Ne možete formulisati razumnu međunarodnu ekonomsku politiku bez osnova: helikoptera, snajperista, interventne policije, pasa napadača, tenkova i kilometra ograde od lanaca. Gde god da se okupe ministri finansija, uvek se mogu naći osnovni dodaci za kontrolu mase i narodnu represiju. Ali čak i prema istorijskim nivoima neodgovornosti, rasipništva i kukavičluka postavljenih na sastancima najbogatijih ekonomija svijeta, sastanci kanadskih G8/G20 ovog vikenda podižu ljestvicu. Do trenutka kada zubi posljednjeg demonstranta budu očišćeni od tabana posljednjeg Mountija, račun za sigurnost će premašiti milijardu dolara. Ograda od šest kilometara usred Toronta koštala je samo 5 miliona dolara, ali većina ostatka računa je tajna – 'nacionalna sigurnost' pruža alibi za bekendere i bijele slonove.
Dakle, šta će Kanađani (i ostatak riječi) dobiti za svoj novac? Veoma malo. Sastanak će proizvesti mlaku deklaraciju o 'velikom šatoru' s jezikom koji je dovoljno elastičan da se protegne na svađene interese štedljivih Evropljana, nepromišljenih Amerikanaca, Kineza koji hodaju po konopu i nemirnih Saudijaca. Sve završeno.
Ono što će biti još gore je ono što sastanak G20 neće uspjeti. To će spriječiti otvorenu debatu o alternativama, omogućit će onima koji su odgovorni za finansijsku krizu da zadrže svoj izgled legitimiteta, i oborit će institucije koje, ipak, nude alternativu putujućem cirkusu G20. Evo, samo za zapisnik, tri razloga zašto je G20 već neuspješan.
1. G20 je nelegitiman
Na web stranici G20, čitamo:
„G-20… okuplja važne industrijske zemlje i zemlje u razvoju iz svih regiona svijeta. Zajedno, zemlje članice predstavljaju oko 90 posto globalnog bruto nacionalnog proizvoda, 80 posto svjetske trgovine (uključujući trgovinu unutar EU), kao i dvije trećine svjetske populacije. Ekonomska težina i široko članstvo G-20 daju joj visok stepen legitimiteta i uticaja na upravljanje globalnom ekonomijom i finansijskim sistemom.”
Da ponovimo: pošto su vlade G20 bogate i, među kojima su Indija i Kina, punoljudne, one su legitimni menadžeri globalne ekonomije i finansijskog sistema. Prvo, naravno, G20 predstavlja zbir od 46 demokratskih deficita (27 članica Evropske unije računa se kao jedna članica G20). Kina i Saudijska Arabija se, naravno, uopće ne prljaju pretvaranjem demokratije.
Dobivamo li mnogo razvodnjavanjem kluba bivših kolonizirajućih zemalja (G8) sa nekadašnjim koloniziranim? Ne baš. To prenosi Financial Times broj milionera u Aziji konačno je pretekao onaj u Evropii nema dobrog razloga da se misli da su vlade na istoku manje pohlepne od vlada na zapadu. Na G20 će biti prilika da ministri dobiju savjete od biznisa – tzv. B20. Ovo prije nagoveštava klasnu orijentaciju lidera G20.
Naravno, postoji jedna stvar gora od toga da imate vladu na G20, a to je da nemate svoju vladu na G20. G20, iako nespretno, priznaje da možda nešto nije u redu s tim da najveće svjetske ekonomije odlučuju šta je najbolje za cijeli svijet, posebno za stotinu zemalja koje nisu pozvane. Stoga je G20 poduzela mjere za povećanje zastupljenosti siromašnih zemalja u njihovim omiljenim međunarodnim forumima: MMF-u i Svjetskoj banci. I oni su napredovali. opet, čestitaju sami sebi za
… Glasovna reforma Svjetske banke za povećanje glasačke moći zemalja u razvoju i tranzicijskih zemalja za 3.13%.
Istina je! Kina, Indija i Saudijska Arabija imaju više glasova. Ali, u dijelu Svjetske banke koji daje tzv. jedanaest afričkih zemalja bilježi pad njihove relativne glasačke moći, a Bangladeš je izgubio više glasačke moći u premiješanju od UK. I malo je teško nazvati zajmove povlaštenim – tehnički, koncesija treba da bude niska kamatna stopa, uvijek su zemlje u razvoju te koje moraju činiti ustupke u svojoj ekonomskoj politici kako bi se kvalifikovale za njih.
Naravno, postoji organizacija koja radi uključiti svaku zemlju na svijetu – Ujedinjene nacije. I to je jedina organizacija koju G20 trudi da nikada ne spomene. Zato što se članice G20 čine kao zamjena za UN.
Dakle, nema mnogo legitimiteta, čak ni u pogledu metrike kojih se G20 voli držati. A prema metrici kojih se ne voli držati, legitimnosti je još manje. Koja je grupa, na kraju krajeva, više pogođena recesijom od žena? Ujedinjeni narodi znaju sve o tome, s nizom dostupnih istraga, izvještaja i politika o rodu i utjecaju finansijske krize OVDJE. Stranica G20 uopće ne pominje rod. Ne jednom.
2. G20 je nesposoban
Evo kako se G20 predstavljaju:
“Da bi se uhvatili u koštac s finansijskom i ekonomskom krizom koja se proširila svijetom 2008. godine, članice G20 su pozvane da dodatno ojačaju međunarodnu saradnju.”
Kao da je G20 sjedio u Batcaveu kada je iznenada zazvonio Batphone i komesar Gordon ih je zamolio da spasu planetu. Kao da njihova politika, zapravo, nije olakšala problem.
Uprkos nekoliko promjena u rukovodstvu od 2008. godine, ovo je uglavnom ista posada, naoružana istim alatom i istim uputstvom za privredu. Prava je želja nadati se da će ove vlade uspjeti riješiti probleme koje su izazvale.
Ipak, postojalo je, i nastavlja da postoji, solidno razmišljanje o ekonomiji izvan koridora centralnih banaka i ministarstava finansija. Dean Baker, na primjer, primjećuje da:
„Ekonomija je napredovala u tri decenije nakon Drugog svetskog rata sa finansijskim sektorom koji je bio proporcionalno četvrtina njegove trenutne veličine. Nema razloga da finansijski sektor danas koristi veći udio ekonomskih resursa nego prije tri decenije. Efikasna regulativa će vratiti finansijski sektor na odgovarajuću ulogu u ekonomiji.” (Shvaćanje ekonomije ozbiljno, 2010, str. 79)
Ujedinjeni narodi već neko vrijeme razmišljaju o finansijskoj krizi – i održali su konferenciju prošle godine na kojoj su nobelisti poput Josepha Stiglitz-a radili s predstavnicima svih vlada (legitimnih i drugih) na Konferenciji o Svjetska finansijska i ekonomska kriza i njen uticaj na razvoj proizvesti a plan akcije . To bi podržao skoro svaki zdrav ekonomista. Nije strašno revolucionarno, iako će biti potrebna revolucija da se prihvati, jer preporučuje stvari poput fiskalnih stimulacija, jake regulative i ulaganja u zelenu ekonomiju. Po obimu i snazi svojih preporuka, ona daleko nadmašuje izjavu koja trenutno kruži za G20. Ipak, to je vizija koja je neophodna kako bi se pozabavili pitanjima državnog duga, nezaposlenosti, klimatskih promjena, rodne nejednakosti i siromaštva.
3. G20 nema kontrolu
Možda je najveći problem što ministri G20, zadivljeni finansijskim tržištima, ne mogu da vide način na koji će odgovoriti, a da ne kapituliraju pred njima. Uopće nije jasno da li članice G20 upravljaju finansijskim tržištima ili obrnuto. Ali postaje sve jasnije. Britanija pod svojim novim konzervativcem ( i Liberal!) Vlada je odlučila da su, u stvari, finansijeri ti koji vode državu. Kako bi se povratilo povjerenje tržišta, ljudi su desetljećima dobivali najstrože rezove u nedavnom „budžetu za hitne slučajeve“. Stezanje kaiša je, do sada, usrećilo tržišta. Britanska funta je ostvarila neke kratke dobitke, a OECD proglasio ga 'hrabrim budžetom'.
John Maynard Keynes, kako ga citira njegov biograf u Financial Times nedavno, imao nešto da kaže o budžetima poput ovih:
Kada je konzervativno-liberalna koalicija koja je naslijedila laburističku vladu u septembru 1931. uvela hitan budžet, Kejns se ponovo istakao protiv hora odobravanja. Budžet je, napisao je, “pun gluposti i nepravde”. On je američkom dopisniku objasnio da „svaka osoba u ovoj zemlji super-sklonosti, svako ko mrzi društveni napredak i voli deflaciju, osjeća da je došao njegov čas i trijumfalno najavljuje kako, uzdržavanjem od svakog oblika ekonomske aktivnosti, možemo svi ponovo postaju prosperitetni.”
Dakle, kako natjerati one sa super-asininim sklonostima da slušaju? Dugoročno, dobri ljudi na mjestima kao što je Američki društveni forum će se organizovati za budućnost. Ipak, tokom ovog vikenda, mnogo dobrih ljudi u Torontu će se jako truditi da napravi malo buke, predstavi neke alternative i izbjegne čizme Kraljevske kanadske konjičke policije.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati