“Sadam Husein i njegov režim nisu uložili nikakve napore da se razoružaju kako to zahtijeva međunarodna zajednica... Nemamo naznaka da je Sadam Husein ikada napustio svoj program nuklearnog oružja.”
- Američki državni sekretar Pauel u Vijeću sigurnosti UN-a, 5. februara 2003
“Kao što sam u više navrata izvještavao, IAEA je do decembra 1998. zaključila da je neutralizirala prošli nuklearni program Iraka i da, stoga, u to vrijeme nije bilo neriješenih pitanja razoružanja... Do danas nismo pronašli nikakve dokaze o postojanju zabranjene nuklearne ili nuklearne aktivnosti u Iraku.”
- Direktor IAEA El Baradei Vijeću sigurnosti UN-a, 14. februara 2003
"Iran i iznova nije uspio pokazati da je njegov nuklearni program miran i da ispuni svoje obaveze prema Ujedinjenim narodima."
- Predsjednik Obama Generalnoj skupštini UN-a, 25. septembra 2012
“Procjena NIE se poklapa s dosljednim izjavama Agencije u posljednjih nekoliko godina da, iako Iran još uvijek treba da razjasni neke važne aspekte svojih prošlih i sadašnjih nuklearnih aktivnosti, Agencija nema konkretne dokaze o tekućem programu nuklearnog oružja ili neprijavljenim nuklearnim objektima u Iranu.”
- Direktor IAEA El Baradei, Saopštenje za javnost, 3. decembar 2007
Većina Amerikanaca sada shvaća da je američki rat protiv Iraka bio zasnovan na lažima vješto prerušenim u tajne. Umjesto da se konsultuje sa svojim obavještajnim agencijama i donese odluku o ratu i miru na osnovu objektivne analize, američka vlada je donijela političku odluku da krene u rat i potom proizvela lažne “obavještajne podatke” da podrži tu odluku.
Kako je u svojoj knjizi objasnio senator Bob Graham, koji je u to vrijeme bio predsjednik Senatskog obavještajnog odbora Inteligence Matters, takozvani „sažetak“ Nacionalne obavještajne procjene (NIE) koji je dat članovima Kongresa u oktobru 2002. godine nije imao nikakve veze sa NIE za koji je tvrdio da ga rezimira. Bio je to očito politički dokument proizveden mjesecima ranije, prepun lažnih tvrdnji koje nisu bile u NIE, kao što je da su američki zvaničnici mogli identificirati 550 lokacija u Iraku gdje je bilo skladišteno hemijsko i biološko oružje.
Paul Pillar, viši analitičar CIA-e koji je pomogao u pripremi lažnog dokumenta, kasnije za PBS, „Svrha je bila da se ojača argumentacija za rat sa američkom javnošću. Da li je ispravno da obavještajna zajednica objavljuje radove u tu svrhu? Mislim da nije, i žalim što sam imao ulogu u tome.” Sekretar Pauel je nazvao svoj nastup u Vijeću sigurnosti "mrlja" na njegovom dosijeu, ali je to bilo u skladu s ranijim kompromisima u njegovoj izuzetno političkoj vojnoj karijeri, kao npr njegova uloga u aferi Iran Contra.
Vlade obično koriste svoje vojne i obavještajne savjetnike na ovaj način, i rijetko se smatraju odgovornim za to. Kako je napisao AJP Taylor Poreklo Drugog svetskog rata, “Malo je dokaza da su se vladari demokratskih zemalja (ili diktatorskih u tom slučaju) ikada konsultovali sa svojim vojnim stručnjacima na odvojen način prije nego što su odlučili o politici. Oni su prvo odlučili o politici; a zatim zatražio od stručnjaka tehničke argumente kojima bi se politika mogla opravdati... bilo je protivno njihovoj prirodi da u vanjskim poslovima odbiju politiku kompromisa i ustupaka koju su primjenjivali kod kuće.”
Dakle, odluke koje uništavaju živote miliona ljudi se donose, ne zasnovane na ozbiljnim naporima da se uhvati u koštac sa objektivnom stvarnošću, već na osnovu „političke stvarnosti“, u kojoj ono što ljudi misle ili se može navesti da misle ima veću težinu od objektivne analize stvarni svijet.
Do 2003., Irak je bio najnadziranija i najinspektiranija zemlja u istoriji, ali sekretar Pauel nije imao konkretne dokaze koji bi odgovarali fotografije sovjetskih projektila na Kubi da je Adlai Stevenson pokazao Vijeću sigurnosti 1962. I tako je svijet ostao neuvjeren. Deset dana nakon što je govorio, do 30 miliona ljudi izašlo je na ulice u 60 zemalja najveće svetske demonstracije u istoriji da se suprotstavi američkoj i britanskoj agresiji. Pa ipak, pobijedio je Powellov politički teatar oduševljene kritike američkih korporativnih medija i zaokružio slučaj rata u američkom “političkom svijetu” koji je bio njegova prava ciljna publika.
Kao i Iran danas, Irak je bio kažnjen godinama sankcija koje su, zajedno sa Prvim zalivskim ratom, izazvale najmanje 400,000 smrtnih slučajeva djece mlađe od pet godina koje se mogu spriječiti. U političkom svijetu, sankcije su alternativa ratu koji „mirno“ kažnjava demoniziranu žrtvu. U stvarnom svijetu, međutim, uvođenje kaznenih sankcija zemlji osiromašuje i ubija njen narod, a ne njene vođe. Sankcije potkopavaju diplomatiju i hvataju obje strane u spiralu eskalacije neprijateljstva koje postaje sve teže riješiti kako se približavaju ratu.
U političkom svijetu, “dvostruki kolosijek” kojim je predsjednik Obama krenuo prema Iranu 2009. godine, vodeći istovremeno sankcije i diplomatiju, bio je kompromis koji je zadovoljio i jastrebove i golubove u njegovoj administraciji. U stvarnom svijetu, međutim, IAEA i konsenzusom 16 američkih obavještajnih agencija već su se složili da je svako istraživanje nuklearnog oružja koje je Iran možda sproveo okončano 2003. kada je prijetnja od Sadama Husseina prestala postojati. I IAEA je pronašla nema konkretnih dokaza o istraživanju nuklearnog oružja u Iranu pre ili posle 2003.
Obamin pritisak na strože sankcije proćerdao je krhku dobru volju koju je možda njegovala ozbiljna diplomatija i ojačao poziciju jastrebova u Iranu koji nisu vjerovali da su SAD iskrene u želji za boljim odnosima. Sada smo dalje na putu konfrontacije s još manje dobre volje nego prije, a iranski civilni nuklearni program je također napredovao, podižući ulog u političkom svijetu gdje ga američki i izraelski zvaničnici koriste da opravdaju sankcije i prijetnje.
Dio pritiska na Sjedinjene Države da pređu sa sankcija i povremenog bombardovanja na sveopšti rat protiv Iraka 2003. bio je upravo rezultat stvarnosti koja je počela da se probija u njene političke kalkulacije. Rusija, Kina, Francuska i veći dio svijeta bili su spremni da krenu dalje nakon 12 godina sankcija koje nisu uspjele ukloniti Sadama Huseina, ali su ubile stotine hiljada nevinih Iračana. Režim sankcija se rušio i Irak je bio nestrpljiv da proširi svoju proizvodnju nafte uz pomoć novih međunarodnih partnera. Suočene s izborom između diplomatskog poraza i kriminalne agresije, Sjedinjene Države su izabrale ovo drugo.
Sada gledamo samo malo revidiranu verziju iste šeme koja okružuje Iran. Ali, nakon ratova u Afganistanu, Iraku i Libiji, strpljenje svijeta prema zapadnim prijetnjama agresijom je sve manje. Pokret nesvrstanih (NAM), koji predstavlja 120 zemalja i 55% svjetske populacije, stoji uz Iran, koji je njegov trenutni predsjedavajući. NAM je službeno podržao pravo Irana na obogaćivanje uranijuma i nastavak svog civilnog nuklearnog programa. Ali, kao i u slučaju Iraka, izgledi da bi režim sankcija Iranu mogao propasti povećava politički pritisak na SAD i Izrael da pređu sa sankcija na sveobuhvatni rat prije nego što se diplomatska ravnoteža odlučno okrene protiv njih.
Druge moćne razvijene zemlje koje su prihvatile sankcije protiv Iraka i Irana imaju pomiješane motive koji nisu povezani sa fiktivnim opasnostima koje se koriste da ih opravdaju. Od kraja Drugog svjetskog rata, njihovi komercijalni interesi su imali koristi od članstva u NATO-u i drugih oblika političkog i vojnog saveza sa Sjedinjenim Državama, što ih je učinilo nespremnim da se otvoreno suprotstave politici SAD-a. Francuska i Njemačka su povremeno potvrđivale svoju nezavisnost, kao što su to učinile 2003. godine, ali su tada predsjednik Sarkozy i kancelarka Merkel obnovili bliže odnose sa SAD-om, a Francuska je preuzela novu agresivnu ulogu u ratovima NATO-a u Afganistanu i Libiji. Predsjednik Hollande do sada nije potvrdio francusku nezavisnost, pokazujući isti "kontinuitet" sa Sarkozyjevim vojnim stavom kao što je Obama učinio s Bushovim.
Ali smirivanje agresora je opasna igra. Neuspjehom da ospori lažne premise sankcija protiv Iraka, svijet je ohrabrio SAD u politici koja je dovela do invazije i uništenja Iraka 2003. godine. Gledajući unazad, možemo vidjeti snažan diplomatski pritisak protiv američke “promjene režima” politika kada je formulisana 1990-ih mogla je zaustaviti neumoljivi marš u rat. Dok su Francuska, Rusija, Kina, Njemačka i najmanje pet drugih zemalja skupile hrabrost da se suprotstave agresiji u Vijeću sigurnosti 2003. godine, bilo je prekasno da se ona spriječi.
Čini se nevjerovatnim da nas “politička realnost” gura ka još jednom velikom ratu samo 10 godina nakon što je naglo udario u tako grubo buđenje u Iraku. Ali žrtve Zapada bile su male prema istorijskim standardima u Iraku i Afganistanu (nema garancije da će se nastaviti u Siriji ili Iranu). A američki plutokratski politički sistem izolovan je od stvarnosti više nego ikada sistemskom korupcijom, stalno rastućom klasnom podelom, sofisticiranim propagandnim sistemom i odgovarajućim slabim javnim obrazovanjem. Naši lideri su i dalje privrženi militarizmu i nekažnjavanju velikih ratnih zločina. Čini se da ne vjeruju da će ikada platiti visoku političku cijenu agresije sve dok ona postoji “veoma pažljivo urađeno”, kako stoji u jednom od dopisa Downing Streeta 2002.
H.L. Mencken je 1926. napisao da niko nikada nije “izgubio javnu funkciju... potcjenjujući inteligenciju velikih masa običnih ljudi”. Ali marš u rat oko iranskog fiktivnog programa nuklearnog naoružanja može testirati stepen do kojeg politička stvarnost može biti potpuno odvojena od objektivne stvarnosti.
Mogu li američki kreatori politike i političari uzeti zdravo za gotovo da vladaju nacijom Homera Simpsona koji se može uvući u rat istim trikom na koji smo upravo pali prije deset godina? Naši lideri su izuzetno oprezni da ne kažu "WMD", ali sigurno Bart i Lisa mogu povezati tačke.
Američka invazija na Irak testirala je granice svjetskog smirivanja američke agresije i militarizma. Obamina šarmna ofanziva pružila je političko pokriće nastavak vojne ekspanzije i ratni zločin. Ali eskalacija američkog rata protiv Irana mogla bi se pokazati kao posljednja kap koja je prelila ostatak svijeta. Američki san (ili noćna mora) o unipolarnom svijetu, u kojem politička klasa jedne zemlje selektivno određuje život ili smrt, prosperitet ili siromaštvo i civilizaciju ili haos za ostatak čovječanstva, na kraju može biti samo kratkotrajna distopija eksperimentirati u dugoj i stalno promjenjivoj historiji svjetske politike.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati