U promišljenom novom studijskom vodiču koji je izdala Izraelsko-palestinska misija Prezbiterijanske crkve (SAD), postavlja se pitanje koje je malo tko do sada bio spreman postaviti: „S obzirom na liberalne vrijednosti koje dijele mnogi američki Židovi i dugi, ponosni tradicija učešća Jevreja u borbi za ljudska prava širom sveta, zašto je bilo tako malo bijesa izraženog zbog izraelskog kršenja ljudskih prava Palestinaca u decenijama od osnivanja Izraela?”
Paul Krugman, ekonomista s Princetona i kolumnista New York Timesa, nudi lični odgovor: „Istina je da poput mnogih liberalnih američkih Jevreja – a većina američkih Jevreja je još uvijek liberalna – u osnovi izbjegavam razmišljati o tome kuda ide Izrael.”
Osim toga, Krugman ukazuje na visoku cijenu za izgovaranje, a to je da se "dovedete pod intenzivan napad organiziranih grupa koje pokušavaju da svaku kritiku izraelske politike učine jednakom antisemitizmu".
Novinar Peter Beinart, sada stalni saradnik izraelskog lista Haaretz, žali se da je organizirana američka jevrejska zajednica „zatvoreni intelektualni prostor, izoliran od iskustava i perspektiva otprilike polovine ljudi pod izraelskom kontrolom. Američki jevrejski lideri, čak i oni koji ne gaje animozitet prema Palestincima, malo znaju o realnosti života Palestinaca.”
Stvarnost rasta rasizma i religioznog ekstremizma i netolerancije u Izraelu uglavnom su ignorisale one grupe u SAD-u kao što su AIPAC i Anti-Defamation League (ADL) koje posvećuju toliko vremena, energije i resursa promociji onoga što vide. , često pogrešno, biti izraelski interesi.
U samom Izraelu postoji mnogo više dušebrižljivosti i otvorenih diskusija i debata. Izraelski istoričar Simha Flapan, opisujući godine nakon Šestodnevnog rata 1967., piše: „U judaizmu je uvijek postojala ortodoksna, fundamentalistička struja, koju su karakterizirale rasne predrasude prema nejevrejima općenito i Arapima posebno. Značajan dio — možda čak i velika većina — vjerskih pokreta, i sve veći dio stanovništva općenito, shvatili su Zapadnu obalu ne kao domovinu palestinskog naroda, već kao Judeju i Samariju, mjesto rođenja Jevrejska vjera i domovina jevrejskog naroda. Mnogi ljudi ne samo da su postali ravnodušni prema nacionalnim pravima Palestinaca koji tamo žive, već nisu ni vidjeli potrebu da im se daju građanska prava.”
David Remnick, urednik časopisa THE NEW YORKER, pruža ovaj pogled na trenutna dešavanja u Izraelu: „Dov Lior, šef važnog rabinskog vijeća Zapadne obale, pozvao je Baruha Goldsteina—koji je 1994. godine pucao iz mitraljeza na dvadeset i devet Palestinaca u pećina Patrijaraha u Hebronu — 'svetiji od svih mučenika Holokausta.' Lior je podržao knjigu u kojoj se raspravlja o tome kada je ispravno i ispravno ubiti Arapa, a on i grupa srodnih rabina izdali su proglas kojim se zabranjuju Jevreji iz prodaja ili iznajmljivanje zemlje nejevrejima. Ljudi poput (Avigdoriii) Liebermana (ministar vanjskih poslova Izraela), (Elyakim) Levanon (glavni rabin naselja Elon Moreh, blizu Nablusa) i Lior jedva da su ogorčene figure na irelevantnim marginama; baza tvrde desnice – doseljenici, ultra-ortodoksi, šasi, Nacionalna verska partija – neophodna je vladajućoj koaliciji premijera Benjamina Netanyahua.”
Razmislite o objavljivanju knjige Torat Ha'Melech (ili Kraljeva Tora) 2009. godine. Prema autorima, rabinu Yitzhaku Shapiri i rabinu Yosefu Elitzuru, nejevreji su po prirodi “bezodušni” i možda će morati biti ubijeni kako bi se “zauzdale njihove zle sklonosti”. Shapira i Elitzur tvrde da, “Ako ubijemo nejevreja koji je prekršio jednu od sedam (Noovih) zapovijesti... nema ništa loše u ubistvu.” Navodeći jevrejski zakon kao svoj izvor (ili barem njegovu vrlo selektivnu interpretaciju), izjavio je: „Postoji opravdanje za ubijanje beba ako je jasno da će odrasti da nam naškode, a u takvoj situaciji mogu biti namjerno oštećene i to ne samo tokom borbe sa odraslima.”
Torat Ha'Melech je napisan kao vodič za vojnike i vojne oficire koji traže rabinske smjernice o pravilima borbe. Shapira i Elitzur su zagovarali politiku nemilosrdnosti prema nejevrejima, inzistirajući da se zapovijed protiv ubistava „odnosi samo na Jevreja koji ubije Jevreja, a ne na Jevreja koji ubija nejevreja, čak i ako je nejevrejin jedan od pravednika među nacije.”
Rabini su potom sve civile neprijateljskog stanovništva proglasili „rodefima“, odnosno zlikovci koji jure Jevreje i stoga su poštena igra za klanje. Oni su takođe opravdavali ubijanje jevrejskih disidenata. "Rodef je svaka osoba koja slabi naše kraljevstvo govorom i tako dalje", napisali su.
U svojoj važnoj knjizi „Golijat: Život i prezir u velikom Izraelu“, Max Blumenthal izvještava da je „genocidna filozofija izražena u Torat Ha'Melech nastala iz grozničave atmosfere naselja zvanog Yitzhar koje se nalazi na sjevernoj Zapadnoj obali u blizini Palestine. grad Nablus. Tamo Shapira pomaže u vođenju ješive Od Yosef Chai u naselju… napravio je radikalan zaokret nakon što se pridružio sekti Chabad pod vodstvom rabina Yitzchoka Ginsburgha, direktora Yitzarove ješive Od Yosef Chai koji je branio sedam svojih učenika koji su ubili nevinu palestinsku djevojku. potvrđujući superiornost jevrejske krvi. Godine 1994., kada je jevrejski fanatik Baruch Goldstein masakrirao 29 palestinskih vjernika u pećini Patrijarha u Hebronu, Ginsburgh je likovao Goldsteina u podužem članku pod naslovom 'Baruch Hagever' ili 'Baruch, Veliki čovjek'. čin koji je u skladu sa osnovnim halahijskim učenjima, od važnosti pravedne osvete do neophodnosti 'iskorijenjivanja' sjemena Amaleka.'
Ovo nisu opskurne figure s rubom. Od Yosef Chai je dobio značajna sredstva i od izraelskog Ministarstva za socijalna pitanja i od izraelskog Ministarstva obrazovanja. Takođe je imao velike koristi od donacija američke organizacije koja je oslobođena poreza pod nazivom Centralni fond za Izrael.
Prema Blumenthalu, jevrejskom Amerikancu koji žali zbog izopačenosti jevrejskih vrijednosti od strane mnogih u Izraelu, „Dov Lior, glavni rabin Hebrona..osigurao je značajan utjecaj u vojsci. Godine 2008., kada je glavni rabin izraelske vojske Brig. General Avichai Ronski, doveo je grupu vojnih obavještajnih službenika u Hebron na specijalnu turneju, zaključio je dan privatnim sastankom s Liorom, kojem je bilo dozvoljeno da časte oficire svojim pogledima na moderno ratovanje, što uključuje žestoku podršku za kolektivno kažnjavanje Palestinaca. Ronski je, sa svoje strane, nadgledao distribuciju ekstremističkih traktata vojnicima... uključujući 'Baruch Hagover' i pamflet u kojem se navodi: 'Kada pokažete milost prema okrutnom neprijatelju, okrutni ste prema čistim i poštenim vojnicima.'
Primjeri rastuće vjerske netrpeljivosti ispunili bi mnoge stranice. On Decembar 23, samo nekoliko dana prije nego što su palestinski stanovnici Nazareta planirali proslaviti Božić, Šimon Gaspo, gradonačelnik Nazareta Ilita, većinom jevrejske zajednice u blizini samog Nazareta, najavio je bukvalni rat na Božić, izjavljujući svoje odbijanje da toleriše izlaganje jednog božićnog drvca unutar granice grada. “Nazaret Ilit je jevrejski grad i to se neće dogoditi – ni ove ni sljedeće godine, sve dok sam ja gradonačelnik”, izjavio je Gaspo. Michael Ben-Ari, desničarski član parlamenta, pocijepao je primjerak Novog zavjeta na podu Kneseta.
Kao odgovor na prisustvo političkih tražilaca azila iz Eritreje i Sudana, Eli Yishai, izraelski ministar unutrašnjih poslova i vođa vjerske stranke Shas, destilirao je svoj koncept potrebe za održavanjem jevrejske većine u jasne rasističke termine. Upozoravajući da će nas migranti "brzo dovesti do kraja cionističkog sna", izjavio je Yishai. "Većina ovih ljudi koji dolaze ovamo... misli da zemlja ne pripada nama, bijelcu."
U Izraelu je izraženo više zabrinutosti zbog takvih rasističkih osjećaja nego među američkim jevrejskim organizacijama, koje ih uglavnom ignoriraju. On Juni 6, u emisiji izraelskih vijesti u udarnom terminu pod nazivom London i Kirschenbaum, vojni dopisnik Kanala 10 Or Heller povezao je odnos Izraela prema Afrikancima i tretmana Jevreja u Evropi 1940-ih. “Mislim da bi se svako trebao zapitati šta je sljedeće”, upozorio je Heller. “Jer ako im promijeniš boju kože i dodaš brojeve, dobićeš moju baku prije šezdeset godina.”
Zvi Bar'el, analitičar za pitanja Bliskog istoka za HAARETZ, nedavno je napisao članak o tome zašto mnogi liberalno nastrojeni Izraelci odlučuju emigrirati. On piše: „U Izraelu, politički, diskurs je očajnički. To je fanatičan, neliberalan diskurs.” U društvu koje Jevrejima daje posebne privilegije (ali samo nekima budući da nepravoslavni rabini ne mogu sklapati brakove, sahrane ili preobraćenja), Palestinci, čak i oni koji predstavljaju 20 posto stanovništva Izraela, se naširoko smatraju s prezirom i njihova marginalizacija je prihvaćeno. “Mržnja prema Arapima,” izjavljuje Zvi Bar’el, “je dio testa lojalnosti i identiteta koji država daje svojim jevrejskim građanima.”
Ahmad Tibi, Palestinac koji je služio u Knesetu deset godina, ovako opisuje trenutnu stvarnost Izraela: „U Izraelu imate tri sistema zakona. Jedan je demokratija za 80 posto stanovništva. To je demokratija za Jevreje. Ja to zovem etnokratijom ili možete to nazvati judokratijom. Drugi je rasna diskriminacija za 20 posto stanovništva, izraelskih Arapa. Treći je aparthejd za stanovništvo Zapadne obale i Gaze. Ovo uključuje dva skupa vlada, jednu za Palestince i jednu za naseljenike. Unutar Izraela još ne postoji aparthejd, ali nas tamo guraju ovi novi zakoni. Trenutno bih rekao da je Izrael jevrejska i demokratska država. Prema Jevrejima je demokratski, a prema Arapima jevrejski.”
Neprestano tvrdnje da je Izrael „židovski i demokratski” – i zahtijevanje da ga svijet prizna kao takvog – ne čini ga takvim. Tužno je vidjeti kako američke jevrejske organizacije, koje su bile glasne u suprotstavljanju svim oblicima rasizma i netolerancije u našem vlastitom društvu, zatvaraju oči pred rastom rasizma i netolerancije u Izraelu, koji, čini se, podržavaju bez obzira na to što radi. . Ovo nije biti dobar prijatelj. Prijatelji ne dozvoljavaju prijateljima da voze pijani što, nažalost, Izrael sada čini. Šta nam ovo sljepilo o onome što se dešava govori o stvarnim vrijednostima glasnih američkih pristalica Izraela? Duguju nam objašnjenje.
Allan C. Brownfeld je nacionalno sindicirani kolumnista i urednik ISSUES, časopisa Američkog savjeta za judaizam.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati