Kao bivši dopisnik iz Grčke i dalje sam redovno pozivan na radio i TV emisije u Holandiji, ili da držim predavanja ili govore o grčkoj dužničkoj krizi negdje u zemlji. Ove posljednje obično organizira neka vrsta fondacije ili organizacije “helenofila”. Pored holandskih zaljubljenika u grčku kulturu i roditelja djece koja su u braku s Grcima i koja žive negdje u Heladi, među prisutnima su često i Grci (i njihovi partneri) koji žive u Holandiji.
U posljednje vrijeme, više nego ikad, na ovakvim skupovima se pojavljujem sa vrlo neugodnim anegdotama. Priče o građanima Holandije koji odbijaju da plate račune nakon što su jeli i pili u grčkim tavernama jer su "već dali dovoljno novca Grcima do sada" kruže već nekoliko godina, pa su čak dospele i u nacionalne novine. Ali sada mi se obraćaju zabrinute majke i očevi polugrčke djece koji mi govore da su im kćeri ili sinovi došli iz škole ljuti, ponekad čak i u suzama, jer bi njihov nastavnik ekonomije, na primjer, bez stida prikazao Grke kao lijeni, nepouzdani profiteri koji izbjegavaju poreze kojima se ne može vjerovati da će ispuniti svoje dogovore i koji prijete samom opstanku EU, i zato što bi učiteljica s punim uvjerenjem izjavila da je izbacivanje Grčke iz eurozone je jedino rješenje — što brže to bolje.
Kada se ta polugrčka djeca suprotstave takvim svađama u razredu, prepričavajući priče članova svojih porodica u Grčkoj koji jedva da imaju dovoljno novca da kupe hranu, pokušavajući objasniti da je Grčka u stvari bila izuzetno "pouzdana" posljednjih pet godina u smislu pridržavanja sporazuma o spašavanju – samo da bi se pronašao javni dug Raste a ekonomija dovedena u propast – jednostavno su im se ismijavali i javno ponižavali. Nakon nastave, takvi rituali bi se često ponavljali u školskom dvorištu. I stvari se pogoršavaju, kažu.
Otkako je Siriza pobijedila na grčkim izborima u januaru, otkako su sa grčke političke scene nestali “glasnici iz Brisela” (stare stranke ND i PASOK), otkako su mediji razvili svoju opsesiju novim udarnim ministrom finansija Yanisom Varoufakisom, otkako je nova grčka vlada očajnički počela pokušavati nešto – koliko god to bilo parcijalno – ublažiti stav Merkelove i poništiti katastrofalne mjere štednje i reforme Trojke (EU, ECB i MMF), postalo je uobičajeno otvoreno i besramno prezirati i ponižavati grčki narod.
Samo pogledajte medije - sve je u detaljima. Zamislite novinarku koja, iako vjerovatno nikada nije kročila u Grčku i nema pojma o čemu priča, i dalje čavrlja s ostatkom gomile na javnom radiju, neprestano vičući da se 'Grci nisu snašli ', da 'ne ispunjavaju svoje dogovore', da 'sabotiraju cijelu operaciju' i da su 'Grci glasali za pogrešnu stranku'.
Holandske novine, ne samo glavni tabloidi, već čak i oni kvalitetni, prepuni su rečenica poput 'ekstremno ljevičarska vlada Sirize sigurno će biti nepopularna u Evropi', 'grčki premijer Cipras imao je ledeni prijem u Briselu ', 'zemlje članice EU su se zasitile Grčke', 'strpljenje s Grčkom je na izmaku', 'Grci se provokativno upuštaju u konfrontaciju koja će imati dalekosežne posljedice', i 'Grci stvarno ulaze u Kosa Nijemaca sa njihovom neprihvatljivom taktikom diverzije, postavljajući pitanje nemačke ratne odštete sada, svih vremena’.
Sve to bez ikakvih kritika, nijansi ili objašnjenja. Čini se da se niko u novinarskoj eho komori ne pita da li je to zaista tako u pravu za demokratski izabranu vladu - koja može nepobitno dokazati da su mjere štednje u proteklih pet godina samo pogoršale stvari i stoga ih se s pravom želi riješiti - mora biti podvrgnuta 'ledenom prijemu' u Briselu. Niko ne ispravlja opis Sirize, koja je sve samo ne ekstremna ljevica i mnogo više liči na socijaldemokratsku stranku koja jednostavno pokušava braniti državu blagostanja – ili šta god od nje preostaje – u Grčkoj. Niko ne ističe da je grčka vlada očigledno 'provokativna' i 'konfrontirajuća' samo zato što iznosi nezgodnu istinu, a da se ona ne čuje.
Niko ne daje komplimente Grcima za strpljenje koje su pokazali u proteklih pet godina dok su se savijali da bi što bolje ispunili nemoguće zahtjeve Trojke, samo da bi završili s rastućim javnim dugom, vrtoglavom nezaposlenošću i situacija u kojoj svaki treći Grk sada živi ispod granice siromaštva, a 3 od 11 miliona Grka više nema pristup javnoj zdravstvenoj zaštiti. Niko ne spominje činjenicu da je nova vlada koju predvodi Siriza, za razliku od prethodnih vlada, prva koja se istinski opredijelila za suzbijanje utaje poreza od strane korumpirane elite zemlje. Ili da će premijer Cipras biti prvi koji će natjerati medijske tajkune koji su vlasnici velikih komercijalnih TV i radio stanica da plaćaju svoje dozvole za prenos, koje su do sada davane besplatno u zamjenu za političku podršku.
Cipras je takođe pokrenuo istragu o lažnim kreditima koje su neke od najvećih banaka u zemlji dale određenim TV stanicama; kredite koji nikada nisu morali da budu otplaćeni sve dok se emiteri slože da ne govore o lošem upravljanju i nedoličnom ponašanju bankara. Ovo zauzvrat objašnjava zašto ti komercijalni emiteri nemilosrdno optužuju Ciprasa i Varufakisa za sve što leti, energično skandirajući u antigrčki medijski hor njemačkih spin doktora u Briselu. Strani novinari u vlastitim izvještajima često nekritički ponavljaju šta god se govori na tim TV stanicama, pretpostavljajući da se pozivaju na „objektivne” grčke vijesti, ne znajući (ili odbijajući priznati) da time završavaju sudjelujući u propagandnom ratu koji se vodi. od strane medijskih tajkuna milijardera koji su ogorčeni na vladu samo zato što su konačno primorani da plaćaju svoje dozvole za prenos.
Osim toga, čini se da niko u holandskim medijima pitanje nemačke ratne odštete – pitanje koje se rasplamsava u grčkoj štampi još od ponovnog ujedinjenja Nemačke 1990. – ne stavlja u širu istorijsku perspektivu, čak i za razliku od Sami njemački mediji, gdje se čini da ih barem ima neki priznanje da Grci u stvari imaju pravo (i imaju je već mnogo decenija) kada je reč o reparacijama, i da stvar tek treba da se reši. Dodajte tome činjenicu da je Grčka, zajedno sa Poljskom, bila zemlja koja je najviše stradala pod njemačkom okupacijom. Kao što istorijski zapisi pokazuju, užasi koje je pretrpela zemlja poput Holandije bili su čajanka u poređenju sa onim što su nacisti uradili Grčkoj. Ipak, Grci su nakon rata bili daleko manje anti-Nemci nego Holanđani. Ne postoji grčki ekvivalent holandskom anti-njemačkom vređanju mof. Čini se da Holanđani ništa od ovoga nisu svjesni.
Šta god Grci uradili ili rekli ovih dana, podrazumevano se smatra pogrešnim, provokativnim i nečuvenim. U problematičnom konsenzusu kontinentalnog podzemlja, kolektivni prezir prema Grcima, iritacija i kažnjavanje Grka opravdaniji su nego ikad. “Skoro kao da je duh pobjegao iz boce – kako ćemo je vratiti unutra?” rekla mi je nedavno tužna majka, udata za grčkog trgovca vinom, tokom skupa u holandskom gradu Groningenu. Mladi grčki radnici i studenti redovno mi se obraćaju na Facebooku sa užasnim pričama, govoreći mi da se osjećaju potisnutim u položaj građana drugog reda, i prepričavajući kako su neki od njihovih holandskih kolega postali agresivni. Jednu od njih je prije nekoliko sedmica na tramvajskoj stanici udario slučajni stranac, samo zato što je bila Grkinja.
Do sada sam slušao ovakve priče i pokušavao da zamislim kako je danas Grk. Ali od prije nekoliko sedmica, ja znati kako je - makar samo malo.
Nedavno su me pozvali da se pojavim pred kamerama u dva talk showa. Jedan se predstavio kao samostalan projekat, lijepa inicijativa grupe idealista da se u medije unese malo analitičke dubine, snimljen u udaljenom studiju i emitiran na YouTube-u. Zamoljen sam da se pojavim, pro bono, zajedno sa grčkim ekonomistom koji predaje na sociološkom fakultetu Univerziteta VU u Amsterdamu, da govori o najnovijim dešavanjima u Grčkoj. Drugi je popularni kasnovečernji talk show u koji sam se redovno uključio u posljednjih nekoliko godina, za skromnu stručnu naknadu. Tamo su me zamolili da se pojavim zajedno sa bivšim dopisnikom iz Berlina, za neku vrstu „debate“ — Atina protiv Berlina, da tako kažem. Obje emisije vode muški voditelji. Neću se pozivati na njihova imena, oni su nebitni – važan je izuzetan način na koji se tretirao grčki ekonomista, ali i ja, za razliku od čovjeka iz Berlina. Za ekonomistu to nije bilo ništa novo; ali za mene je bilo.
U udaljenom studiju, ekonomista i ja smo u osnovi bili prepušteni sami sebi. Čak nam nisu ponudili ni šoljicu kafe: ceo produkcijski tim je pušio napolju, a tek kada smo se pojavili u emisiji ponudili su nam malo vode za razgovor. Sam razgovor je bio nadrealan. Voditelj je najavio da emisija želi biti alternativa uobičajenoj površnosti i komodificiranju mejnstrim medija. Ovo je zvučalo kao muzika za uši, ali ono što se kasnije dogodilo bilo je upravo suprotno. Anketar je zaista imao samo jedno pitanje: Grexit ili ne Grexit?
Uprkos činjenici da smo i ekonomista i ja proveli bezbroj sati pripremajući telefonski razgovor sa producentima emisije, nije se razgovaralo ni o jednom drugom pitanju. Svaki put kada je moj grčki kolega pokušao da objasni nešto „komplikovano“, bio je ućutkan. Kad god sam pokušao da ga podržim, isto se desilo i meni. Polako ali sigurno sam počeo da shvatam šta se dešava: voditelj nas jednostavno nije shvatao ozbiljno – nije mogao ni da čuje, a kamoli da pokaže iskreno interesovanje za ono što imamo da kažemo. Bez imalo stida, pokazao je svoj užasan nedostatak znanja, ali pošto je pričao sa i o „Grcima“, to nije bilo ni malo važno – ili se barem tako osećalo. Prije nego što smo to shvatili, bili smo napolju, potpuno zbunjeni, nakon najpovršnijeg, najpraznijeg i najglupljeg intervjua ikada.
Ekonomista se nasmijao.
„Ono što se ovde dešava u malom, dešava se u Grčkoj i u Briselu u mnogo većem obimu. Sad znaš kakav je osjećaj biti Grk ovih dana”, zaključio je, tješeći me blagim tapšanjem po leđima.
U drugoj emisiji, kasnovečernjoj, već je počelo kada sam ušao u redakciju. “Najnovije vijesti” iz Grčke su se vrtjele: grčka vlada ne samo da će polagati pravo na njemačke zgrade u Atini – uključujući i renomirani Goethe institut – kao kolateral za njemačku ratnu odštetu, već će također početi da oduzima privatne kuće za odmor nemačkih državljana. Usred sve konsternacije, vikao sam što sam glasnije mogao da to ne može biti istina, ali je to reklo u The Economist tako da imao da bude istina. Čak su me na sekundu uspjeli uvjeriti da sam poludio, pa sam, protivno mojoj prosudbi, telefonirao u Atinu neposredno prije početka direktnog prenosa. Očigledno su glasine bile pogrešne. Nije smjela biti zaplijenjena nikakva državna njemačka zgrada, a kamoli privatne kuće za odmor njemačkih helenofila. Ali ton je bio postavljen. U studiju, prije nego što kamere krenu, neposredno prije početka emitovanja, voditelj uvijek dočekuje publiku uživo, sumira teme o kojima se razgovara te večeri i predstavlja goste javnosti. Kada smo moj kolega iz Berlina i ja ustali, domaćin je umorno zakotrljao očne jabučice u potiljak i rekao nešto poput:
'Da budem iskren, dosta mi je od ove teme, a i od Grka... Smrtno mi je dosadno, ali šta da radimo: ponovo su u vijestima. Dakle, kao i uvek, jesmo Ingeborg Beugel veceras sa nama u studiju. Ali, srećom, ovog puta imamo i novi glas iz Berlina, bivšeg dopisnika bla-bla-bla.’ Ukočio sam se. Nijedan gost nikada ne bi poželio da ga tako predstave. Nisam se pojavio samo da bih doprineo umoru od teme nekog TV voditelja. Na trenutak sam razmišljao da skinem mikrofon, ustanem i jednostavno izađem. „Bože“, pomislio sam, „to verovatno misle i grčki zvaničnici u Briselu, neposredno pre nego što započnu sastanke Evrogrupe.“ Nije bilo mnogo bolje kada sam seo preko puta dopisnika iz Berlina. Sa sada uključenim kamerama, predstavljen je kao obrazovan gost koji je znao mnogo o Njemačkoj. Bio sam manje-više prezrivo predstavljen kao gost koji stoji „kvadrat iza Grka“.
Oprostite?
Petnaest godina sam zarađivao za život - zajedno sa dopisnicima iz mnogih drugih zemalja - neumorno pokazujući na sve to je bilo očigledno pogrešno u Grčkoj. Gotovo kao da birokrate i diplomate u Briselu nisu ni čitali novine: tokom svih tih godina, tišina iz Evrope bila je zaglušujuća: EU je davala subvencije koje bi nestajale u korumpiranim džepovima bez ikakvog nadzora - a kamoli ikakvih sankcija — a evropske banke su nastavile da pozajmljuju neodgovorne svote novca Atini bez obzira na sve, zaslijepljene privlačnošću lakog profita. U proteklih pet godina bio sam kao usamljeni glas koji plače u divljini holandskih medija: ne, tvrdio sam, grčka kriza nije samo krivica Grka. Stavimo stvari u istorijsku perspektivu.
Svi znaju da je ovo bilo iznad svega a bankarstvo kriza; ali jednostavno ne smemo to da kažemo. I, eto, ako stvari postanu malo previše komplikovane – za to nikada nije bilo ni prostora ni vremena. Sada kada nova grčka ljevičarska vlada ispravno ističe da su proteklih pet godina neobuzdanih rezova i reformi, umjesto da dovedu do oporavka, dovele do potpuno suprotnog — humanitarne i ekonomske katastrofe — i da su evropske banke bile jedine za profit od 240 milijardi eura hitnih kredita, stvari su gore nego ikad. Samo zato što pokušavam, kao što bi svaki dobar novinar trebao, objasniti stav grčke vlade i ocijeniti je na osnovu njenih osnova, smatram se (i tretiram se kao) Grkom. I sad shvatam: Grke ne treba slušati, a oni definitivno ne zaslužuju nikakvo poštovanje.
Razgovor tokom kasnonoćnog talk showa tekao je u skladu s tim: jedva sam mogao dati svoja dva centa, stalno je bio prekidan i kad god bih rekao nešto što je zaista imalo smisla — kao što je činjenica da je grčki javni dug 120. godine iznosio 2010 posto i da trenutno iznosi 175 posto, odnosno, proteklih pet godina bijede za Grke pokazalo se kao veliki promašaj - pogledi koje sam primio i govor tijela mojih sagovornika govorili su mnogo. Šlag na torti došao je na kraju intervjua, kada je sljedeći gost tek krenuo. Promrmljao sam, pomalo očajnički, da grčka vlada takođe mora uzeti u obzir svoja izborna obećanja, da je to razlog što su na kraju donijeli hitno potreban zakon — koji je, usput rečeno, već bio jako oslabljen pod pritiskom EU — da obezbijediti 200 miliona eura za najsiromašnije od siromašnih u Grčkoj, oslobađajući kolektivni gnjev svih država članica EU.
"Ali to je očigledno suludo", zaključio je voditelj. "Jednostavno nisu trebali glasati za takvu vladu." Kao da demokratija više nije bitna; kao da su Grci nevaljali i u krivu što su na vlast izglasali (nove) političare koji više ne žele da se pridržavaju njemačkog diktata štednje. Nisam mogao da verujem šta sam upravo čuo. Ali izgleda da niko nije bio ni najmanje šokiran.
Iako sam se osjećao užasno zbog tog prijenosa, iako sam osjećao da se nisam uspio pravilno izraziti, da sam dozvolio da budem satjeran u ćošak i zgažen, te noći sam dobio zapanjujuću količinu pozitivnih reakcija na Facebooku i Twitteru. Obično primam poštu mržnje, ali ovaj put je jasno postojao osjećaj “simpatije prema autsajderu”. Očigledno gledaocima emisije nije promaklo kako sam bio postavljen uza zid i nisam imao kuda da odem - baš kao i Grci u evrozoni danas.
Sljedećeg dana, da oživim raspoloženje, pročitao sam neke odlomke iz najnovije knjige Wolfganga Streecka, Kupovanje vremena: odgođena kriza demokratskog kapitalizma, u kojem njemački sociolog i bivši direktor Instituta Max Planck objašnjava da grčka kriza nije rezultat toga što su Grci napravili rupu u džepu, niti su Nijemci previše škrti, već je karakteristična manifestacija inherentna nekompatibilnost između kapitalizma i demokratije. Grčka demokratija je jednostavno prva koja je žrtvovana na oltaru evropskog kapitalizma, samo da bi se kupilo još vremena za kreditore zemlje.
Čitajući to nekako mi je bilo bolje. Možda ipak nisam u tako lošem društvu. I tako obučem Arethu Franklin, i pevam iz sveg glasa:
R.E.S.P.E.C.T.
I za Grke, molim!
Ingeborg Beugel je holandski novinar koji je ranije boravio u Grčkoj kao strani dopisnik raznih holandskih medija. Redovno se pojavljuje na holandskoj televiziji iu štampi kako bi komentirala grčku dužničku krizu. Ovaj članak s holandskog je preveo urednik ROAR-a Jerome Roos.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
šta su nacisti pokušali da urade sa svojim tenkovima
njihovi nasljednici pokušavaju učiniti sa svojim bankama
lekcija koju su naucili od nas sigurnih drkadžija
koji se više ne udostojavaju
da samo vladaju
širom svijeta u cjelini
ali više vole ulogu
od shive
razarač svetova
gospodar smrti
"Bolje vladati u paklu nego služiti u raju."
naš odgovarajući moto