Izjave predsjednika Baracka Obame o ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu u utorak u Parizu bile su izuzetno ironične: „Rusi su sada tamo [Sirija] nekoliko sedmica, više od mjesec dana, i mislim da bi pošteni novinari koji su sagledali situaciju rekli da se situacija nije bitnije promijenila.
„U međuvremenu, Rusija je izgubila komercijalni putnički avion. Videli ste još jedan avion koji je oboren. Bilo je gubitaka u pogledu ruskog osoblja. I mislim da gospodin Putin razumije da s Afganistanom svježim u sjećanju, da on jednostavno zaglavi u neuvjerljivom i paralizirajućem građanskom sukobu nije ishod koji on traži.”
Čini se da je Obama sposoban da ispita teške efekte ruske vanjske politike, ali ne i svoje. "Sa Afganistanom u svježem sjećanju", rekao je američki predsjednik, vjerovatno o ruskoj intervenciji tamo koja je završena prije nekoliko decenija - a ne o američkoj intervenciji koja je dugotrajna i u toku. Može da vidi trun u Putinovom oku, ali ne i balvan u svom. Da ne govorimo o činjenici da su SAD počele
mudžahedina u Afganistanu da natjeraju Ruse da tamo krvare.
Gore Vidal je nazvao SAD "Sjedinjene Države amnezije" - ali to je više kao USSA: Sjedinjene Države selektivne amnezije.
SAD bombarduju Bliski istok već bukvalno decenijama - a ne mesec dana - i tek treba da naprave ozbiljan obračun. Nekoliko sati nakon što je Obama izrekao te opaske, šef Pentagona Ash Carter najavio je da su SAD
proširenje svojih vojnih akcija u Iraku.
Iako rijetko kome pada na pamet da dovede u pitanje da navedeni ciljevi američke vlade možda nisu stvarni ciljevi, rijetko se misli da se ispituju navedeni ciljevi napadača 9. rujna ili Pariza. Mnogi su s pravom primijetili da se oznaka "terorizam" primjenjuje selektivno, u posljednje vrijeme,
u vezi pucnjave u klinici za planirano roditeljstvo u Koloradu. Ali čak i izvan upotrebe riječi "terorizam" - sam pojam eksplicitne artikulacije motiva je selektivan. Kada govorimo o stvarima poput napada u Parizu 13. novembra, pojam „motiva“ ne ulazi u to; zaista, razgovor o “terorizmu” ili “ratu” je djelimično zamjena za razmišljanje kroz motive. U slučaju napada na planirano roditeljstvo, naizgled se podrazumijeva da neko može biti protiv prava na abortus i protiv nasilnih napada na klinike za abortus. Ali to nije stvar koja se uzima k srcu kada se ispituje američka — ili francuska, ili britanska — vanjska politika.
Ali izgleda da se jedna nacija uhvatila u koštac s ovim, barem u određenoj mjeri: 11. marta 2004. godine, serija gotovo istovremenih bombi eksplodirala je na četiri prigradska voza u Madridu. U eksplozijama je poginula 191 osoba, a ranjeno skoro 2,000.
Istog dana, avgustovsko Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je rezoluciju
1530 koji je najoštrije osudio bombaške napade u Madridu, u Španiji, koje je počinila teroristička grupa ETA. Naravno, brzo je postalo očigledno da ETA - baskijska separatistička grupa - nema nikakve veze s tim.
Ovo je bio rijedak slučaj da zvaničnici nisu nastojali da "okrive muslimane" nakon bombardovanja. I to sa dobrim razlogom. Vladajuća stranka u Španiji, neadekvatno nazvana Narodna partija, uvukla je zemlju u rat u Iraku godinu dana prije i oni su se s razlogom bojali da će, ako se pokaže da je napad povezan sa Bliskim istokom, javnost biti bijesna - i izbori su bili zakazana tri dana kasnije. Zapravo, na dan izbora,
odgovornost preuzela al-Kaida.
Prije bombardovanja u Madridu,
Narodna stranka vodio je ankete sa 5 posto, ali je Socijalistička partija na kraju pobijedila sa 5 posto. Pobjednička Socijalistička partija pozvala je na uklanjanje španskih trupa iz Iraka tokom kampanje.
Dio onoga što je bilo ključno i ključno je da je bilo značajnih protesta neposredno nakon bombardovanja. To je uključivalo proteste pod transparentom „Ne terorizmu — ne ratu“. [Vidi
Slika.]
Socijalistička partija je obećala da će ukloniti španske trupe do 30. juna, a nakon pobjede na izborima, trupe su povučene
mjesec dana ranije od očekivanog. Od tada ne mogu pronaći zapise o napadima vezanim za Bliski istok u Španiji.
Za razliku od toga: 7. jula 2005. godine došlo je do serije bombaških napada na sistem javnog prijevoza u Londonu, u kojima su ubijene 52 osobe i povrijeđene stotine drugih. Možda je važno da je u to vrijeme u Velikoj Britaniji bio sastanak G8, pomalo sličan velikoj klimatskoj konferenciji u Parizu. Nakon tih bombardovanja, Britanija nije značajno promijenila svoj stav na Bliskom istoku.
U nekim se krugovima mnogo govorilo o Francuzima, koji su u SAD-u ismijavani tokom invazije na Irak 2003. godine, koji sada vode borbu u Siriji i proratnu retoriku Françoisa Hollandea.
Ali očigledna promjena u pozicijama zapravo ima savršenog smisla kada se uzme u obzir imperijalna historija: Irak je bio britanska kolonija, pa je – kao što bi se očekivalo – Britanija pomogla američkom establišmentu u okupaciji Iraka 2003. Slično, Sirija je bivša francuska kolonija , pa je Francuska preuzela vodstvo u intervenciji tamo.
Činjenica da se intervencionistička dinamika poklapa sa imperijalnim istorijama sama po sebi je osuđujuća za zapadne sile.
Imperijalni način razmišljanja prema Bliskom istoku očigledan je svuda. To je drsko u slučaju izraelskog aktivnog kolonijalnog projekta naseljenika protiv Palestinaca. To je jasno u savezu između američkog establišmenta i monarhija Saudijske Arabije, Jordana i drugih režima instaliranih na Zapadu. A razmišljanje je čak evidentno iu slučaju Irana, kao što je bivša američka državna sekretarka Hillary Clinton izjavila prilikom sklapanja nuklearnog sporazuma s Iranom ranije ove godine u Institutu Brookings: „Ne vidim Iran kao partnera u ovome sporazuma, Iran vidim kao predmet ovog sporazuma.”
Imperijalno naslijeđe pokazuje se iu ograničavanju domaćih sloboda. U Francuskoj postoji retorika „Libertéa“, ali vanredno stanje u Francuskoj i zabrana protesta imaju svoje korijene u zakonima donesenim iz kolonijalnog rata Francuske s Alžirom. Nažalost, čini se da se mnogi u Francuskoj ponašaju kao "majmuni koji se predaju" kada je u pitanju ukidanje njihovih sloboda.
Možete biti izaslanik imperije ili pristojne demokratije. Izaberi.
O motivima koje su proglasili oni koji su preuzeli odgovornost za napade poput 9. septembra nikada se nije smisleno raspravljalo. Trebalo bi da budu sada, posebno imajući u vidu široko rasprostranjen osećaj da je tako
ISIS sada usvaja taktiku Al-Kaide.
Osama bin Ladin obratio se američkoj javnosti
dakle neposredno pred izbore 2004: „Suprotno Bušovoj tvrdnji da mrzimo slobodu – ako je tako, onda neka nam objasni zašto ne štrajkujemo na primjer – Švedsku? … Ali ja sam zadivljen tobom. Iako smo u četvrtoj godini nakon događaja od 11. septembra, Bush se i dalje bavi iskrivljavanjem, obmanama i skrivanjem od vas pravih uzroka. Dakle, razlozi za ponavljanje onoga što se dogodilo još uvijek postoje.”
Otprilike u isto vreme, rekao je Bin Ladin: „Kada sam video te uništene kule u Libanu, zaiskrilo mi je u glavi da nasilnike treba kazniti na isti način i da treba da uništimo kule u Americi kako bi oni mogli da okuse ono što smo mi probali i tako da će prestati ubijati naše žene i djecu.” Pogledajte moj komad”Politika SAD-a: 'Gašenje požara benzinom'?” na osnovu intervjua sa Lee Hamiltonom i Thomas Keanom,
Ovaj odlomak se gotovo nikada ne citira, a njegov kontekst je potpuno krivotvorio Donald Ramsfeld
njegova knjiga, gdje tvrdi da je Bin Ladin "misleo na uništavanje kasarne marinaca i bombardovanje američke ambasade u Bejrutu". Robin Wright tačno
beleške u njenoj knjizi kontekst je bio da je bin Ladin mislio na „Izraelsku invaziju na Liban 1982. s američkim oružjem“.
Pariz i London bi trebali gledati prema Madridu u poduzimanju koraka ka odbacivanju svog imperijalnog načina razmišljanja u zaustavljanju svoje ratom opsjednute elite. Oland očigledno eskalira bombardovanje koje Francuska sprovodi u Siriji više od godinu dana - pozivajući na "nemilosrdno" bombardovanje. Britanski premijer David Cameron sada traži da se Britanija pridruži bombardovanju u Siriji – u stvari usvajajući američki stil ekumenskog imperijalizma – i to ne samo u njihovim tradicionalnim domenima poput Iraka.
To ne mora biti ovako. Istorija se može promijeniti. A činjenica je da postoji veliko naslijeđe antiimperijalizma u SAD-u koje se stalno zanemaruje. Ime Mark Twain je sada poštovano - komičar Eddie Murphy je upravo dobio nagradu Mark Twain u Kennedy Centru uz veliku pompu. Ali ono što se obično zanemaruje je Twainovo protivljenje da SAD postanu globalna imperijalna sila. Godine 1898. pomogao je u osnivanju Antiimperijalističke lige i 1900. napisao: „Pažljivo sam pročitao Pariski ugovor [između Sjedinjenih Država i Španije] i vidio sam da ne namjeravamo osloboditi, već pokoriti narod Filipina. Tamo smo otišli da osvojimo, a ne da iskupimo... Tako da sam ja antiimperijalista. Protivim se da orao stavi svoje kandže na bilo koju drugu zemlju.” Naravno, američki kolonijalizam zapravo seže do vlastitih korijena kao kolonijalne države naseljenika protiv domorodačkih naroda Sjeverne Amerike.
Dakle, Španija – iako je, naravno, još uvijek članica NATO-a koja je dala podršku NATO-u tokom njegovog bombardiranja Libije, koje je tamo dovelo do velike katastrofe – barem je napravila korak od ponora s pozitivnim rezultatima. Ovo je u suprotnosti sa „liderima“ u Parizu, Londonu, Vašingtonu i drugde koji u to bezglavo uranjaju. Činilo bi se da su skloni nekoj kombinaciji obmanutih smrtnih želja za katastrofom i makijavelističkih kolonijalnih ciljeva. Ili možda samo sopstvena važnost uključena u vođenje nasilja i igranje smrtonosne igre na ivici dok milioni gledaju.
2013. godine, britanski vojnik je ubijen u engleskom gradu Woolwichu, u Londonu. Michael Adebolajo, jedan od ubica, objasnio je svoj cilj slikovito – doslovno s krvlju i noževima u ruci: „Uklonite svoje vlade, njih nije briga za vas. Mislite da će David Cameron biti uhvaćen na ulici kada počnemo da razbijamo oružje? Mislite da će političari umrijeti? Ne, to će biti prosječan tip, poput tebe i tvoje djece. Zato ih se riješite. Reci im da vrate naše trupe kako bi svi mogli živjeti u miru. Zato napustite naše zemlje i svi ćemo moći živjeti u miru. To je sve što imam da kažem.” [
transkript i video]
Kao iu slučaju napada na klinike za abortus, ljudi bi trebali pažljivo slušati motiv kako bi bolje razumjeli izbore koji su pred nama.
A opcije mogu biti: Zapadno carstvo ili smislena demokratija. Izaberi.
-
Pomoć u istraživanju: Michael Getzler.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati