalih 1000 bogova koje su ljudi stvorili od pojave homo sapiensa, a svi nekada su smatrani validnim i sve to sada smatraju smešnim od strane vernika u sadašnjeg boga koje je napravio čovek.
Članak se prepire o detaljima ovog ljudskog nadriliječništva umjesto da se bavi činjenicom da su sve religije izmišljene, neistine koje je stvorio čovjek.
Samo za malo olakšanja od stalnih laži i bajki nametnutih lakovjernoj populaciji, usudio bih se svakog vjernika da ode na You Tube i zatraži
”Hrišćanstvo je lažno i nemoralno: Christopher Hitchens” i samo POKUŠAJTE da pogledate taj 12:59 segment mnogo duže debate.
Kladim se da nijedan vjernik neće moći:
1) proći kroz cijeli segment zbog kognitivne disonance
2) biti u stanju ili poreći ili raspravljati o činjenicama koje Hitchens iznosi.
Religija je totalitarne prirode i nije joj mjesto u pravednom, demokratskom i obrazovanom društvu.
Religija je prihvatljiva samo kada je samopovređena.
Zadržite svoje bajke i autoritarno razmišljanje za sebe.