Sa usponom #Ja također momenta i kampanje #TimesUp, Hollywood je otkrio aktivizam, a s njim i novi leksikon i novi identitet. Ovo je potencijalno blagoslov i prokletstvo za one od nas koji smo vodili feminističke i antirasističke bitke mnogo prije nego što je "intersekcionalnost" izgovorena s bine na dodjeli Oscara, mnogo prije nego što su aktivistice formirale falanga tihih stražara da služe kao rekviziti za nastupe slavnih. Ova scena je, inače, bila politički uravnotežena slavljeničkim odavanjem počasti ratu i militarizmu. Ali ovo je svijet u kojem živimo. I kao u svakoj industriji i instituciji, u Holivudu postoji šačica istinskih željnih promjena — ljudi koji su riskirali svoje karijere i sredstva za život da bi vodili teške bitke za veću pravdu u umjetnosti i medijima. I moramo im dati priliku da budu bolji saveznici u budućnosti, u duhu Eslanda i Paul Robeson i drugi. Kako radimo ovaj posao, i plešemo ovaj ples, s većom pažnjom na principe koji nas temelje?
Nadam se za 2018. da možemo postići ravnotežu između simbolizma i suštinske promjene – da naši lideri organizacije mogu odoljeti zavođenju slavnih, umanjiti ego pojedinca i dugo čekati.
Stavimo crne, obojene, starosjedilačke, antikapitalističke i queer-centrirane feminističke politike u srce ukupne borbe za pravdu u narednoj godini. Kako bi to moglo izgledati?
Cilj nam je masovni pokret sa društvenom transformacijom kao ciljem, koji pri tom odbija nikoga baciti pod autobus. Ako želimo da to postignemo, biće potrebno mnogo vrlo neglamuroznog rada.
Kao istoričar, ja sam pristrasan, ali u ovom radu se čini da je od ključne važnosti da se uvek sećamo prošlosti. Ništa od ovoga nije novo: nisu problemi ili ljudi koji traže rješenja. U Holivudu ne bi bilo crnih glumaca, žena režisera i otvoreno gej voditelja talk showa, da nije bilo društvenih pokreta koji su se suočili s nadmoći bijelaca, patrijarhatom i homofobijom na sudovima, kroz istraživanje i nauku, u areni javnog mnijenja, i na ulicama. Dakle, nije ono što Holivud čini za aktivizam, već ono što su društveni pokreti učinili za Holivud, to je srž stvari. Ipak je bilo napretka (uključujući odluku #TimesUp-a da se u prvi plan stavi izjava 700,000 žena poljoprivrednika i da se uspostavi veliki fond za podršku žrtvama uznemiravanja sa niskim primanjima). Pozdravljajući nove i moćne saveznike u okrilje, nemojmo biti toliko zapanjeni da prodamo dušu za selfie ili izgubimo političke kompase u tom procesu.
Pored Holivuda, "ženska pitanja" i "ženska moć" privukli su neviđenu medijsku pažnju mejnstrim u eri Trampa. Marševi žena podstakli su milione žena 2017. i 2018. Ali što je veća mobilizacija, to je tanji jedinstvo na kojem su učesnici. To je neizbježno i ne bi nas trebalo obeshrabriti da se uključimo u velike mobilizacije i slavimo činjenicu da se sve veći broj ljudi politički aktivirao u posljednjih godinu dana. Ipak, ne mogu a da ne osjećam, u 41. godini od radikala Combahee River Collective izjava afirmisao koncept ukrštanja ugnjetavanja i identifikovao grabežljiv ekonomski sistem rasnog kapitalizma kao glavni aspekt patnje većine žena, da se sada vraćamo na opštiji poziv za ženska prava i zastupljenost. Viđali smo žene kao šefice država širom svijeta, u mnogim slučajevima, provode istu bezosjećajnu politiku kao i njihove muške kolege (sjetite se strašnog slučaja genocida Rohingya u Mjanmaru i uloge Aung San Suu Kyi u njemu) . Videli smo političarke u ovoj zemlji kako igraju iste igre moći kao i muškarci kako bi napredovali. Ne treba nam to. Treba nam nešto drugačije, nešto više.
Još jedna važna lekcija iz istorije je opasnost od populizma (lijevo i desno), te kompromisi koji dolaze s institucionalizacijom ciljeva pokreta. Na primjer, mnogi aktivisti pokreta iz 1960-ih i 70-ih otišli su u neprofitne organizacije, univerzitete i Demokratsku stranku. Bili su primorani da smanje svoju politiku, vizije i glasove kao uslov za uključivanje. Antiteza tome je izolacija, sektaštvo i otočki rubni pokreti koji govore samo o već preobraćenima. To je takođe ćorsokak. Ali kako se jezik pokreta, ciljevi i politika prevode na masovnu publiku, rebrendiraju za udarno vrijeme i budu prihvaćeni od strane političkih i kulturnih elita, oni se uvijek razvodnjavaju.
Dvije su mantre koje najčešće čujemo od novih glasnogovornica žena visokog profila: zahtjev za „inkluzijom“ i pritisak da se vlast vrši putem „glasanja“. Razmislimo na trenutak o ovim zahtjevima. Prvo, moramo se zapitati: Uključivanje koga, u šta i pod kojim uslovima? Kako izbjeći kozmetičku promjenu od muških do ženskih moćnih posrednika, a da ne promijenimo način na koji većina nas doživljava tiraniju države i imperijalni domet hiperkomercijalizirane (i često mizoginističke) dominantne kulture? Drugo, žene glasaju, često u većem broju od muškaraca, barem od 1980. Demografija bijelih žena je ta koja je stavila Trumpa na prvo mjesto u 2016. Čak ni žene izabrane službenice nisu mesije po majci. Nemojmo esencijalizirati našu politiku. Glavne žene političarke prečesto glasaju za rat, šute pred protofašističkom demagogijom, pregovaraju sa tiranima, zataškavaju skandale i pružaju usluge Wall Streetu za donacije za kampanju. Oni su često igrači, a ne oni koji menjaju igru. Dakle, očigledno nam je potrebno više od uključivanja i glasanja. Igre, sistemi i institucije se moraju promijeniti.
Dakle, ako Hollywood i Washington nisu naš spas, gdje onda možemo tražiti nadu? Svuda, ali ne nužno u centru pažnje. Crna feministička budućnost u Atlanti, Crni ženski nacrt u Bruklinu, Freedom, Inc. u Wisconsinu, Grassroots Global Justice Alliance u Miamiju, Južnjaci na novom terenu i Sistersong u Atlanti, the #LetUsBreathe Collective a Kampanja #NoCopAcademy u Čikagu, štrajk nastavnika u Zapadnoj Virdžiniji, i Latinoamerikanci Kalifornije za reproduktivnu pravdu u Los Angelesu su sva mjesta nade. Tako je i Većina, uzbudljiva nova nacionalna koalicija od 40+ organizacija koju je sazvao Pokret za crne živote da se fokusira na „izgradnju antirasističke levice za radikalnu demokratiju“, koja počinje ovog proleća. Sve su to mjesta važnog organiziranja i organizacije koja mijenja paradigmu, a sve ih vode uglavnom obojene feministkinje.
Jedan zabrinjavajući aspekt narativa glavnog toka ženskog pokreta iz Trumpove ere je brisanje činjenice da su životi crnaca važni i Pokret za živote crnaca zapravo pokreti vođeni feministima — a ne samo ženama. To su pokreti koji prihvaćaju politiku intersekcionalnosti, baveći se bezbroj nepravdi koje se suočavaju sa životima žena, počevši od onih najugroženijih i najranjivijih. Govoriti o „novom“ ženskom organiziranju koje je izbilo na scenu od izbora 2016. znači ignorirati pobunu crnaca predvođenu feministima (često queer feministkinjama) koja je policijsko nasilje, rasizam i sistemsko ugnjetavanje stavila na nacionalnu agendu iz Fergusona. u Baltimore.
Više od 40 godina, kolektivno smo se borile u mnogim organizacijama i kampanjama, napisale mnoge knjige i organizirale desetke konferencija kao način za stvaranje feminističke politike koja priznaje da nismo sve iste, da sve žene nisu saveznice svih žena , da se višestruki sistemi ugnjetavanja moraju istovremeno suočiti kako bi sve žene bile slobodne, i da se onima koji su najviše pogođeni mora dozvoliti da istupe i govore za sebe.
Uobičajeni kliše je da se istorija ponavlja. Zaista nije. Svaki istorijski trenutak je jedinstven, neizbežno jer su se raniji (slični) trenuci već dogodili i stvorili nova saznanja i uslove. Dakle, evo nas. Pred nama je još dug put, a put neće biti lak. Ali mi smo zaista zajedno na putu borbe, sa svim znanjem koje smo stekli kroz istoriju. To je samo po sebi izvor nade i optimizma.
Barbara Ransby je istoričar, pisac i dugogodišnji aktivista sa sedištem u Čikagu. Ona je autor Ella Baker i Black Freedom Movement i predsjednica je Nacionalnog udruženja za ženske studije. Pratite je na Twitteru: @BarbaraRansby i @btmmayday.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati