Udaljenost između trga Tahrir u Kairu i trga Taksim u Istanbulu je neverovatno velika. Ne može postojati dovoljna mapa puta da se iskoristi popularno iskustvo prvog kako bi se objasnile okolnosti koje dovode do drugog. 

Mnogi su pokušavali inzistirati na sličnostima između njih dvoje jer je ovih dana moderno povezivati ​​događaje vrijedne vijesti, bez obzira na različite svjetove, s drugim događajima. Nakon narodne pobune koja je zahvatila Egipat početkom 2011. godine, koja se smatrala sveobuhvatnim naslovom 'Arapsko proljeće', intelektualni žongleri počeli su predviđati da će se 'proljeća' pojaviti u cijelom regionu i šire. Posljednjih sedmica, kada su demonstranti izašli na ulice nekoliko turskih gradova, ponovo su uslijedila poređenja. 

Intelektualni oportunizam, međutim, nije poseban fenomen, već odraz šire zapadnjačke koncepcije političkog oportunizma. Jednom kada je 'Arapsko proljeće' prepoznato kao svojevrsna prilika, SAD, Britanija i Francuska su brzo iskoristile to, bilo da politički preoblikuju regiju Bliskog istoka ili da osiguraju da ishod revolucionarnog žara bude po njihovom ukusu. 

Dok su arapski diktatori brutalizirali uglavnom mirne demonstrante, ratovi, u punom smislu te riječi, nisu se aktualizirali sve dok se zemlje Sjevernoatlantskog saveza (NATO) nisu počele miješati. U Libiji su vodili ustanak sa ograničenom oružanom komponentom do punog rata koji je rezultirao smrću, ranjavanjem i nestankom hiljada. Rat u Libiji je promijenio samu demografsku sliku dijelova zemlje. Cijele zajednice su etnički očišćene. Bengazi, za čiju sudbinu je britanski premijer David Cameron izgledao posebno zabrinut, sada je podivljao brojne milicije koje se bore za uticaj. Nakon nedavnih sukoba u gradu, privremeni šef libijske vojske Salem Konidi upozorio je na državnoj televiziji 15. juna na 'krvavo kupanje'. Ali ovoga puta, takvo upozorenje jedva da se zabilježilo na radaru NATO-a. 

Dok su selektivne 'humanitarne intervencije' dobro poznati zapadni politički stil, nedavni protesti u Turskoj pokazuju da je apetit zapadnih zemalja da iskoriste nesreću bilo koje zemlje u svoju korist nezasitan. Turska vlada je, međutim, sama kriva za pružanje takve mogućnosti. 

Kada se suočio s političkom igrom na Bliskom istoku koja je rezultat nasilnog preokreta u posljednje dvije godine ili tako nešto, turski premijer Tayyip Erdogan, isprva oklijevajući, usvojio je politički stil koji je bio u skladu s NATO-ovim, čiji je Turska članica . Gotovo čitavu deceniju Turska je tražila drugačiju ulogu u arapskom i muslimanskom svijetu, izbor koji je bio primoran odbijanjem Evropske unije da Turskoj odobri članstvo. Njemačka i Francuska predvodile su krstaški rat protiv odlučnih napora Turske da se pridruži rastućoj uniji. 

Kako je krvoproliće stiglo do Sirije, takozvano arapsko proljeće predstavljalo je prijetnju turskim južnim regijama i na taj način prisililo na žurno prestrojavanje turske politike, natrag u zapadni tabor koji je tako dugo sprečavao Tursku. 

Bila je to neobična pozicija u koju se Turska postavila, predstavljajući se kao šampion 'probuđenih' Arapa, a ipak djelujući s tradicionalnom paradigmom NATO-a, koja je i sama utemeljena na intervencionističkim planovima. Nedosljednosti turske politike su previše opipljive i rastuće: dok je rješavao svoj spor s Izraelom oko potonjeg ubistva devet turskih aktivista na putu za Gazu u maju 2010., bio je domaćin najvišim liderima Hamasa na razgovorima na visokom nivou. Olakšava rad sirijske opozicije koja djeluje i politički i vojno sa turskih teritorija, upozoravajući na bilo kakve zavjere za destabilizaciju Turske. Istovremeno, malo obraća pažnju na suverenitet sjevernog Iraka, jer je godinama jurio za vlastitom oružanom opozicijom u ratom razorenoj arapskoj zemlji. 

Ponašanje Turske bilo je ignorisano, opravdano ili sankcionisano od strane zapadnih sila sve dok je Ankara to činila u tandemu sa postojećom politikom NATO-a. Evropske zemlje, međutim, postaju posebno opterećene ako Turska pređe svoje granice, kao što je bio slučaj tokom tursko-izraelskog spora. I čini se da bez obzira koliko se turski lideri trudili da impresioniraju, uvijek neće ispuniti selektivnu europsku definiciju demokratije, ljudskih prava i drugih korisnih koncepata. 

Licemjerje NATO-a čak i među njegovim vlastitim članicama je previše očigledno. Uporedite, na primjer, evropske odgovore na policijsku akciju na proteste pokreta Occupy Wall Street (OWS) koji su počeli 17. septembra 2011. i masovnu kampanju hapšenja, premlaćivanja i ponižavanja demonstranata. Ispostavilo se da su i FBI i Ministarstvo domovinske sigurnosti zajedno pratili kretanje kroz svoje operativne grupe za terorizam. Ovo je otkrila Naomi Wolf u listu Guardian 29. decembra prošle godine. 

Gdje je bio negodovanje američkog europskog saveznika zbog takvih neopravdanih praksi, uključujući najnoviji skandal američke Agencije za nacionalnu sigurnost (NSA) špijuniranja miliona ljudi koristeći društvene mreže i internet tehnologiju u ime pokušaja hvatanja terorista? Takve prakse postale su toliko rutinske da rijetko izazivaju bijes ili ozbiljne pozive na odgovornost, osim takvih besmislenih zabrinutosti kao što je Bloomberg Business Week naslovio: “Špijuniranje za NSA je loše za američki biznis”. (18. jun) 

Dok su arapske nacije najteže pogođene ratovima i prevratima koji su destabilizirali regiju, uništili Siriju i prijetili budućnosti čitavih generacija, čini se da stoje kao navijačice po strani kao David Cameron, François Hollande iz Francuske i Barack Obama, između ostalog, ilustruju put kojim je određena budućnost Sirije, na način koji je u skladu sa njihovim interesima, i naravno, sa 'bezbednošću' Izraela. 

Ali odgovor nekih lidera EU na antivladine proteste u Istanbulu, Ankari i Izmiru posljednjih sedmica bio je najotrežnjujući. Čak ni najbolji napori premijera Tayyipa Erdogana jednostavno nisu dovoljni da odvrate Evropu od kapitalizacije nesreća Turske. Njemačka kancelarka Angela Merkel brzo je zauzela stav da blokira "poteze za otvaranje novog poglavlja u pregovorima Ankare o članstvu u EU", izvijestio je Reuters 20. juna, navodno zbog njene zabrinutosti u vezi sa gušenjem turske policije protiv demonstranata. Naravno, kancelarka često oprašta kada Izrael primijeni ekstremno nasilje protiv Palestinaca, budući da se takvim nemudrim potezima ne može steći politički kapital. 

U međuvremenu, zapadne sile će nastaviti da igraju najštetniju ulogu na Bliskom istoku, stvarajući i iskorišćavajući dalji haos uz pomoć raznih regionalnih sila, na najdrskije načine kako bi služile svojim interesima. Čak ni Turska, uprkos tome što se pokazalo kao nezamjenjivo bogatstvo u političkom i vojnom naporu NATO-a, nije neranjiva. 

Možda će dvostruko lice Evrope natjerati turske političke krugove na preispitivanje dok budu kalkulirali svoj sljedeći potez. Hoće li Turska okončati svoju ulogu izlaza za politiku NATO-a na Bliskom istoku? Ovo je pitanje koje Turska mora riješiti prije nego što i nju proguta beskrajna previranja i preplavi zapadna intervencija, jer su rezultati uvijek smrtonosni. Uvijek. 

Ramzy Baroud (www.ramzybaroud.net) je međunarodno sindikovani kolumnista i urednik PalestineChronicle.com. Njegova posljednja knjiga je: Moj otac je bio borac za slobodu: Neispričana priča Gaze (Pluto Press).

---