Zločin koji je počeo ove sedmice gotovo je izvan zamisli. Tokom proteklih nekoliko mjeseci, Bushova administracija je očajnički pokušavala da prikupi svjetsku podršku za njihovu invaziju i da pronađe djelić dokaza da Irak zapravo predstavlja prijetnju. Oni su potpuno podbacili u obje tačke, uvjerivši nikoga osim najlakovjernijih, kvislinga i neupitnih. Ali nije važno za Busha. Trideset miliona ljudi protestuje širom sveta, uključujući milione Amerikanaca. Za Georgea W. Busha ovo predstavlja 'fokus grupu', za koju ne osjeća potrebu da razmatra u svojoj ratnoj računici, dok nastavlja da trubi o svom ratu 'oslobođenja' za 'demokratiju'. Stanovništvo Iraka, koje je patilo pod dvanaestogodišnjom opsadom sankcija koje su uvele SAD, zaista živi pod diktatorom, koji krši ljudska prava. Amerika je odgovorila na ovu tešku situaciju tako što je populaciju koja se sastoji od 50% djece mlađe od 15 godina podvrgla dvama potpunim ratovima, tokom decenije gušenja ekonomskih sankcija i ponovljenih i dosljednih bombardovanja povezujući jedan rat s drugim. Nikada nije pokazana podrška snagama koje teže demokratiji u Iraku – što nije iznenađujuće kada se zapita da li bi istinski demokratska vlada u Iraku htela da preda svoje značajne naftne resurse velikim američkim naftnim korporacijama, kao i Halliburtonu i drugim manjim energetskim kompanijama sa ključnim ljudi u Bushovoj administraciji koji žele da postanu velike naftne kompanije.
Antiratni pokret koji je tako brzo rastao širom svijeta ostaje naš veliki resurs. Osjećaj je vrlo ohrabrujući zastati i neko vrijeme pogledati ogromnu silu koju je oslobodila Bushova jurnjava u rat. Ne sila američke vojske, već snaga našeg pokreta. New York Times je čak bio primoran da prizna da su mirovni pokret, zajedno sa SAD, dvije velike sile u svijetu. Takav pokret koji se pojavljuje i prije početka rata je događaj bez presedana. Zabrinutost da bi činjenica da pokret nije zaustavio rat u Iraku obeshrabrila pokret pokazala se neosnovanom. Umjesto toga, antiratni pokret je eksplodirao u porastu, s ogromnim brojem ljudi koji izvode građansku neposlušnost u New Yorku, San Francisku i drugim gradovima širom SAD-a, a protesti globalno nastavljaju eskalirati.
Ključni cilj antiratnog pokreta nije se promijenio u odnosu na ono što je trebao biti cijelo vrijeme. Kao što je uvijek slučaj, elite imaju moć trenutka. Sjedinjene Države će završiti svoj rat u Iraku i vrlo vjerovatno će tamo postići svoje ciljeve. Iračke rezerve nafte će doći pod direktnu kontrolu Sjedinjenih Država. Ne učeći ništa iz bede koju je takva akcija donela narodu Izraela, Sjedinjene Države će održati okupaciju Iraka, kroz svoju vojsku i ono što će verovatno biti marionetska vlada koju će ona podržavati. I šta će biti sljedeće? Nakon 1979., Sjedinjene Države su izgubile nogu od svog tronošca oko država koje proizvode naftu (Izrael, Turska i šahov Iran). Sada će biti zamijenjen, s Iranom koji se nalazi između Iraka i Afganistana, oba pod okupacijom Sjedinjenih Država. Hoće li Iran biti sljedeći na listi za hitne slučajeve Bush/Cheney/Wolfowitz/Rumsfeld/Perle? Možda. Neće biti teško pronaći izgovor za takav napad, jer se prvi napad iračkih šija na američke okupacione snage lako može iskoristiti za prodaju takvog napada. Možda će to biti Sirija, koja se naširoko smatra središtem arapskog prkosa zapadnim ambicijama. Tekuće tenzije u Libanu lako mogu poslužiti kao izgovor za ovaj izbor. Ili će možda Sjedinjene Države pronaći način da svoju pažnju usmjere na ovu hemisferu. Jedan od aspekata formiranja trenutne američke politike o kojima se manje raspravlja je pobjeda Huga Chaveza u Venecueli i njegova posljednja sposobnost da se odupre pokušaju državnog udara koji podržava SAD u obliku nacionalnog udara. Venecuela je veliki proizvođač nafte, najveći izvan Bliskog istoka. Chavezovo uspon svakako je odigrao ulogu u američkim strateškim proračunima tokom prošle godine.
Prava poenta je da ne znamo koji će biti sljedeći korak. I, istina, nije važno. Moramo imati na umu da, dok je naš fokus tačno na napadu na Irak, Sjedinjene Države vode rat na drugim mjestima u isto vrijeme. Prošle sedmice doživio je najteži američki napad na Afganistan u posljednjih godinu dana, a američke snage ostaju tamo. Sjedinjene Države nastavljaju da održavaju trupe u Kolumbiji. Bushov partner u zločinu, Ariel Sharon, neprestano je raspirivao žar nasilja na palestinskim teritorijama, kako bi, kako je rekao jedan ministar, natjerao Palestince da se 'sebe prebace'. To je ratno biće za više od novca, više od nafte. To je rat koji se vodi za vlast.
Naš zadatak je da prepoznamo ove globalne veze. U našoj odbrani Iraka, ne smijemo zaboraviti Palestince, koji se suočavaju s nivoom nasilja kakav nisu vidjeli od 1948. (kao što su, u tom slučaju, Izraelci). Ne smijemo zaboraviti opkoljeni narod Kolumbije, čiju zemlju uništava građanski rat podstaknut američkim mahinacijama. Ne smijemo zaboraviti potrebu da podržimo relativno progresivne vlade koje su došle na vlast u Venecueli i Brazilu. Ne smijemo zaboraviti narod Afrike, koji još uvijek pati od posljedica kolonizacije, razaranja pandemije AIDS-a i haosa izazvanog kontinuiranom eksploatacijom resursa i stalnim plimnim protokom malokalibarskog oružja u zemlju. Ne smijemo zaboraviti da su siromašni naših zemalja, svih zapadnih zemalja, ti koji i dalje plaćaju cijenu za neoliberalnu ekonomsku politiku i vojno-industrijsku strategiju za globalnu kontrolu. Dok se novac ulijeva u vojsku na neviđenim nivoima, socijalne usluge se smanjuju, radna mjesta se smanjuju, a fakulteti svih vrsta postaju sve teže i teže priuštiti radnim ljudima.
Ovo ne znači da svako od nas, pojedinačno ili u grupama, treba da se pozabavi svim ovim pitanjima, naravno. Zaista, ključno je da ne pokušavamo. Grupa poput Jewish Voice for Peace je s dobrim razlogom fokusirana na promjenu američke politike u pogledu izraelsko-palestinskog sukoba, čak i dok mi, u vrijeme krize poput ove, također poduzimamo mjere da se suprotstavimo ratu u Iraku. Umjesto toga, sugerira se da grupe koje rade na različitim pitanjima kao što su rasizam u SAD-u, rodna ravnopravnost, heteroseksizam i obrazovanje također treba da se udruže sa grupama koje rade na pitanjima vanjske politike kako bi formirale veći pokret. U stvari, sasvim je moguće da je ono što sada imamo pokret da konačno počnemo da zamjenjujemo makijavelističku politiku politikom zasnovanom na zajedničkom čovječanstvu. Jer u osnovi, nije li to ono zbog čega se protivimo našoj vladi?
Da, istina je da se mnogi ljudi uopće ne bave politikom sve dok nemaju neki lični interes u igri. Ipak, većina ljudi, u cijelom političkom spektru, želi vidjeti politički sistem koji radi za veće dobro, koji podržava univerzalne moralne principe i koji je vođen prije svega željom da se vidi mir, pravda i pristojan život za sve ljudi. Ovo nisu principi na kojima rade vlade, i zaista, sama priroda politike je takva da su takve brige prve žrtve formiranja politike. Snaga narodne volje je ta koja to može promijeniti. Ovo je prilika koju sada imamo. Mi iskoristimo tu priliku radeći svoj posao, i to na različite načine. Ne postoji jedinstvena strategija. Ali postoji velika potreba da radimo svoj posao svjesni onoga što se dogodilo i onoga što se dešava mimo pitanja kojem smo i sami posvećeni. Dok radimo za mir na Bliskom istoku, moramo biti svjesni napada na obrazovni sistem (koji je već u lošem stanju, kao što znamo) u Sjedinjenim Državama, a posebno ovdje u Kaliforniji. Dok radimo protiv rasizma u SAD-u, moramo se prisjetiti borbe za opstanak naroda Ogoni u Nigeriji protiv razaranja koje je napravila Shell Oil. Moramo se sjetiti, i pobrinuti se da se naši susjedi sjete, korporativnih zločina koji su tako brzo nestali sa naslova prošle godine.
Borba za mir i pravdu je ista kao i borba protiv rasizma, mizoginije, heteroseksizma, klasizma, nasilnog nacionalizma i etnocentrizma. Imajući te veze na umu, podržavajući jedni druge kad god možemo, održavamo živom nadu koja se u ovim danima očaja rasplamsava pojavom globalnog mirovnog pokreta. I možemo početi preoblikovati politički krajolik kako bismo favorizirali čovječanstvo u odnosu na interese nekolicine.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati