Često regulisano nacionalnim zakonom i ispod onoga što bi se moglo nazvati pristojnu platu – 2/3 prosječne plate – koncept minimalne zarade zabranjuje poslodavcima da zapošljavaju radnike za manje od date minimalne satnice, dnevne ili mjesečne plate. Više od 90% svih zemalja ima neku vrstu zakona o minimalnoj plati.
SAD-a Zakon o poštenim standardima rada iz 1938. godine uspostavila je jedinstvenu nacionalnu minimalnu platu za radnike koji nisu poljoprivrednici i radnike bez nadzora. Pokrivenost je kasnije proširena na većinu radne snage. Istorijski gledano, u mnogim zemljama prvi pomaci ka zakonu o plaćama nisu postavili minimalne plate. Umjesto toga, ovi zakoni su stvorili arbitražne odbore i savjete za rješavanje radnih sukoba prije štrajka. Ispod je sedam primjera kako različiti lokaliteti reguliraju plaće:
- 1894. Novi Zeland je osnovao arbitražni odbor (Zakon o industrijskom pomirenju i arbitraži);
- 1907. godine, odlukom Harvester-a (Australija) utvrđena je “plaća za život” za muškarca, njegovu ženu i dvoje djece da žive u štedljivoj udobnosti;
- 1909. godine u UK je donesen Zakon o trgovačkim odborima kojim su ustanovljena četiri takva odbora;
- 1912. godine, država Massachusetts (SAD) odredila je minimalne plate za žene i djecu;
- 1960-ih, zakoni o minimalnoj plati uvedeni su u Latinsku Ameriku kao dio Alijanse za napredak; međutim, ove minimalne plate su bile i jesu niske;
- 2015. godine Njemačka je uvela minimalnu platu od 8.50 € (do 2020. je iznosila 10.45 €); i
- u 2020, minimalne zarade u EU državama članicama kretao se od 312 € do 2,142 € mjesečno.
Posljednji primjer na listi je primjer Evropske unije, iako u prilično širokom rasponu (312 do 2,142 eura), pokazuje da regulacija minimalne plate može funkcionirati izvan pojedinačnih zemalja. Do oktobra 2020. EU je predstavila još ambiciozniji plan. EU nastoji da uvede Širom EU, ujedinjena i – u smislu EU – “adekvatna” minimalne zarade dok drugi žele da ovu ideju unaprede predlažući globalnu minimalnu platu po satu.
Nemački sociolog i preduzetnik Peter Spiegel bori se za globalnu minimalnu satnicu od jedan dolar po satu. Čineći to, Spiegel želi eliminirati ekstremno siromaštvo. On takođe nastoji da pokrene ono što on naziva Eko-socijalno svjetsko ekonomsko čudo pri čemu obveznički rad i globalno ropstvo kraj.
Iako postoje različiti pristupi za izračunavanje veličine globalnog ropstva danas, neki sugeriraju da je broj robova širom svijeta znatno veći 40 miliona. Iako su ovo procjene, broj globalnih robova je zaista alarmantan, a misija Ujedinjenih nacija da okonča globalno ekstremno siromaštvo do 2030. godine izgleda neostvariva.
Danas oko 700 miliona ljudi živi sa manje od 1.90 dolara dnevno. Mnogi ne mogu zadovoljiti ni svoje osnovne potrebe. Uz globalnu minimalnu satnicu, trebalo bi biti moguće brže okončati ovu ponižavajuću situaciju. Mnogi vjeruju da svijet to ne može učiniti jer smo zarobljeni u kapitalističkoj logici konkurencije koja tjera damping plata i silaznu spiralu – zloglasnu trku do dna sa svim svojim gorkim posljedicama i ljudskim troškovima. Jednostavno ne postoje pravila i/ili zakoni koji bi pomogli ljudima da izađu iz zamke gladnih plaća u brojnim zemljama. Mnoge države koje bi trebalo da budu aktivna snaga za dobro ostaju odsutne ili preferiraju neoliberalnu ideologiju deregulacije koja je u stvarnosti pro-poslovna regulacija.
Ono što je danas neophodno i što se mora politički implementirati daleko je više od simbolične najave dobronamjernih i ne baš dobronamjernih političara. Simbolična politika više nije dovoljna. Ipak, postoje obećavajući pristupi kao npr fer trgovina. Jedan od ciljeva fer trgovine bila je plata za život. Ovi napori i koncepti zasnovani na potrošačkim etiketama mogu se vidjeti na proizvodima koje kupujemo na globalnom sjeveru.
Pokreti kao Fair Trade su od velike važnosti u smislu podizanja svijesti. Ipak, oni su svjetlosnim godinama udaljeni od stvarnog cilja globalne minimalne satnice. Da bismo postigli globalnu minimalnu satnicu, možda će nam trebati prilično sistemska promjena. Najveća poluga za poboljšanje plata na globalnom jugu bila bi globalna minimalna plata od jednog dolara po satu. Za one koji žive u Njujorku, Singapuru, Tokiju, Parizu ili Sidneju, 1 dolar po satu zvuči beznačajno. Ali za mnoge od najsiromašnijih radnika na svijetu, 1 dolar po satu bi značio značajno povećanje životnog standarda. Za neke bi to značilo preživljavanje.
Globalna minimalna satnica bila bi zaista revolucionarna. To bi protjeralo ekstremno siromaštvo širom svijeta. Siromaštvo bi bilo izbačeno u svjetsku istoriju, a to bi se dogodilo u vrlo kratkom vremenskom periodu. Ideju globalne minimalne plate od 1 dolara po satu treba detaljno objasniti. Na primjer, a tekstilni radnik u Bangladešu koji šije farmerke u lokalnoj fabrici za prodaju u prodavnicama visoke ulične mode, u nekim od gore navedenih gradova, zarađivao bi oko četiri puta više mesečno sa uvođenjem globalne minimalne plate po satu.
Milioni ljudi imali bi novac da potroše na bolju ishranu, obrazovanje za svoju djecu, medicinsku njegu i pristup čistoj vodi i energiji. Budući da bi se globalna granica minimalne satnice primjenjivala na globalnoj razini, ne bi bilo iskrivljavajućih efekata neoliberalizma koji je mnogo voljen idee fixe konkurencije. Zaista univerzalna minimalna plata od jednog dolara po satu mogla bi čak izazvati ekonomsko i društveno čudo širom svijeta. Budući da veći prihodi znače i veću potražnju, novac koji radnici zarađuju će se vratiti direktno u ekonomski ciklus. Globalna minimalna satnica dodatno bi izazvala neoliberalnu halucinaciju a efekat curenja.
U primjeru Bangladeša, već postoje minimalne plate u tekstilnom sektoru. Ali ovo su granice plata koje se odnose na mjesečne plate. Radnici su tada primorani da rade 60 do 80 sati sedmično kako bi sastavili kraj s krajem. Da bi se eliminisao ovaj strukturni nedostatak, globalna minimalna satnica čini odlučujuću razliku u odnosu na isplaćene plate. Osim toga, minimalna plata po satu smanjila bi potrebu proizvođača da prisiljavaju zaposlene da rade 60 ili više sati sedmično. Kraće radne nedelje bi takođe poboljšale motivaciju i sposobnost radne snage i smanjile industrijske nesreće, kao i podstakle poslodavce da zaposle više ljudi.
Da se vratimo na primjer farmerki, globalna minimalna satnica zaista utiče na konačnu prodajnu cijenu odjevnog predmeta proizvedenog u Bangladešu. Prema proračunima Petera Spiegela, plata krojačice za par farmerki porasla bi sa 0.15 na 0.45 dolara. Kao takav, par farmerki bi bio skuplji oko €0,30 ili US$0.36. Potrošači ne bi primijetili globalnu minimalnu satnicu.
Povremeno, fluktuacije valute, na primjer, mogu imati veći učinak na cijenu farmerki uvezenih iz Bangladeša. Za sada, ovo zvuči dobro u teoriji. Ali kako se globalna minimalna satnica može primijeniti na međunarodnom nivou? Postoje dva načina da se ovo uradi. Prvo, globalna minimalna plata po satu može se nametnuti ugovori o lancu snabdevanja između lokalnih tvornica na globalnom jugu i kupaca na globalnom sjeveru.
Drugo, Ujedinjene nacije mogu definirati globalnu minimalnu satnicu kao ljudsko pravo. Međunarodna organizacija rada (ILO) će zatim provjeriti da li se globalna minimalna satnica poštuje na nacionalnom nivou kroz lokalne zakone. Sve ovo nije utopijsko čak ni u vrijeme kada je multilateralizam oštećen adut i Brexit i kapitalizam u krizi - kapitalizam skoro uvek jeste.
Ipak, tu i tamo će sigurno biti problema sa uvođenjem globalne minimalne satnice. Ali globalna minimalna satnica ostaje dostižna. Možda bi se jedan od prvih koraka mogao osloniti na Evropsku uniju. Uz minimalnu satnicu u cijeloj EU, EU je u odličnoj poziciji da pokrene ovaj realan scenario.
Danas već postoje mnogi propisi i zahtjevi EU uprkos mitu o neoliberalnom slobodnom tržištu. Neki zahtjevi za regulisanje tržišta temelje se, na primjer, na ekološkim i društvenim standardima kao što su npr SA 8000 (društvena odgovornost) i ISO 14001 (okruženje). Mnogi od današnjih standarda i propisa široko se poštuju i primjenjuju kompanije i korporacije širom svijeta. Ovi standardi se mogu dopuniti kako bi uključili globalnu minimalnu satnicu. To se može postići tako što će EU postaviti minimalnu platu od jednog dolara po satu kao standard. Tada bi EU na svoje ogromno tržište dozvolila samo proizvode koji zadovoljavaju njene standarde i propise, kao i globalni kriterijum minimalne plate po satu.
EU igra značajnu ulogu u globalnoj ekonomiji – sa BDP-om od 18.292 biliona dolara. Većina, ako ne i sve, multinacionalne korporacije nisu si mogle priuštiti da ignorišu evropsko tržište sa njegovim standardima i propisima. Ipak, na nivou EU, globalni projekat minimalne satnice nije brzo napredovao jer su za takav projekat potrebni politički saveznici. Spiegel je uspostavio globalnu inicijativu za minimalnu satnicu koristeći peticiju sa preko 50,000 potpisa koja podržava uvođenje globalne minimalne satnice njemačkom ministru razvoja. Ministar je dao podršku predlažući dalje detaljne studije o globalnoj minimalnoj nadnici po satu.
Godine 2016., tadašnji predsjednik Evropske komisije, Jean Claude Juncker, uvjerio je svoju podršku rekavši: ovo će biti na mom stolu. Ipak, problem može biti u tome što političari, kompanije, sindikati i nevladine organizacije još nisu shvatili kakvo je moćno oruđe globalne minimalne satnice za rješavanje globalnih problema siromaštva. Uz to, tu je i moralni argument – jednostavno je neprihvatljivo da ljudi rade za platu od gladi.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati