Najfluidnija arena u savremenom svjetskom sistemu, koji je u strukturnoj krizi, vjerovatno je geopolitička arena. Nijedna zemlja nije ni blizu da dominira ovom arenom. Posljednja hegemonistička sila, Sjedinjene Države, dugo se ponašala kao bespomoćni div. U stanju je da uništi, ali ne i da kontroliše situaciju. I dalje proklamuje pravila koja se od drugih očekuje da slijede, ali ona se mogu zanemariti.
Sada postoji duga lista zemalja koje se ponašaju kako smatraju prikladnim uprkos pritiscima drugih zemalja da rade na određene načine. Pogled širom svijeta će lako potvrditi nesposobnost Sjedinjenih Država da se snađu.
Dvije zemlje osim Sjedinjenih Država koje imaju najjaču vojnu moć su Rusija i Kina. Jednom su se morali kretati pažljivo kako bi izbjegli ukor Sjedinjenih Država. Retorika hladnog rata opisala je dva suprotstavljena geopolitička tabora. Stvarnost je bila drugačija. Retorika je jednostavno maskirala relativnu efikasnost američke hegemonije.
Sada je praktično obrnuto. Sjedinjene Države se moraju pažljivo kretati u odnosu na Rusiju i Kinu kako ne bi izgubile svaku sposobnost ostvarivanja svoje saradnje na geopolitičkim prioritetima Sjedinjenih Država.
Pogledajte sljedeće takozvane najjače saveznike Sjedinjenih Država. Možemo se prepirati o tome koji je „najbliži“ saveznik, ili je bio dugo vremena. Izaberite između Velike Britanije i Izraela ili čak, neki bi rekli, Saudijske Arabije. Ili napravite listu dotadašnjih pouzdanih partnera Sjedinjenih Država, kao što su Japan i Južna Koreja, Kanada, Brazil i Njemačka. Nazovite ih "broj dva".
Sada pogledajte ponašanje svih ovih zemalja u posljednjih dvadeset godina. Kažem „dvadeset“ jer nova realnost prethodi režimu Donalda Trampa, iako je on nesumnjivo pogoršao sposobnost Sjedinjenih Država da se snađu.
Uzmimo situaciju na Korejskom poluostrvu. Sjedinjene Države žele da se Sjeverna Koreja odrekne nuklearnog oružja. Ovo je cilj Sjedinjenih Država koji se redovno ponavlja. To je bila istina kada su Bush i Obama bili predsjednik. To je i dalje istina sa Trumpom. Razlika je u načinu na koji se želi postići ovaj cilj. Ranije su akcije SAD uz sankcije koristile određeni stepen diplomatije. Ovo je odražavalo razumijevanje da je previše američkih javnih prijetnji samoporažavajuće. Tramp veruje suprotno. Javne prijetnje vidi kao osnovno oružje u svojoj oružarnici.
Međutim, Trump ima drugačije dane. Prvog dana prijeti razaranjem Sjeverne Koreje. Ali drugog dana postaje njegova glavna meta Japan i Južna Koreja. Trump kaže da oni pružaju nedovoljnu finansijsku podršku za troškove koji proizlaze iz kontinuiranog prisustva SAD tamo. Dakle, između dvije američke pozicije, ni Japan ni Južna Koreja nemaju osjećaj da će sigurno biti zaštićeni.
Japan i Južna Koreja su se suočili sa svojim strahovima i neizvjesnošću na suprotne načine. Trenutni japanski režim nastoji osigurati garancije SAD-a nudeći potpunu javnu podršku (promjenjive) američke taktike. Nada se da će time zadovoljiti Sjedinjene Države u dovoljnoj mjeri da Japan dobije garancije koje želi imati.
Sadašnji južnokorejski režim koristi sasvim drugačiju taktiku. Otvoreno ostvaruje bliže diplomatske odnose sa Sjevernom Korejom, u velikoj mjeri protiv želja SAD-a. Nada se da će time udovoljiti sjevernokorejskom režimu u dovoljnoj mjeri da će Sjeverna Koreja odgovoriti pristankom da neće eskalirati sukob.
Potpuno je nesigurno da li će bilo koji od ovih taktičkih pristupa stabilizirati poziciju SAD-a. Ono što je sigurno je da Sjedinjene Države ne komanduju. I Japan i Južna Koreja tiho traže nuklearno naoružanje kako bi ojačali svoju poziciju jer ne mogu znati šta će sljedeći dan donijeti na frontu SAD-a. Fluidnost američke pozicije dodatno slabi američku moć zbog reakcija koje stvara.
Ili uzmite još složeniju situaciju u takozvanom islamskom svijetu od Magreba do Indonezije, a posebno u Siriji. Svaka velika sila u regionu (ili koja se bavi regionom) ima različitog glavnog „neprijatelja“ (ili neprijatelja). Za Saudijsku Arabiju i Izrael to je trenutno Iran. Za Iran su to Sjedinjene Države. Za Egipat je to Muslimansko bratstvo. Za Tursku su to Kurdi. Za irački režim, to su suniti. Za Italiju, to je Al Kaida, koja onemogućava kontrolu protoka migranata. I tako dalje.
A za Sjedinjene Države? Ko zna? To je srž straha za sve ostale. Čini se da Sjedinjene Države u ovom trenutku imaju dva sasvim različita prioriteta. Prvog dana, to je pristanak Sjeverne Koreje s američkim imperativima. Drugog dana okončava američko učešće u istočnoazijskom regionu, ili barem smanjuje svoje finansijske izdatke. Kao rezultat toga, sve se više ignorira.
Mogli bismo nacrtati slične slike za druge regije ili pod-regije svijeta. Ključna pouka koju treba izvući je da pad Sjedinjenih Država nije pratio još jedan hegemon. Jednostavno se presavio u sveukupni haotični cik-cak, fluidnost o kojoj smo govorili.
Ovo je, naravno, velika opasnost. Nuklearne nesreće, greške ili gluposti odjednom postaju ono što je svima na umu, a posebno svjetskim oružanim snagama. Kako se nositi s ovom opasnošću je najsmislenija kratkoročna geopolitička debata.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati